Ovogodišnja pravomoćna presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu za primanje mita i predaju upravljačkih prava nacionalne naftne kompanije dovela je do još uvijek aktualnog spora između hrvatskih vlasti i mađarskih “partnera”. Istodobno, u kontekstu rastućih geopolitičkih napetosti, postaje jasno kako je budućnost kompanije sve manje u rukama domaćih vlasti ili pravosuđa…
Klupko koje nikako da se odmota, naime, pokušaj domaće vlade da popravi štetu u slučaju prodaje Industrije nafte (INA) mađarskom MOL-u, u posljednje se vrijeme samo dodatno zamrsilo. Nova epizoda je otpočela kad je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak izjavio za domaće televizijske kanale kako smo “dobili ponudu američkog State Departmanta da pomogne u medijaciji u pregovorima INA-e i MOL-a. Svaka takva ponuda je dobrodošla”, zaključio je ministar. Nekoliko dana kasnije Vrdoljak je reterirao, posebno nakon izjave Premijera Zorana Milanovića kako novo zaduživanje ne dolazi u obzir. Ministar je potom kazao: “Potpuno se slažem s izjavama ministra financija i premijera. Ne može se ni u kojem slučaju računati na povećanje javnog duga”.
Da u svemu tome postoji još jedna, javnosti manje jasno predočena strana priče, a to je da su Sjedinjene Države jako zainteresirane da spriječe ruski Gazprom da uđe na hrvatsko tržište, potvrdio je i američki senator Chris Murphy koji je nedavno bio u posjetu Hrvatskoj, i koji je na svom blogu napisao da je od hrvatskih dužnosnika dobio jamstva da neće prodavati dionice ruskom naftnom divu koji bi problem između vlade RH i mađarske kompanije rado riješio tako da otkupi dionice obiju strana. Protuplan, koji promovira američka administracija, bio je da se Hrvatska kreditno zaduži za 2,6 milijardi eura kako bi sama otkupila od MOL-a dionice INA-e. Realizacija ove ideje trenutno je još uvijek neizvjesna.
S druge strane, Sjedinjene Države vrše pritisak i na mađarskog partnera tražeći da odustane od prodaje svog udjela u INA-i ruskom partneru. Zadnje vijesti govore da je SAD zabrinut zbog moguće prodaje 49 posto udjela MOL-a u INA-i ruskom plinskom divu Gazpromu, jer bi to toj ruskoj tvrtki omogućilo strateško uporište u Evropskoj uniji koja je već najveći kupac prirodnog plina.
“Neizbježna” privatizacija
Vrijedi se ukratko podsjetiti kako je tekla privatizacija INA-e. Kao što se manje-više zna, privatizacija INA-e događa se od 2002. godine. Samo godinu dana ranije, Hrvatska je u svom dugom pristupnom putu prema članstvu u EU potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji unutar kojeg se obvezala velike javne tvrtke reformirati, tržište prirodnih dobara demonopolizirati, a cijene usklađivati prema tržišnim kretanjima. U prvom valu privatizacije INA-e 25% dionica plus jedna bila je namijenjena strateškom partneru (2003.), 16% je pušteno u inicijalnu ponudu (2006.), a sedam posto je dano ratnim veteranima, invalidima i njihovim porodicama (2005.) bez novčane kompenzacije.
Ovdje valja dodati da je INA daleko najznačajnija domaća tvrtka čiji prihodi u bruto domaćem proizvodu sudjeluju s udjelom od gotovo 10 posto, dok na ime PDV-a, INA uplaćuje skoro pet posto poreza (podaci su to iz 2008. godine, dakle, zadnje godine prije krize). Kroz cijeli period devedesetih, a i kasnije INA je, uostalom kao i brojne druge javne tvrtke, figurirala kao svojevrsna “keš mašina”, kako za tadašnje vlade, tako i za tada stalno vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Do paroksizma je, kao što se zna, dovela prva posttuđmanovska hadezeovska vlast s Ivom Sanaderom na čelu.
U tekstu “Privatizacija javnih dobara i usluga u Hrvatskoj: procjena prednosti i nedostataka” autori Nevenka Čućković, Krešimir Jurlin i Valentina Vučković obrazlažu kako je motivacija za privatizaciju INA-e bila dvojaka. S jedne se strane nalazio unutarnji menadžment koji je u privatizaciji vidio priliku za restrukturiranje i modernizaciju tvrtke, te povećanje efikasnosti nekad državne firme. Pogotovo se to odnosilo na situaciju kada druga dva velika regionalna igrača, austrijski OMV i mađarski MOL jačaju u petrokemijskom sektoru i ulaze na hrvatsko tržište. S druge strane nalazila se motivacija hrvatske vlade, kojoj je privatizacija dakako, bila potreba da se popuni budžet, posebno u kontekstu zahtjeva da se vrati dug umirovljenicima, a prema tadašnjoj presudi Vrhovnog suda. Hrvatska vlast ponašala se i u ovom slučaju na standardno entuzijastičan način, karakterističan i za sve ostale istočnoevropske zemlje, nadajući se da će stranim investicijama ojačati budžet, a da pri tome neće morati dirati u poreze. Kao što se zna strateški partner postaje mađarski MOL koji za 505 milijuna eura kupuje manjinski paket.
Godine 2007., prodaje se još sedam posto dionica INA-e njezinim zaposlenicima, tako da država u svom portfelju u tom trenutku ima manje od 50 posto dionica.
