Izvještavanje novinara i medijskih kuća o europskom Zakonu o klimi objavljenom prošlu srijedu (4. marta) svodi se na jedva dva argumenta koji se reproduciraju po brojnim svjetskim medijima, uglavnom uz popratni izostanak bilo kakve smislene analize sadržaja. Ta dva argumenta svode se na prigovor euro-parlamentarne opozicije na činjenicu da u Zakon nije uvršten cilj o stakleničkim emisijama za rok 2030., te na kritiku klimatske aktivistice Grete Thunberg.
Euro-parlamentarna opozicija brine da će ispuštanje cilja redukcije emisija za 2030. (vjerojatno će iznositi oko 55 posto) u Zakonu o klimi uzrokovati daljnja kašnjenja i nepripremljenost za dva jako važna samita koja nas čekaju na jesen – onaj s Kinom na kojem ćemo saznati možemo li postići novi klimatski trgovinski sporazum ili se trebamo spremiti za trgovinski rat s tom zemljom; i COP26 u Glasgowu u Škotskoj na kojem bi se trebalo utvrditi gdje smo s obzirom na Pariški sporazum. Ova se rasprava diljem Europske unije zaista svodi na birokratsku formu ispražnjenu od sadržaja. Pregledavanje tiska na ovu temu, dodatno će osnažiti dojam.
Površan medijski okvir, odnosno ovakav kakav je trenutno u mejnstrim medijima EU, propušta točno informirati javnost o problemu. Neinformirana javnost potom prepušta odluke za sve važne probleme političarima jer sama ne razumije birokratski briselski diskurs: svejedno nam je hoće li se cilj smanjenja emisija saznati u lipnju ili u rujnu. Novinari se također teško probijaju kroz briselske idiolekte, stoga samo slijepo prepisuju ono što im parlamentarci kazuju. Sve te okolnosti na kraju konvergiraju u otkrivanju novog Zakona o klimi koji ima moć da potpuno preuredi naše živote i to ne od 2050. ili 2030. godine, već od trenutka stupanja na snagu. A taj je zakon manjkav u istoj mjeri kao i druge EU politike koje je zbog nepostojanja fiskalne integracije Unije gotovo nemoguće provesti. Zakon o klimi odražava ovdje prikazane polarizacije, ali njegova najveća kočnica bit će različiti pogledi zemalja EU na to kojim putem treba doći do klimatske neutralnosti.
Najbolja znanost, najgora politika
No, gdje je sadržaj i od čega se sastoji? Na to pitanje odgovorila je Greta Thunberg, ali njezin je odgovor sveden na medijsku sliku propuštanja brige o idućih deset godina. Ipak u otvorenom pismu kojeg potpisuju klimatski aktivisti a kojeg je Thunberg pročitala Europskom parlamentu jasno je objašnjeno u čemu zapravo leži problem:
“Bilo koji klimatski zakon ili politika neutemeljen na trenutno najboljim dostupnim znanstvenim podacima u sebi ne sadrži globalni aspekt jednakosti i pravde, što su principi koji leže u srcu Pariškog sporazuma, donijeti će više štete nego koristi. Ovaj zakon šalje snažnu poruku da se poduzimaju stvarne i dovoljne mjere, što uopće nije točno. (…) Neosporna je činjenica da ni svijest ni potrebna politika nigdje nisu na vidiku. Nalazimo se u krizi koja se nikada nije tretirala kao kriza”, poručuju aktivisti.
Srž aktivističke kritike leži u činjenici da čak ni najambicioznije postavljeni ciljevi za smanjenje emisija ne mogu imati nikakve pozitivne učinke ako se istovremeno ne bavimo i karbonskim budžetima, odnosno dozvolama koje država daje firmama na zagađenje zraka. Štoviše, taj model koji i djeci zvuči suludo, ozbiljni političari predstavljaju kao rješenje klimatskih problema. Zakon predviđa periodične prilagodbe napretku, ali u petoljetkama.
