U cirkularnoj ekonomiji i smeće se kreće po dinamici centra i periferije. Jedinstvenu priliku da profitira na europskoj ljubavi prema slobodnom tržištu, koju ni klimatska apokalipsa ne može poljuljati, pronašla je čini se talijanska mafija, i to na prilično legalan način.
Krajem siječnja 2020. ljudi iz Pernika, većeg grada zapuštene industrije, otprilike 30 km udaljenog od Sofije, prosvjedovali su protiv dvostruke nesreće koja je zadesila njihovu zajednicu: isušivanje akumulacijskog jezera i otrovnog zraka u gradu. Postaje za mjerenje kvalitete zraka redovno očitavaju više od 900 mikrograma sumpornog dioksida (SO2) po metru kubnog zraka, a zagađenje se pripisuje privatiziranoj elektrani na ugljen koja također spaljuje smeće, a kako bi zadovoljila rast potražnje za grijanjem.
Pored Pernika, na pogoršanje kakvoće zraka žalili su se i stanovnici gradova Galabovo, Bobov dol i Sliven, što je potaknulo istragu o privatiziranim elektranama. Iako dominantni narativni okvir ukazuje na korupciju i sukob javnih vlasti s privatnim poslovnim interesima, ovaj članak razjasnit će i pravni okvir koji omogućava spaljivanje smeća, a to je “kružna ekonomija” koja se provodi u ime “tranzicije u održivo društvo”.
Kružna ekonomija ima za cilj smanjiti količinu otpada, što je jedan od preduvjeta zaustavljanja klimatskih promjenama. (To je ujedno i središnji dio novopredloženog “Zelenog plana za Europu”, kojeg je, među ostalima nedavno kritizirao i bivši grčki ministar financija Janis Varufakis). Kružno gospodarstvo potiče ponovnu upotrebu i recikliranje proizvoda široke potrošnje putem restriktivnih politika, poput zabrana upotrebe plastike za jednokratnu upotrebu, ali i poticanjem tržišta za energetsku učinkovitost, recikliranje i otpad. Potonje su regulirane Direktivom EZ 1013/2006.
Ovdje ćemo se fokusirati na ulogu tržišta otpada diljem Europske unije u sklopu načela kružne ekonomije. Kretanje otpada unutar EU eksplodiralo je 2018. godine kada je Kina, do tada najveći uvoznik smeća iz EU, u pokušaju da se suoči s eskalirajućim problemom otpada primijenila drakonska ograničenja na uvoz otpada. Budući da je Kina naglo obustavila trgovinsku razmjenu, rijeka smeća imućnih europskih država morala je pronaći nove tokove. Ona još putuje prema istoku, a stanica joj je i Bugarska koja se sve više razvija kao destinacija za odlaganje otpada. Članstvo u EU olakšava takvo kretanje smeća na nekoliko načina.
Kružno tržište otpada
Prvo, prekogranično kretanje smeća unutar EU-a smatra se “izvozom” koji ne zahtijeva posebno državno odobrenje, već samo obavijest. Drugo, tržišni mehanizmi odlaganja otpada oslanjaju se na postojeće razlike unutar EU-a te ih dodatno pojačavaju. Na primjer, prema nekim procjenama spaljivanje tone smeća u Bugarskoj, dvostruko je jeftinije nego u Italiji. Cjenovna konkurentnost bugarskim elektranama omogućava da pobjede na natječajima te se smeće iz zapadnih EU zemalja spaljuje na Balkanu koji onda bilježi dodatno zagađenje zraka. Bugarski niski porezi na odlaganje otpada i loši propisi o tome kakav se sve otpad smije zatrpavati u zemlju, također čine ovu državu lukrativnom destinacijom za rješavanje europskog smeća.
Kretanje smeća na unutrašnjem tržištu EU omogućeno je Direktivom o odlaganju otpada iz 2017. koja ima za cilj postupno riješiti problem odlagališta otpada do 2035., ali također zemljama koje se pretežno oslanjaju na odlagališta omogućava derogaciju (odnosno prešutno ukidanje nekog propisa donošenjem suprotnog propisa) pretvarajući primitivne metode odlaganja otpada u konkurentsku prednost siromašnijih država članica EU. Pogledajmo kako u bugarskom kontekstu funkcionira kružna ekonomija i slobodno kretanje smeća.
