Nakon otmice i ubojstava dviju djevojaka u srpnju prošle godine, u Rumunjskoj je ojačao feministički pokret. Veda Popovici prikazuje razvoj tog pokreta i daje argumente protiv “zatvorskog” feminizma koji se fokusira isključivo na uvođenje strožih kazni za počinitelje rodno zasnovanog nasilja. Njezina pozicija temelji se na iskustvu aktivizma u kontekstu koji je zasićen policijskom brutalnošću i autorasističkim diskursom.
Ovaj ožujak ima posebnu važnost za feministički pokret u Rumunjskoj. Mreža feminističkih organizacija i pojedinki organizirala je nekoliko performansa u Bukureštu i Cluju: neki od njih sastojali su se od koreografija inspiriranih performansom “Un Violador En Tu Camino” začetim u Čileu, a neki su oštro kritizirali pravoslavnu crkvu održavanjem “feminističke” liturgije ispred Katedrale narodnog spasenja u Bukureštu. Ove akcije nastavljaju zaokret koji je započeo u srpnju prošle godine nakon ubojstava u Caracalu, kada su popularizirani slogani #AkoPadneJednaPadamoSve (#CadeUnaCădemToate i #PolicijaUbija ((#PolițiaUcide). Ti slogani nastali su unutar pokreta koji je pozivao na feminističku solidarnost i otpor, zauzimajući anti-rasistički i anti-kapitalistički stav.
Ubojstva u Caracalu
Trenuci narodnog bijesa protiv policije su prilično česti u rumunjskom društvu. Jedan takav moment dogodio se nakon ubojstava u Caracalu. U srpnju 2019., Gheorghe Dincă, 66-godišnji umirovljeni muškarac oteo je, silovao i ubio Alexandru Măceșanu, 15-godišnju djevojčicu u malom gradu Caracalu. Ono što događaj čini dodatno gnjusnim jest činjenica da je Alexandra tijekom otmice uspjela nazvati policiju tri puta, opisati lokaciju na kojoj se nalazila i tražiti pomoć. Ne samo da je policija nije našla na vrijeme, nego naknadno objavljene snimke poziva otkrivaju prezir policajca koji se javio kada je zvala. Nije ju shvaćao ozbiljno i nije htio zapisati detalje o lokaciji koje mu je dala. Šokirane snimkom, tisuće žena diljem zemlje prepoznale su se u Alexandrinom iskustvu – u rumunjskom društvu često se događa da policijski dužnosnici patroniziraju, ponižavaju i ne shvaćaju ozbiljno žene koje prijavljuju rodno zasnovano nasilje. Nakon što su otkriveni ovi detalji slučaja, ministar unutarnjih poslova dao je ostavku, a smijenjeni su i župan i šef nacionalne policije.
Grozni događaji u Caracalu pokrenuli su raspravu o rodnom nasilju i učinkovitosti policije. Dvije pozicije dominirale su u toj raspravi: jedna koja je zagovarala strože kazne za počinitelje rodnog nasilja i bolju policijsku zaštitu koja bi uključivala pojačani nadzor, i druga koja je ukazivala na policijsku brutalnost i patrijarhalnu dimenziju države. Te dvije pozicije odražavaju ključan razvoj unutar lokalnog feminističkog pokreta: tenziju između pozicije koja je za kažnjavanje, u skladu sa “zatvorskim” feminizmom, i poziciju koja je protiv opresije policije i države. Tijekom pregovaranja tih pozicija, diskusije unutar naše mreže bavile su se sljedećim pitanjima: kada zagovaramo strože kazne, mislimo li da će silovatelji i zlostavljači doista time biti “preodgojeni”? Da li zatvori unutar patrijarhalnog sustava mogu postići da muškarci nakon odslužene kazne poštuju žene?
Problemi “zatvorskog” feminizma
Za “zatvorski” feminizam tipično je da prihvaća nadzor, disciplinu i kažnjavanje kao dobre taktike za zaštitu žena. Takva vizija pravde smatra da država pruža resurse, alate i infrastrukturu koji mogu poslužiti u stvaranju svijeta koji neće biti patrijarhalan. No, duže i strože zatvorske kazne najčešće zagovaraju oni koji nemaju razloga strahovati da će i sami postati metom državnog nasilja. Za rumunjski kontekst, to su ljudi koje policija nikada neće profilirati kao siromašne, Rome, beskućnike, odnosno kao bilo koga tko se ne uklapa u sliku civiliziranog građanina.
Nakon tragedije u Caracalu, najistaknutija zagovarateljica zatvorskog feminizma bila je Viorica Dăncilă, tadašnja premijerka. Samoproglašavajući se političkom figurom koja mora zaštititi žene od barbarskih, nasilnih muškaraca, premijerka je pokrenula referendum kako bi se radikalno postrožile kazne za silovanja, ubojstva i pedofiliju. Koristeći svoju političku moć, Dăncilă je pozvala sve žene ekonomskih, političkih i kulturnih elita da joj se pridruže. To su žene koje si mogu priuštiti da se obrate policiji u bilo kojem trenutku bez očekivanja da će biti ponižene, infantilizirane, dehumanizirane – žene iz bogatih i privilegiranih klasa za koje su slučajevi poput onoga Alexandre Măceşanu samo novi dokazi toga koliko je Rumunjska “nazadna” i “barbarska”.
