Mnoge zemlje Europske unije bore se s manjkom radne snage u području skrbi tako što uvode striktne politike integracije koje više ili manje izravno guraju migrantice u sektor reproduktivnog rada. Antonija Todić analizira slične politike u Sloveniji koje pod floskulom “socijalne aktivacije” uvode iskorištavanje migrantica za tradicionalno ženske i potplaćene poslove.
U Sloveniji, kao i u drugim zemljama diljem Europe, izbjeglička kriza iz 2015. potakla je islamofobni i anti-imigrantski diskurs koji tretira migrantice – za razliku od “opasnih” muških migranata – kao žrtve koje treba spasiti od patrijarhalnih društava iz kojih dolaze. U knjizi “U ime ženskih prava” (“In the Name of Women’s Rights”), Sara Farris naziva taj fenomen femonacionalizmom. Njegovi korijeni, prema Farris, leže u neoliberalnom preoblikovanju društvene reprodukcije, koja uzrokuje sve veću potrebu za migrantskim radnicama koje rade kao njegovateljice, dadilje i kućne pomoćnice. Mnoge zemlje EU bore se s manjkom radne snage u području skrbi tako što uvode striktne politike integracije koje više ili manje izravno guraju migrantice u sektor reproduktivnog rada. Da bi dobile boravišnu dozvolu, te su žene pravno obvezane da pohađaju tečaje integracije gdje ih se potiče da prihvate poslove – ili čak volontiraju – u sektoru reproduktivnog rada (briga za djecu i starije, pomoć u kući i slično).
Profesija: profesionalna kućna socijalna skrbnica
U usporedbi s većinom zemalja Zapadne Europe, Slovenija se nešto manje oslanja na reproduktivni rad migrantskih radnica, uglavnom zahvaljujući nasljeđu bivšeg socijalističkog sustava koji je implementirao mjere za rasterećenje žena od reproduktivnog rada i izgradio opsežnu mrežu institucija socijalne države. Međutim, taj je sustav sada sve više pod pritiskom reformi i rezova, što sve više prisiljava kućanstva da se oslone na plaćenu pomoć. To je posebno izraženo u sferi brige za starije u kojoj postoji znatan manjak državnih usluga, što stvara sve veću potražnju za migrantskim radnicama. Također, zanimanja koja su tradicionalno ženska, poput čistačica, pomoćnica u kuhinji, medicinskih sestara i kućnih pomoćnica, suočena su s manjkom radne snage. Novije službene studije Slovenije već naglašavaju potrebu za iskorištavanjem migrantica za rad zbog rastuće društvene potrebe za uslugama u području reproduktivnog rada
Neki koraci u tom smjeru već su poduzeti. Uz financijsku podršku Europskog socijalnog fonda, slovensko Ministarstvo rada, obitelji i socijalne skrbi 2017. je počelo s implementacijom opsežnog pilot projekta za razvoj modela “socijalne aktivacije” koji bi trebao trajati do 2022. godine. Namjera socijalne aktivacije je potaknuti društveno isključene osobe, poput dugotrajno nezaposlenih i primatelja socijalne pomoći, da se uključe u tržište rada. Jedna od ciljanih skupina su “žene iz drugačijeg kulturnog okruženja, koje imaju ograničen kontakt sa širom zajednicom i ne govore slovenski, što utječe na njihovu poziciju u društvu, a time i na društvenu poziciju njihove djece, što rezultira međugeneracijskim prijenosom društvene isključenosti”. Nekoliko programa unutar projekta posvećeno je socijalnoj aktivaciji albanskih žena koje posljednjih godina predstavljaju jednu od najvećih skupina migrantica. Specifičan sadržaj tih programa nije ujednačen jer ga određuju lokalne institucije iz područja socijalne skrbi ili nevladine organizacije koje te projekte i provode. Oni se obično sastoje od predavanja, radionica i tečajeva. Unutar jednog takvog programa za albanske migrantice, žene koje su pohađale program posjetile su nekoliko institucija kako bi se upoznale s njihovim radom i kako bi im se “povećale šanse za zapošljavanje”. Na primjer, odvedene su u centar za pomoć u kući gdje im je predstavljeno zanimanje “profesionalne kućne socijalne skrbnice”, kao i mogućnost da dobiju državnu strukovnu kvalifikaciju za to zanimanje.