U prosincu 2019. godine izbio je skandal jer su talijanski karabinjeri presreli teretni vlak s 800 tona ilegalnog smeća koji se uputio u Bugarsku. Sumnjajući u umiješanost talijanske mafije (točnije kalabreškog klana Ndrangeta), bugarski istraživački novinari i organizacije za zaštitu okoliša upozorile su da talijanske firme uvoze u Bugarsku neobrađeni i toksični otpad. Italija, posebno njezine južne provincije, zloglasna je po ulicama zatrpanima smećem, pa kako bi ublažila situaciju izvozi otpad. Presretnutih 800 tona predstavlja samo jedan primjer sličnih pošiljaka iz Italije. Drugi primjer je 9000 tona koje su krajem 2019. godine stigle do grada Plevena što je izazvalo ozbiljnu zabrinutost stanovništva. Zapravo, organizacije za zaštitu okoliša i BSP glasno upozoravaju na ovaj problem još od ljeta 2019.
I dok 9000 tona zvuči impresivno, to je samo kap u golemom i nepoznatom oceanu smeća koje pristižu u ovu zemlju. Prema tekstovima objavljenima na portalu za istraživačko novinarstvo Bivol, Bugarska treba primiti još najmanje 1,5 milijuna tona smeća, među kojem je i ono iz Rima. Iako je Bivol pokušao doznati koliko točno smeća ulazi u zemlju, iz Carine su na novinarski upit odgovorili samo djelomično kazavši kako 538 tvrtki ima dozvolu za uvoz smeća nastalog izvan EU-a, ali da neće otkriti o kojim se firmama radi zbog “nedostatka jasnog javnog interesa” i radi obaveze čuvanja poslovne tajne. Ministarstvo zaštite okoliša, pak, kazalo je da nema nikakve informacije o pošiljci smeća teškoj 800 tona. Manjak podataka o smeću koje se u Bugarsku uvozi iz drugih zemalja EU omogućen je pravilima o Jedinstvenom europskom tržištu koje nalaže da se otpad smatra uvozom, samo ako potječe iz zemalja koje nisu članice EU. Organizacije za zaštitu okoliša više su puta bezuspješeno zahtijevale veću transparentnost.
Vladina detaljna istraga
Uzbuna je nastala i nakon što su ekolozi izvijestili da smeće, navodno sortirano i reciklirano, zapravo leži razbacano na jednom polju bez struje i vode, što je izazvalo sumnju u ilegalno odlaganje otpada. Nakon završene istrage vlasti su zaključile da je dokumentacija tog smeća uredna. Međutim, kako bi smanjio indignaciju javnosti izazvanu takvim rezultatom, premijer Borisov obećao je provesti detaljnu istragu nad tvrtkama koje se bave otpadom, zaprijetivši pritom kako će zatvoriti korumpirane dužnosnike i službenike u Belene (koncentracijski logor iz staljinističkog doba koje danas služi kao spomen-obilježje antikomunističkih komemoracija).
Pored toga, vlada je zaplijenila 25 talijanskih kontejnera u luci Varna, a Borisov je predložio privremeni moratorij na uvoz otpada, što je pak izazvalo revolt udruga uvoznika rabljene odjeće. Borisov ih je pokušao uvjeriti da država rabljenu odjeću nikad nije smatrala smećem, što se čini se ne može reći i u slučaju onih koji se tim poslom bave. Ministar za zaštitu okoliša Emil Dimitrov iz kvote krajnje desne stranke Ujedinjeni patrioti prigovorio je na moratorij argumentom da je to u suprotnosti s načelima slobodnog tržišta.