Sanaderova zlatna kartica
Sljedeći korak bilo je hadezeovsko matiranje kad je početkom 2009. Ivo Sanader, još uvijek na premijerskom mjestu, MOL-u za njegov manjinski paket predaje većinska upravljačka prava (pet od devet mjesta u Upravnom odboru INA-e), pri čemu premijer zauzvrat dobija nemalu proviziju.
Zanimljiva je jedna “sitnica” koja govori o načinima političkog odnošenja prema velikoj tvrtki. Naime, mediji su objavili zanimljivo otkriće koje baca novo svjetlo na povijest odnosa hrvatskih političara i Mađara – fotografiju zlatne MOL-ove kartice na ime Ive Sanadera. Dobio ju je 2003. godine. Omogućavala je neograničeno točenje goriva. Bivši premijer navodno se njome nije koristio, a vrijedila je do 2006. Fotografiju je snimio Darije Petković, a trenutačno je izložena u jednoj zagrebačkoj galeriji.
Valja spomenuti i jednu prethodnu epizodu, kad MOL do većinskog paketa pokušava doći preko tzv. “neprijateljskog preuzimanja”. Preko tajnog kupca sa Cipra htio je kupovinom dionica na zagrebačkoj burzi preuzeti većinski paket u čemu ga je spriječila domaća regulatorna agencija, nakon čega je donesen i zakon o zabrani takvog tipa makinacija na burzi dionica.
Budući da je motivacija za prodaju INA-e bila dvostruka, tako su se kroz čitavo to vrijeme protezala i dva interesa te naposljetku i dvije vrste rezultata privatizacije. Jedan od državnih interesa, osim samog punjenja budžeta, bio je djelomično i taj da se zadrži socijalna sigurnost, odnosno da se ne dozvoli masovno otpuštanje radnika u tvrtki. Vlada jednim dijelom u tome i uspijeva. Ugovorom s MOL-om određen je stupanj redukcije radnih mjesta, što se, recimo, u drugim sličnim slučajevima u istočnoj Evropi nije događalo. U prvom periodu otpušteno je oko tisuću radnika INA-e. Recimo, kad je austrijski OMV kupio rumunjski Petrom u šest godina broj radnih mjesta je prepolovljen, s oko 50 na 27 hiljada.
Uz to, u tom su se razdoblju u dobrom dijelu cijene djelomično određivale preko regulatorne agencije, što nije bilo u duhu preporuka EU-a, odakle su stizale primjedbe da regulatorne agencije moraju biti neovisne od političkog utjecaja. U svakom slučaju, građani zbog takve politike cijena nisu doživjeli cjenovni šok u području energenata, što je bio slučaj u nekim drugim istočnoevropskim zemljama.
S druge strane, prihodi INA-e u tom su periodu pali, dok su istodobno prihodi MOL-a rasli. Rezultat je to, prije svega, odluke vlade da u tom periodu ne odustaje od djelomičnog formiranja cijena naftnih derivata izvan tržišnih rezona. Također, MOL se nije držao uzanca ugovora kojim je propisana modernizacija rafinerija u Sisku i Rijeci, kao što se nije držao ni obaveze iz ugovora da modernizira maloprodaju.
Geostrateški rivali
Vratimo li se na sadašnju situaciju, najprije se uočavaju podjele unutar domaće vlade. Američki igrači u domaćoj vladi, nazovimo ih tako za ovu priliku, nesumnjivo su potpredsjednica Vlade Vesna Pusić i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, članovi iz kvote Hrvatske narodne stranke. Dok je u Sanaderovom slučaju ideologija bila samo svojevrsna maska za privatnu zaradu – ideologija koja pretpostavlja snažno javno promoviranje svih mogućih prednosti “stranih investicija”, kao najboljeg puta u modernizaciju velikih javnih tvrtki – s druge strane kod novog tipa geostrateških kompradora (haenesovi članovi vlade), ideologija je puno značajnija, i u tu su svrhu spremni odreći se lukrativnog dijela angažmana, a sve u ime “višeg” političkog geostrateškog cilja, odnosno samo da se nastavi business as usual.
Zanimljivo da je ranije ulogu zaštite od geostrateškog rivala Rusije, svjesno ili nesvjesno, igrala civilna scena. Podsjetimo, prvi je put stopirana velika ruska investicija u Hrvatsku vezana uz dobavu nafte kroz projekt zvani Družba Adria u kojem bi domaći JANAF ušao u posao s Rusima. Projekt je na ledu već 13 godina, a sve zbog navodno prenisko predviđene ekološke zaštite u projektu, u čemu je nemalu ulogu odigrao jedan zeleni NVO – Eko Kvarner.
Prodaja javnih poduzeća, posebno onih poput INA-e koje barataju s prirodnim monopolima, a koje, prema općem shvaćanju, moraju biti dostupne cjelokupnom društvu, uvijek je vezano uz brojne kontroverze. Javna je percepcija da se radi o tzv. prodaji obiteljskog srebra, a takva poduzeća redovno su uvijek najvredniji dio državnog portfelja.
Ono što se u slučaju INA-e također može vidjeti jest da izlaza iz privatizacijske zavrzlame zapravo nema. Jer, s jedne je strane striktno profitno orijentirano ponašanje privatnog kapitala (MOL tu, dakako, nije nipošto izuzetak) koji je u stanju prekršiti i odredbe ugovora samo da bi se profit povećao. S druge strane, imamo visoko korumpirani vladin menadžment, a “slučaj Sanader” je tu egzemplaran. Sa stajališta javnog interesa dobrog rješenja u slučaju INA-e nema.