Javno-privatno partnerstvo kao specifična investitorska formula prisutna je diljem svijeta proteklih nekoliko desetljeća. Njena je pojava prvenstveno uvjetovana novim “fiskalnim trendovima”. Države se i lokalne samouprave uslijed kontinuiranih mjera štednje, ideologije uravnoteženog proračuna i nižih poreza u cilju dostizanja međunarodne konkurentnosti, manje samostalno upuštaju u nešto zahtjevnije infrastrukturne investicije. Međutim, netko se dosjetio rješenja – partnerstva s privatnim investitorima.
A to rješenje se uglavnom bazira na tome da država ili lokalna vlast investitorima na neki način jamči profitabilnost investicija. To se “jamstvo” osigurava na različite načine. Postoje modeli u kojima država “pokriva” prihode ako dođe do manjka potražnje, a postoje i oni u kojima država izdaje takve olakšice različitih oblika da neprofitabilnost postaje naprosto nemoguća. Drugim riječima, riječ je o modelu u kojem država preuzima rizik na sebe. Svakakvih smo inačica vidjeli dosad, pogotovo na postsocijalističkim prostorima, ali primjer iz Tirane definitivno spada među najbizarnije.
Naime, vlast je tamo bila naumila sklopiti nevjerojatan deal s investitorom. Odlučili su, dakle, “developeru” besplatno ustupiti prostor Nacionalnog kazališta, zajedno s neposrednim okruženjem u centru grada, za izgradnju luksuznih stanova. A ovaj bi, kao zauzvrat, trebao napraviti na tom mjestu i novu, manju zgradu kazališta. Naravno, nakon što se ova sruši. Da zaobiđe pritiske, političke i pravne, vlada je čak donijela i novi zakon o koncesijama koji bi taj pothvat učinila legalnim. Međutim, nakon što je ideja prije dvije godine ugledala svjetlo dana, uslijedili su burni prosvjedi i pravna borba. Protivnici ovog pothvata su, zasad, izvojevali pobjedu.
A izvojevali su je također na pomalo neobičan način. Žalili su se Europskoj komisiji i zahtijevali da prouči radi li se u cijeloj priči o kršenju konkurencije i otvorenosti tržišta. Komisija je proučila problem i zaključila da se, sukladno potpisanom Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između Albanije i Europske unije, zaista radi o kršenju tržišnih principa jer nije bilo omogućeno investitorima iz Europske unije da konkuriraju na projektu. Vlada je prihvatila packu i grad Tirana je raspisao otvoreni natječaj na koji se javila samo jedna kompanija. Međutim, iz grada su poručili da zasad od projekta neće biti ništa jer navodno ta kompanija nije mogla jamčiti izgradnju novog kazališta u propisanim rokovima.
Izvještaji iz Tirane kažu da je teško ustvrditi što je točno posrijedi i zašto vlasti sada odugovlače s projektom. S jedne strane, sigurno postoji jak pritisak javnosti i prosvjednika koji se ne slažu s njegovom realizacijom bez obzira na pravnu podlogu i finese otvorenog tržišta. Također, postoji mogućnost i da čekaju da pažnja Bruxellesa malo splasne. Ono oko čega se pak svi slažu jest da priča još nije gotova. Teatar oko teatra se nastavlja.