Europska komisija objavila je u srijedu (26 februara) popis regija Europske unije spremnih za prihvat 7.5 milijardi eura iz Fonda za pravednu tranziciju koji smjera ka ostvarenju klimatskih ciljeva postavljenih u novoj europskoj ekološkoj politici: Zeleni plan za Europu (Green New Deal). Premda će u narednim godinama svih 27 zemalja članica imati pristup Fondu za pravednu tranziciju, za sada se na putu zacrtanom u Zelenom planu nalazi tek sto europskih regija. To znači da su samo one zadovoljile kriterije koji su zahtijevali da se prvo rješavaju problemi poput poslova u karbonski intenzivnim industrijama (ugljen, fosilna goriva) i udio te regije u BDP-u zemlje po glavi stanovnika.
Na samom vrhu ljestvice takvih područja nalazi se čak 9 poljskih regija koje zapošljavaju 78.000 ljudi u rudarstvu, što je čak polovica od ukupnog broja rudara u EU. Poljska bi za ovo trebala dobiti čak 2 milijarde eura. No, budući da još uvijek nije pristala na Europski zeleni plan, upravo zbog strahova da EU neće adekvatno adresirati socioekonomske probleme koji proizlaze iz gašenja rudnika i stvaranja tako velikog broja nezaposlenih, Poljska bi mogla odmah u startu izgubiti polovicu ovih sredstava. Ipak, zemlji će biti potrebne obj]e milijarde eura, jer zatvaranje rudnika znači prekvalifikaciju rudara za neke druge poslove, jačanje vještina i znanja poljskih radnika, a ne samo nove poduzetničke ideje i ulaganja u obnovljive izvore energije. Poljski plan bio je zamijeniti ugljen nuklearnom energijom, što nije dio Zelenog plana. Isti problem ima Francuska koja bi zbog nuklearnih elektrana mogla ostati bez prvih europskih sredstava za zelenu tranziciju. Prva sredstva odlaze na aspekte koji stvaraju najviše zagađenja, tako su to u Njemačkoj također termoelektrane i rudnici, u Francuskoj kemijske tvornice i čeličane, a na Malti promet.
Kako bi povukle osigurana sredstva, zemlje moraju osmisliti takozvane Planove za pravednu tranziciju i donijeti niz preporuka koje bi trebale služiti kao okosnica oko koje će se graditi zelena tranzicija, a sve na temelju sna o klimatski neutralnoj Europi do 2020. To znači da se od država očekuje da osmisle fleksibilne politike koje će omogućavati laku implementaciju na terenu. Ovo ne znači da država mora nametnuti točno određena pravila po kojima se ta tranzicija ima odvijati. Ovakav model teže je osmisliti ako je vlada sama loše obrazovana po pitanju mogućnosti decentraliziranog razvoja, te ako umjesto da samo odobri sredstva za projekte nastale u lokalnim zajednicama, počne gurati svoje stranačke kapitalne interese.
A di je Hrvatska?
Europska komisija popis zemalja spremnih za korištenje sredstava iz Fonda za pravednu tranziciju donijela je na temelju Ocjene napretka u strukturnim reformama, prevenciji i ispravljanju makroekonomskih neravnoteža i rezultata (dubinski pregled) koji je objavljen u sklopu Europskog semestra. U izvještaju o Hrvatskoj uglavnom stoji kako je zemlja ostvarila ograničen ili nekakav napredak, dok u području društvene odgovornosti korporacija nije napravila a ma baš nikakav napredak. Najveći hrvatski problem su strukturalne slabosti s dugoročnim posljedicama koje onemogućavaju brže priključenje Hrvatske socio-ekonomskoj stopi razvoja EU. Tako dok nam HDZ servira ekonomski rast kao uspjeh svoje vlade, u izvještaju se vidi da vlada više koči potencijal tog razvoja nego što ga predvodi. Ipak, zaista, zemlju se hvali u makroekonomskim pokazateljima, ograničavanju rasta javnog, privatnog i vanjskog duga, itd., ali se naglašava da nisu uvedene nužno potrebne socijalne zaštite, bilo da se osigurao snažniji rast plaća, smanjenje nezaposlenosti ili pad siromaštva. Državu se posebno upozorava na jako sporu administraciju.
Svi ovi aspekti hrvatske države, složit ćemo se s EU, prepreka su nužno potrebnoj zelenoj tranziciji. Primjerice, EU posebno ističe da država mora bolje surađivati s organizacijama civilnog društva jer je za ostvarenje klimatskih ciljeva nužan društveni konsenzus. Drugim riječima, EU kaže Hrvatskoj – slušajte svoje nevladine organizacije (uostalom, zato i postoje, kako bi vršile funkcije javnosti kojih se država odrekla). Na primjer, kao dva od hrvatskih gorućih problema u ovom su izvještaju prepoznati skladištenje otpada te vodovod i kanalizacija. Već letimičan pogled po sektoru, kaže vam da se u Hrvatskoj opravdano prosvjeduje protiv novih spalionica otpada, da se smeće ne zbrinjava adekvatno, pa je tako gradonačelnik glavnog grada postao najveća strukturna smetnja zelenoj tranziciji Zagreba, itd… Jasno vam je i da svaka veća kiša uzrokuje nedostatak pitke vode u turističkim centrima zemlje, te da su kanalizacijska rješenja, premda nova, tako loša da nemali broj gradova smrdi pri svakom jugu.
Izvještaju Hrvatske u sklopu Europskog semestra 2020. ipak značajno nedostaje kontekst. Primjerice, Hrvatsku se hvali jer je već odavno ostvarila 20 postotno smanjenje emisija stakleničkih plinova i ostvarila cilj o smanjenju stakleničkih plinova za 2020. ali, to nije rezultat zelenih politika nego deindustrijalizacije, odnosno privatizacije i bankrota ogromnih dijelova industrije. Hvali nas se i jer nam velika količina energije dolazi iz obnovljivih izvora energije, ali prešućuju da je u popis obnovljivih resursa uvršetno i drvo. Dakle iste varijable u jednoj tablici izgledaju fantastično, dok na drugoj nose ogromne minuse. Na primjer, uzmete li tablicu energetskog siromaštva, vidjet ćete da se Hrvatska nalazi pri samom dnu. Kako, ako smo tako napredni? U mnogim kućama u Hrvatskoj, ljudi nemaju riješeno grijanje, te se s peći na drva grije tek jedna prostorija. Ta realno postojeća društvena činjenica kaže da ne trošimo mnogo plina i ugljena, jer nikad nismo niti riješili energetski problem kućanstava izvan glavnog grada. Nadalje, premda nemamo najgore moguće podatke o zagađenju koje proizvodi promet, to zapravo znači i da imamo mali protok roba, a ne treba zaboraviti niti prirodnu činjenicu da smo površinom puno veća zemlja nego što imamo stanovnika (dakle rijetko smo naseljeni). Tek kada se dođe do tablice utjecaja gospodarstva na klimu, vidimo da već sada, iako su se statistike tek počele obrađivati na način da se u njih uvrste i posljedice klimatskih promjena (od nestanaka kukaca, do monetarne cijene zdravstvenih tegoba), vidi se da već sada klimatski minusi stvaraju opterećenje na hrvatski BDP veći od tri posto. Odnosno, domaći BDP bio bi u startu tri posto veći da stvaranjem ekonomskog rasta istovremeno ne stvaramo i klimatske promjene.