Novim zakonom rumunjska vlada nastoji preusmjeriti javna sredstva u privatni zdravstveni sektor. Iako će ta odluka imati nesagledive posljedice po životni standard i dostupnost zdravstvenih usluga, gotovo nitko ne prosvjeduje jer nitko i ne vjeruje država da ima kapacitete organizirati kvalitetni javni zdravstveni sustav.
Zamislite ovu situaciju: jednog jutra se probudite s jakom boli u leđima. Ne znate o čemu se radi, ali pogoršava se iz sata u sat. Doktor opće prakse vas pošalje specijalistu. Presuda specijalista je mračna: imate napukli kralježak i što prije vam je potrebna operacija. Teoretski, vaše zdravstveno osiguranje bi trebalo pokriti operaciju jer se nalazite među onima koji su dovoljno privilegirani da ga uopće imaju, što znači da ste zaposleni. Do prošle godine, sve troškove snosila bi država, ali tadašnja vlast promijenila je zakon i uvela participaciju, što znači da pacijenti moraju sami pokriti dio troškova određenih zahvata čak i ako već imaju osiguranje.
No to sada nije vaš “ključni” problem. Specijalist koji vas je pregledao i smatra da je operacija potrebna što prije vam isto tako kaže da ćete barem nekoliko mjeseci morati čekati na operaciju u državnoj bolnici u kojoj upravo vodite razgovor. Ispred vas ima puno pacijenata, a samo je nekolicina doktora dostupna za ovu vrstu operacije; prostor i oprema također su ograničeni. Ili ćete čekati u bolovima ili ćete dati 4.000 eura iz vlastitog džepa i odmah obaviti operaciju u privatnoj bolnici. Klasni položaj obično određuje odgovor na ovu dilemu.
Porazna statistika
Ovo nije fikcija, već nedavna priča jednoga poznanika. Mnogi Rumunji svakodnevno se susreću sa sličnim dilemama i većina njih je primorana osloniti se na javnu opciju da bi riješili svoje zdravstvene probleme, unatoč dugom čekanju. Stvari postaju još kompliciranije, pa i smrtonosne, u slučaju situacija opasnih po život. U Constanti, mojem rodnom gradu, jedna šezdesetogodišnja žena je umrla čekajući u prostorijama hitne pomoći. Nakon što je stigla, doktori su je pregledali i rekli joj da pričeka da je pozovu na iduće pretrage jer je ispred nje bilo drugih pacijenata, a nedovoljno osoblja i opreme. Nekoliko sati kasnije umrla je zbog problema sa srcem na koji se moglo reagirati da je primila adekvatno liječenje na vrijeme. To je samo jedan primjer sličnih slučajeva koji se događaju na tjednoj bazi diljem zemlje.
Rumunjski zdravstveni sustav jedan je od najgorih u Europskoj uniji. U izvještaju EU iz 2019. to je ne samo kristalno jasno, već i podcrtano tmurnim detaljima. Za početak, Rumunjska izdvaja za zdravstvo najmanje u EU, izraženo u postotku BDP-a (manje od 5% BDP-a, dok je EU prosjek 10%), kao i u izdvajanjima per capita. Očekivano, Rumunjska je jedna od zemalja EU s najkraćim životnim vijekom (75.3 godine u prosjeku). Od nje su gore jedino Latvija i Bugarska, no radi se samo o nekoliko mjeseci razlike. Preko 10% stanovništva Rumunjske nema zdravstveno osiguranje, a oko 6% stanovništva nema nikakav pristup medicinskom liječenju kada im je potrebno. Također, prema podacima iz 2016., Rumunjska ima najvišu stopu smrti koje se moglo spriječiti. Značajan problem predstavlja i manjak liječnika te drugog medicinskog osoblja uslijed visokih stopa emigracije. Ruralno stanovništvo, koje čini 40% ukupnog stanovništva, najviše je pogođeno, ali sa sličnim problemima suočen je čitav dio države koji ne spada u područje dva, tri najveća grada.
Stoga, dubinske analize rumunjskog zdravstva nisu zapravo ni potrebne. Sustav ima ozbiljan manjak sredstava (što se događa posljednjih trideset godina) i jednako ozbiljan manjak osoblja. Nije ni čudo da kolabira. Kao što će se neki čitatelji sjećati, požar u noćnom klubu koji je 2015. ubio 68 ljudi podcrtao je duboke strukturne probleme zdravstvenog sustava. Ukratko, velik broj ljudi je poginuo zbog toga što je zakazao zdravstveni sustav koji ih je trebao spasiti. To se dogodilo u Bukureštu, glavnom gradu čiji je godišnji budžet viši od prosjeka EU. Zamislite tu situaciju u srednje velikom gradu u istočnom dijelu zemlje, jednoj od najsiromašnijih regija Europe.
Subvencioniranje privatnog sektora
Međutim, recentan zakonodavni detalj situaciju će učiniti još gorom. Bivša vlada na čelu s Nacionalno liberalnom strankom koju je u međuvremenu raspustio parlament, donijela je zakon koji omogućava privatnim zdravstvenim ustanovama pristup javnom financiranju. Dosad su samo javne bolnice mogle dobiti novac iz državnog budžeta, iako su postojale neke iznimke, poput naknadnog povrata novca pacijentima za pretrage koje su obavili u privatnim laboratorijima – jer javni laboratoriji za pretrage ne postoje. U osnovi, novi zakon će proširiti takvu praksu, pa čak i na uslugu hitne pomoći. Ono malo budžeta koji se izdvaja za zdravstvo bit će podijeljeno između države i privatnih aktera.