Jedan od dostupnih izvještaja o projektu donosi evaluaciju programa od strane samih korisnika i korisnica. Mnogi korisnici bili su vrlo kritični prema radionicama koje su pohađali jer smatraju da im one nisu donijele nikakvo konkretno znanje ni povećale šanse za zapošljavanje. Aspekt projekta koji su najbolje ocijenili odnosio se na upoznavanje novih ljudi i stvaranje prijateljstava koje je projekt omogućio. Neki polaznici su se dosađivali, dok su drugi uključeni u tečajeve osposobljavanja za rad, iako mnogi od njih nisu to željeli. Mnogi su se požalili da su bili prisiljeni raditi u zanimanjima za koja nisu zainteresirani, ili da su bili iskorišteni kao volonteri i volonterke u užasnim radnim uvjetima. Jedna korisnica je izjavila: “Radile smo kao robovi i od toga je imao koristi samo direktor, a ne mi. Sramota!”. Druga je izjavila: “Bilo je tako sjajno da sam završila na antidepresivima nakon osam mjeseci!”.
Iako projekt još nije završio, trenutno dostupna statistika iz izvještaja potvrđuje takva iskustva. Cilj je projekta da 25 posto korisnika bude zaposleno nakon završetka programa koji su pohađali. Autori izvještaja smatraju da taj cilj nije teško postići, no njihov optimizam temelji se na sljedećim podacima o trenutnom stanju: 11% korisnika/ica je zaposleno ili samozaposleno, 20% ih pohađa programe za nezaposlene, 7% je u sustavu obrazovanja, gotovo 12% ih volontira, a 29% ih još sudjeluje u projektu. Većina (48%) polaznika u trenutku evaluacije bila je nezaposlena. Simptomatično je da autori izvještaja smatraju da su sudjelovanje u programima za nezaposlene i volonterski rad pozitivni ishodi, a zanimljivo je i da su kategorije zaposlenih i samozaposlenih spojene u jednu, iako potonja često znači rad u ekstremno nesigurnim uvjetima. Može se zaključiti da su programi uglavnom neučinkoviti i da se zapravo svode na oblik workfare politike – polaznicama i polaznicima je plaćeno 80 centa po satu za sudjelovanje, što je daleko ispod minimalne plaće.
Workfare otkrivenih ruku
Dosad objavljena izvješća o projektu socijalne aktivacije ne spominju sektore u kojima radi ono malo polaznika programa koji su uspjeli pronaći posao. No za očekivati je da se žene općenito, a posebno migrantice, unutar takvih programa usmjerava u sferu reproduktivnog rada. Pored dosad izloženih primjera integracijskih programa kojima se albanske žene usmjerava u takva zanimanja, kao primjer mogu poslužiti i slični, manji projekti kakvi su se u Sloveniji već provodili. Primjerice, do 2017. u Jesenicama i Ljubljani odvijao se projekt čiji se naziv “Otkrivene ruke, ljudski i poslovni uspjesi”, kako stoji u službenom objašnjenju, izravno referirao na sliku pokrivene žene-migrantice koja u nemogućnosti da komunicira izrazima lica to čini rukama. Namjera projekta bilo je poticanje poduzetništva među migranticama koje su u Sloveniju većinom došle iz zemalja bivše Jugoslavije. Najvećim dijelom, projekt ih je poticao na “dizajniranje tekstilnih proizvoda” za prodaju putem projektne web stranice. Usmjeravajući ih na još jedno tradicionalno i slabo plaćeno žensko zanimanje, projekt se više-manje sveo na glorificirani tečaj šivanja.
Iako slovenska integracijska politika još nije toliko razrađena kao u zemljama Zapadne Europe, ona neupitno hvata korak s njima. Uzevši u obzir rastuću potrebu za reproduktivnim radom i uvođenje workfare programa za integraciju migrantica, možemo očekivati da će idućih godina usmjeravanje migrantica u sferu reproduktivnog rada dobiti zamah.
Prijevod s engleskog: Dora Levačić