Nije samo premijerka računala na autorasizam tipičan za rumunjski post-socijalistički identitet: u medijima i na društvenim mrežama, Gheorghe Dincă postao je predstavnik barbarizma ruralne, nazadne i necivilizirane Rumunjske. Nije ga se smatralo užasnom iznimkom, već je utjelovio sve što je trulo u rumunjskom društvu, sve ono što nas odvaja od Europe, ono čega se najviše sramimo pred uljuđenim Zapadom. Dosljedno takvom narativu bilo je i tumačenje slučaja Măceşanu u ključu korupcije: policija je nije pronašla na vrijeme ne zbog svoje patrijarhalne prirode, već zbog toga što je lokalna policija “korumpirana“. Takva interpretacija dolazi iz političkog vokabulara anti-korupcijskog pokreta u Rumunjskoj koji se proslavio hashtagom #Rezist i od 2017. zagovara veći nadzor i kažnjavanje sa ciljem suzbijanja korupcije. Unutar tog pokreta, korupcija se nikad ne povezuje s kapitalizmom, nego se uvijek pripisuje takozvanom narodnom mentalitetu obespravljenih klasa koji ohrabruje davanje mita, napojnica i neformalne dogovore koji zaobilaze zakon. Patologizirajući stoljećima staru kulturu preživljavanja, ovakvo viđenje krivca za korupciju ne vidi u političarima, već obuhvaća cijele segmente stanovništva – naravno, one koji pripadaju radničkoj klasi. Zagovarajući jače kazne za korupciju, taj pokret vjeruje da je kazneno pravo rješenje koje može riješiti sve društvene i ekonomske probleme rumunjskog društva.
#AkoPadneJednaPadamoSve – ali koje sve?
Pola godine nakon ubojstava u Caracalu, na zgradi Ministarstva unutarnjih poslova pojavio se slogan “Policija ubija”. Time nismo samo htjele ukazati na suučesništvo policije u ubojstvima u Caracalu. Neke od najčešćih žrtava policijske brutalnosti su seksualne radnice i neformalni čuvari koji čuvaju parkinge u Bukureštu. Ubojstvo jednoga od tih čuvara u Bukureštu pokrenulo je bijes i prosvjede. Policajci su u postaji brutalno pretukli Daniela Dumitrachea i ostavili ga da umre na ulici u veljači 2014. godine. Njegovo ubojstvo nije bilo iznimka – policijska brutalnost jako je dobro poznata i seksualnim radnicama – od pljački do silovanja i fizičkih napada.
U kontekstu slučaja iz Caracala, nekoliko novinara otkrilo je da bi otmice Alexandre Măceşanu i Luize Melencu mogle biti povezane s trgovinom ljudima. Rasprave koje su uslijedile su pokazale da moramo biti pažljivi u interpretacijama takvih slučajeva. Za početak, rasprava o trgovini ljudima uvijek bi trebala započeti s perspektivom samih seksualnih radnica. Članice SWC-a (SexWorkCall), organizacije seksualnih radnica u Bukureštu, zagovaraju dekriminalizaciju seksualnog rada sa ciljem osnaživanja radnica i radnika i smanjenja zlostavljanja kojem su izložene. Iz njihove perspektive, eksploatacija ljudi koji se bave seksualnim radom najbolje se može adresirati ako se njihova djelatnost prizna kao rad. Međutim, to je protivno normativnom pristupu europskih institucija koje rade na zaustavljanju trgovine ljudima. Taj pristup je izrađen ne uzimajući u obzir perspektivu organiziranih seksualnih radnica i ignorira posljedice kriminalizacije seksualnog rada. On ne uzima u obzir ekonomske okolnosti koje proizvode eksploataciju i gnjusne uvjete rada velikog broja radnika i radnica u perifernim ili poluperifernim društvima poput rumunjskog.
Feministička anti-policijska pozicija
Kao što sam argumentirala, pozicija zatvorskog feminizma pojačava autorasistički narativ anti-korupcijskog diskursa, dok istovremeno izravno potkopava borbu seksualnih radnica i umanjuje stvarnost policijske brutalnosti. Uz te argumente, važno je uzeti u obzir i krizu kaznenog sustava u poluperifernim i perifernim društvima. Čak i ako se zagovaranje strožih kazni za seksualne napade može činiti kao dobra taktika, aktivizam koji se fokusira na nadzor i kažnjavanje dugoročno donosi neželjene posljedice.
Kritika zatvorskog feminizma mora dolaziti iz konkretne geopolitičke pozicije: lokalni rumunjski i istočnoeuropski regionalni konteksti predstavljaju poluperiferiju globalnog kapitalizma, i kao takvi uvijek su smatrani nedovoljno civiliziranima i emancipiranima. Njihova “nazadnost” se “liječi” jačanjem kaznenog sustava, nadzora i kriminalizacije. To se događa i iznutra, na razini društvenih pokreta: od pokreta #Rezist do dijelova feminističkog pokreta, u posljednje tri godine vidjeli smo sve više zahtjeva za jačim nadzorom i kažnjavanjem. Taj diskurs preuzima i osnažuje narativ o našem društvu kao nazadnom društvu koje treba disciplinirati kako bi se pokorilo zapadnim standardima.
Umjesto zatvorskog feminizma, pozivam na feminizam koji se temelji na oštroj kritici kaznenog sustava u cijelosti, i koji sebe ni na koji način ne smatra saveznikom takvog sustava. #AkoPadneJednaPadamoSve dao nam je priliku da nastavimo s političkim radom protiv zloupotrebe pravnog sustava i da afirmiramo feminističku anti-policijsku poziciju. Policija nikad ne može biti naš saveznik, jer ona predstavlja instituciju koja je dio problema.