To će državnim bolnicama dodatno uskratiti sredstva koja im nasušno trebaju. Time će se ubrzati njihov kolaps zbog pretrpanosti pacijentima i nedostatka nužne opreme. Na drugoj strani, to će osigurati kontinuirani priljev “klijenata” privatnom sektoru. Budući da su cijene u privatnom sektoru više, državna subvencija za pacijente neće biti dovoljna, pa će ljudi koji će se liječiti u privatnim ustanovama morati sudjelovati u troškovima. Vratimo se primjeru s početka teksta. Javno osiguranje će možda pokriti trošak same operacije, ali dani provedeni u bolnici i druge pretrage će trebati pokriti sam pacijent – ukoliko će si moći to priuštiti. To će stvoriti jasnu granicu između onih koji će si moći priuštiti skrb u privatnom sektoru i onih koji će se morati osloniti isključivo na javni sektor koji sve više propada.
Donji dom parlamenta prekjučer je napravio nacrt zakona koji je neznatno izmijenio prvotni vladin dekret. No promjene se odnose samo na trenutak u kojem će participacija postati obavezna i u javnim i u privatnim bolnicama. Prvi prijedlog je bio da se to dogodi 2021., a sada je odgođeno na 2025. godinu. Razlog za ovu promjenu čisto je pragmatične prirode. Važni izbori se bliže ove godine, kao i 2024., a liberali se nadaju pobjedi. Participacija i pripuštanje privatnih zdravstvenih ustanova državnom budžetu povećat će cijene zdravstvenih usluga, što će pogoditi ne samo siromašne, već i urbane srednje klase na čiju se glasačku potporu liberali oslanjaju.
Omogućavanje pristupa državnom budžetu za privatne aktere također će potaknuti razvoj novog tržišta – tržišta privatnog zdravstvenog osiguranja. Ono postoji i danas, ali zanemarive je veličine. To će se promijeniti. Ministar zdravstva izložio je viziju pacijenata koju promovira njegova stranka: usporedio je zdravstveno osiguranje s osiguranjem automobila. Onaj tko želi bolju uslugu treba platiti skuplji paket, ako to može priuštiti. Ako ne može, dobit će osnovni model koji pruža država, a koji obuhvaća sve manje i manje usluga u ionako sve nefukncionalnijim bolnicama. I tu nema ničeg iznenađujućeg, ničeg ideološki sofisticiranog što bi iziskivalo opreznu društvenu analizu. Prije nego što se našao na čelu Ministarstva zdravstva, ministar je radio kao kirurg u jednoj od najvećih privatnih poliklinika u državi. Zapravo, kao što su novinari otkrili, i dalje je radio za njih dok se izrađivao nacrt zakona. Mehanizam je, dakle, itekako “transparentan”.
Nepovjerenje u državu
Ono što je manje transparentno i zahtjevnije za objasniti jest izostanak javne reakcije na sve to. Tisuće Rumunja je izašlo na ulice 2017. i 2018. godine prosvjedujući protiv napora socijaldemokrata da “olabave” anti-korupcijske zakone. Međutim, ove su promjene dalekosežnije jer će oslabiti ionako disfunkcionalni sustav i izravno će utjecati na životni standard. Dosad se na prosvjedima protiv novog zakona okupilo tek stotinjak ljevičara u Bukureštu i Cluju.
Iako postoji cijeli niz razloga za izostanak masovnije reakcije, po mom mišljenju, prevladava činjenica da nitko više ne vjeruje u kapacitete države, pogotovo kad je posrijedi organizacija zdravstvenog sustava. Sam pojam javnog zdravstvenog sustava koji može biti funkcionalan i efikasan je toliko stran javnoj imaginaciji, s iznimkom marginalne ljevice, da nitko i ne želi riskirati s takvom argumentacijom u javnosti. Ukratko, prevladavajući narativ glasi ovako: država definitivno ne valja, stoga, dajmo šansu privatnom sektoru jer se ionako veći broj Rumunja oslanja na njega u pristupu zdravstvenim uslugama. Ovo duboko nepovjerenje u državu je oblikovano svakodnevnim iskustvima, medijskim naglascima na njenim propustima i ponašanjem političke klase. Uz pokoju iznimku, političari iz najvišeg ešalona su se proteklih godina, uključujući jednog premijera i jednog predsjednika, odlazili u liječiti u inozemstvo. U ovom kontekstu bi bilo krajnje nelogično očekivati od širih društvenih slojeva da brane sustav koji je za mnoge neobranjiv.
Ali, naravno, zagovor privatizacije je poput prepisivanja otrova kao lijeka za bolest koju je inicijalno uzrokovao. Primjerice, trenutno se u SAD-u u kampanji Bernie Sanders zalaže za eliminaciju onog oblika zdravstva kojeg upravo rumunjski političari nastoje instalirati nedavnim zakonskim promjenama. Ako bi željeli pronaći jasan udžbenički primjer dubokog razdvajanja putanja jezgre i periferije onda je to upravo ovaj planirane privatizacije rumunjskog zdravstvenog sustava.