Pored toga, vlada je zaplijenila 25 talijanskih kontejnera u luci Varna, a Borisov je predložio privremeni moratorij na uvoz otpada, što je pak izazvalo revolt udruga uvoznika rabljene odjeće. Borisov ih je pokušao uvjeriti da država rabljenu odjeću nikad nije smatrala smećem, što se čini se ne može reći i u slučaju onih koji se tim poslom bave. Ministar za zaštitu okoliša Emil Dimitrov iz kvote krajnje desne stranke Ujedinjeni patrioti prigovorio je na moratorij argumentom da je to u suprotnosti s načelima slobodnog tržišta.
Budući da smeće iz presretnute pošiljke od 800 tona ne spada u otpad koji se može reciklirati, istraživački novinar Dimitar Stoyanov upozorio je na mogućnost da je cilj pošiljke da se taj otpad spali ili zakopa u Bugarskoj. On izražava sumnju da je krajnja destinacija smeća trebala biti neka od firmi poduzetnika Hriste Kovačkog, jednog od najimućnijih poslovnjaka u Bugarskoj koji je bogatstvo stekao u energetskom poslu privatizacijom elektrana i rudnika ugljena.
Treš univerzum
Ekološki aktivisti i stručnjaci upozoravali su da Kovačkijeva postrojenja za lignit iz socijalističkog doba nisu adaptirana za spaljivanje otpada ili takozvano RDF (Refuse-derived fuel) tj. gorivo dobiveno iz otpada, te da je on od države dobio dozvolu za spaljivanje smeća, a usprkos tome što nije ishodio studiju procjene učinka socijalnu i ekološku okolinu. Ovo je, tvrde izazivači, moguće samo zato što Kovački uživa zaštitu najviših ešalona vlasti i državne uprave. Ministarstvo zaštite okoliša je međutim smirivalo javnost uvjeravajući je da Kovačkijeve elektrane ne emitiraju nikakvo posebno toksično zagađenje, što je samo dodatno potpirilo teorije o korupciji i sukobu interesa. Ekolozi su s druge strane poprilično strogi i sigurni u svoje optužbe te smatraju kako je nemoguće da je tvrdnja Ministarstva točna, s obzirom na to da su elektrane, danas u njegovu vlasništvu, izgrađene prije više od 50 godina i to samo s jednim ciljem: kako bi radile s lignitom.
Kovački je dugo bio u središtu pozornosti zbog skandaloznih kršenja Zakona o radu i ignoriranja pravila o zaštiti okoliša. Na primjer, LEADER, kratkotrajna i neutemeljena politička stranka koju je osnovao, brzo je postala zloglasna zbog ucjenjivanja radnika u jednom od rudnika ugljena da glasaju za stranku ili gladuju. Naime, kako bi se osigurala dostojna izlaznost (radnika na izbore), tijekom izbora 2014. godine, jedini supermarket (u vlasništvu Kovačkija) u kojem su vrijedili vaučeri za hranu prijetio je lokalnom stanovništvu ozbiljnim manjkovima osnovnih potrepština, u slučaju da ne glasaju svi za BSP, a posebno neposlušnima radnicima prijetilo se otkazima. Prema dopisu koji je iscurio iz američke ambasade, Kovački je svoj temeljni kapital dobio od Konstantina Dimitrova, zloglasnog trgovca ljudima, kojeg je suparnički mafijaški klan javno likvidirao 2003. godine.
Budući da, zbog poreza na emisije, ugljen postaje sve skuplji, čini se da Kovački prelazi na posao sa smećem. Firma za uvoz otpada “Trash Universe” povezana s Kovačkim, trebala bi uvesti 1.5 milijuna tona otpada. Istraga portala Bivol tvrdi da on blisko surađuje sa Sergiom Gozzom, sjenovitim biznismenom koji je donedavno hranio rumunjske tvornice cementa beskonačnom opskrbom talijanskim otpadom. Nakon što je Rumunjska pooštrila propise, ove pošiljke su preusmjerene u Bugarsku zbog olabavljenih poslovnih pravila i neaktivnih okolišnih propisa (samo postrojenja koja spaljuju više od 100 tona otpada dnevno dužna su provesti procjenu utjecaja na okoliš, dok Zakon o postupanju s otpadom predviđa vrlo liberalan režim izdavanja dozvola za uvozne i prerađivačke tvrtke).