Klimatski aktivisti i Greta Thunberg, istaknuli su kako ovo nije dovoljno dobro, te da Zakon treba osmisliti provedbu akcija koje će se odvijati na dnevnoj i mjesečnoj razini, sada odmah, a ne 2050. I oni su apsolutno u pravu. Ovih dvadeset stupnjeva više u zimskim mjesecima nego što bi trebalo biti, svjedoči nam da se svijet zagrijava na 3.4 stupnja Celzijusa prosječno godišnje, a ako je izumiranje vrsta počelo na dva stupnja, ovo vjerojatno znači da su promjene koje političari očekuju 2050. godine, zapravo pred vratima Europe već za desetak godina.
Što to sve znači za Balkan?
Kako se to točno u EU razvija klimatska tranzicija, pokušat ćemo još jednom plastično objasniti, ovaj put ne na industriji, već na primjeru itekako akutnom za Balkan: skandinavske, i zapadno europske zemlje ugase sve svoje elektrane na ugljen, voze se na struju, griju na obnovljive izvore energije, izgrađuju infrastrukturu od zajedničkih sredstava samo za sebe, recikliraju sav otpad, a onaj kojeg ne uspiju reciklirati, “izvezu” na unutrašnjem jedinstvenom tržištu na Balkan, ili izvan Europe gdje se taj otpad spaljuje.
Emisije nastale ovim putem ne bilježe se kao emisije zapadnih zemalja nego onih gdje je otpad spaljen. Statistički stvar izgleda kristalno čista: zapadne zemlje kontroliraju svoje emisije i nalaze se na pravom putu ka zelenoj tranziciji, a balkanske zemlje su potpuno van kontrole te povećavaju emisije. U brojnim glavnim gradovima na periferiji EU diše se sve teže, zrak u vrijeme zelene tranzicije postaje kakav nije bio ni u vrijeme najžešćih industrijalizacija. Balkanske i druge zemlje periferije više su ovisne o sagorijevanju drva, i to je ujedno i osnova njihovih statističkih uspjeha u obnovljivim izvorima energije. U međuvremenu, struja je poskupila jer imamo jedinstveno tržište i morali smo ukinuti socijalnu cijenu. Nametnuta nam je liberalizacija plina pa si zimi ne možemo plaćati grijanje jer su računi porasli za cijenu profita nakon liberalizacije tržišta. Ako ovako režije iznose 30 posto naših plaća, iduće godine iznosit će još i više. No, i da nemamo liberalizirano tržište, neovisno o tome koliko proizvodimo sami, ruski plin sada uvozimo ne preko jeftine Ukrajine, nego preko skupe Njemačke. Nije to u skladu ni sa kakvim EU propisima, ali privatni kapital jači je od države, pa Europska komisija ništa tu više ne može. Zbog svih ovih okolnosti, Balkan i druge zemlje periferije kaskaju za inovacijama, tehnologijom i zelenom tranzicijom jer za ove stvari ne možemo dobiti niti subvencije, niti investicije, pa čak niti kredite, pogotovo ne jeftine industrijske kojima bismo pokrenuli svu tu kaskajuću proizvodnju. Pravila su jasna: tko se bolje prilagođava klimatski neutralnoj Europi, tome više novaca.
Ovo sve realno je stanje stvari Europske unije u trenutku donošenja Zakona o klimi koji kao i druge europske politike ne adresira potrebe društva, potrebe ljudi i prirode, već potrebe profita. Treba li nas zaista onda šokirati da se usred svega ovoga, Franz Timmermann imao vremena naći s dečkima iz Exxona čija je mantra daljnjeg zagađenja planete prekrasno PR-ovski sažeta u klasičnu inverzivnu mantru i najbolji odraz današnjeg svijeta: ne treba nam promet prilagođen klimatskoj strategiji nego klimatska strategija prilagođena prometu.
Klimatski aktivisti se ne slažu i upozoravaju da naša kuća i dalje gori. Zaista gori.