No, nakon što su se u medijima nanizali skandali, država je bila prisiljena dio kontejnera vratiti natrag. Navedeni razlog je taj što je izvoznik tvrdio da se teret sastoji od plastike i gume, dok je zapravo sadržavao sve vrste nerazvrstanog komunalnog otpada koji nije pogodan za izgaranje. Sa stanovišta države, uvoz smeća nije problem, osim ako se ne otkriju neke nepravilnosti u papirologiji.
Nosite si smeće doma
Ukratko, raspravom o odlaganju europskog otpada u Bugarskoj dominira narativ o mafiji. Iako je umiješanost mafije nedvojbeno istinita, ovaj okvir izostavlja problematizaciju pitanja u kojoj je mjeri dopušteno spaljivanje smeća u poslovno jeftinim zemljama s niskim nadnicama, i slabim ekološkim propisima, te u kojoj mjeri su takvi poslovno-politički obrasci aktivno potaknuti “kružnom ekonomijom” pomiješanom s temeljnim EU načelom slobodnog protoka roba, kapitala i ljudi.
Primjerice, tokom prosvjeda u Perniku, izvršni direktor elektrane Pernik (u vlasništvu Kovačkija) u svoju je obranu kazao kako je poticanje biogoriva i goriva dobivenog iz otpada u skladu s nacionalnim planom ulaganja koji je u potpunosti u skladu s europskim direktivama o poticanju širenja trgovine kvotama za emisiju CO2. To je apsolutno točno. Vijeće Europske unije pozvalo je Komisiju da razmotri kako se unutar Unije može olakšati kretanje otpada namijenjenog recikliranju a s obzirom na razlike u cijenama unutar EU. Kako je rekao bivši ministar zaštite okoliša Neno Dimov – radikalni desničarski negator klimatskih promjena otpušten zbog skandala s isušivanjem akumulacijskog jezera Studena – Bugarska ne sagorijeva dovoljno uvezenog smeća, već “samo 3 posto“. Sa svoje strane, novi ministar okoliša još je brutalnije pritisnuo točku o neizbježnosti uvoza otpada i gorivu dobivenog iz otpada. Dakle, nakon izbijanja novog niza prosvjeda, Dimov je odbacio sve prigovore građana poručivši im “ako vam se ne sviđa gorivo dobiveno iz otpada, nosite si smeće doma”.
Da zaključim, najnoviji skandali s uvozom otpada u Bugarskoj u prvi plan dovode socijalnu i ekološku cijenu tržišnih rješenja za europski problem s otpadom te naglašavaju nejednakost na kojoj počiva hvaljeno europsko “zeleno kružno gospodarstvo”. I kako onda da svu krivnju prebacimo na poduzeća koja ulaze u posao s otpadom? Ne rade ništa ilegalno. Luke i firme za teretni prijevoz ostvaruju visoke zarade, cementare i elektrane ne samo da dobivaju besplatno gorivo, već su i plaćene za spaljivanje smeća. Još k tome i štede novac, zato što EU smatra gorivo dobiveno iz otpada “ugljično neutralnim” i nagrađuje ga emisijskim kreditima. Država prodaje veće cijene električne energije proizvedene spaljivanjem goriva dobivenog iz otpada kako bi potaknula ulaganja u “obnovljive izvore energije”, dok su se bogate zemlje poput Italije oslobodile brda otpada po povoljnim cijenama.
Otpad je postao win-win biznis za sve uključene, osim prirode i lokalnih stanovnika koji imaju privilegiju udisanja toksičnog zagađenja koje je rezultat “kružne ekonomije”. Čini se da širenje tržišta smeća kao rješenje zagađenja ne rješava problem, već ga prebacuje na zemlje periferije čije se ekološko i društveno blagostanje može žrtvovati radi očuvanja Europe “zelenom”. Problem će se najvjerojatnije pogoršati s obzirom na tendenciju fosilne industrije da širi proizvodnju plastike kako bi nadoknadila izgubljeni prihod uzrokovan frakingom.
S engleskog prevela Andrea Milat