Dok je u Hrvatskoj borba za demokratičniji i zajednici bliži nogomet prilično umrtvljena, poruke s njemačkih tribina odjekuju širom svijeta. Meta je milijarder koji želi zaobići pravila.
Pretprošlog vikenda njemački nogomet počeo je privlačiti pažnju javnosti ne samo zbog uobičajenih majstorija najboljih igrača Bundeslige na terenima diljem zemlje. Naime, utakmica između Hoffenheima i Bayern Munchena u kojoj su gosti iz Bavarske deklasirali protivnike sa 6:0 prekinuta je u 79. minuti zbog transparenata i povika Bayernovih navijača usmjerenih protiv Dietmara Hoppa, vlasnika Hoffenheima. Konkretno, glavna poruka koju si podignuli gostujući ultrasi glasila je “Stvari ostaju iste. DFB (Njemački nogometni savez) krši svoja obećanja. Hopp je i dalje kurvin sin“.
Sudac je momentalno prekinuo utakmicu, igrači i članovi uprave Bayerna žustro su ispred tribine raspravljali sa svojim navijačima a na teren su se vratili nakon dvadeset minuta pauze, ali ne da bi nastavili igrati nogomet. Obje momčadi su u znak neslaganja s navijačkim porukama stajale mirno i jednostavno jedna drugoj dodavale loptu do posljednjeg zvižduka. Mnogi svjetski mediji žurno su popratili situaciju uz hvalospjeve igračima i upravama kluba na iskazanoj solidarnosti u otporu još jednom huliganskom ispadu. Međutim, ono čemu smo mogli svjedočiti na travnjaku i tribinama Hoffenheimove Rhein-Neckar Arene nije topla nogometna priča već mala demonstracija distopijske budućnosti prema kojoj srlja najpopularniji svjetski sport.
Demokratska brana
Većina spomenutih medija propustila je pobliže objasniti pozadinu ovog incidenta. Dietmara Hoppa, osobu u središtu svega ovoga, neki su nazvali tek omraženim ili kontroverznim poduzetnikom. Ipak, za najvjernije navijače on predstavlja nešto puno gore – primjer kako ogromne količine novca mogu omogućiti zaobilaženje pravila i kupiti gotovo sve. Ovaj softverski mogul čije se bogatstvo procjenjuje na petnaestak milijardi dolara jedan je od rijetkih ljudi u Njemačkoj koji se mogu pohvaliti vlasništvom nad nekim prvoligašem. Razlog tome je popularno “50%+1 pravilo” (njem. Regel 50%+1) koje propisuje da upravljačka prava nad klubovima koji se žele natjecati u Bundesligi moraju većinski kontrolirati njihovi članovi. Čak i u slučajevima da investitori posjeduju većinski paket dionica. U samom Bayernu, na primjer, korporacije Adidas, Audi i Allianz ukupno kontroliraju nešto manje od četvrtine upravljačkih prava u Bayernu – što im omogućava preimenovanje stadiona i slične marketinške povlastice – ali veći dio prava je u rukama navijača/članova. Slična pravila osim u Njemačkoj postoje i u najvišim rangovima austrijskog i švedskog nogometa.
Ovime se želi potaknuti organski razvoj klubova usmjerenih na pojačanu simbiozu s lokalnim zajednicima odnosno navijačkim pukom umjesto da u potpunosti ovise o volji i snalažljivosti privatnika. Još važnije, želi se spriječiti da nogomet postane ono što danas velikim dijelom već je – bezgranično i nekontrolirano nadmetanje superbogatih. Većina profesionalnih nogometnih klubova u Europi najviše ovisi upravo o krupnom privatnom kapitalu. Kada kompariramo članski model upravljanja odnosno tzv. socios s dominatnim privatničkim modelom statistika neumoljivo ide u prilog demokratskijoj opciji. U Engleskoj i Italiji gdje socios na najvišim razinama ne postoji klubovi umiru doslovno kao muhe dok je takvo što u Njemačkoj pod okriljem “Regel 50+1“ zbilja rijetkost.
U posljednjem desetljeću broj klubova ugašenih zbog akumuliranih dugovanja samo u dvije spomenute zemlje je troznamenkast. Stoga nije čudno što njemački navijači – kojima ni inače nije strano bavljenje političkim pitanjima (s koje god strane ideološkog spektra) – gaje jaku svijest o činjenici da se sportski interesi klubova uopće ne moraju preklapati s ekonomskim interesima investitora. Na svjetskoj razini mnoge su ekipe duge tradicije pretvorene u “prćije“ koje svojim vlasnicima i uz razmjerno mala ulaganja omogućuju masnu zaradu ponajprije zahvaljujući astronomskim marketinškim ciframa koje idu uz ovaj sport. Kao što smo spomenuli, upravo je Hoffenheim jedna od rijetkih takvih klubova u Njemačkoj koje ne obitavaju pod “50+1” kišobranom.
Kao i obično svako pravilo koje bi trebalo štiti demokraciju ima iznimke. Ukoliko ste dva desetljeća u kontinuitetu ulagali novac u nekog njemačkog prvoligaša ne morate više natpolovični dio upravljačkih prava ustupati članovima. Drugi poznati primjeri ove iznimke su Wolfsburg i Bayer Leverkusen – klubovi u vlasništvu industrijskih divova Volkswagena i Bayera. Dietmar Hopp započeo je ulagati u klub koji danas posjeduje (preciznije, posjeduje 96% dionica) još 1990. godine. Tada se gotovo potpuno nepoznati TSG 1899 Hoffenheim natjecao u najnižem rangu njemačkog nogometa ali zahvaljujući neprekidnim novčanim injekcijama ekspresno su napredovali sve više i više. Ulagati u najtalantiranije igrače, trenere i novu infrastrutkuru nije bio problem (prije selidbe na današnji stadion igrali su na manjem kojeg je Hopp nazvao po sebi). Upravo ovo je razlog zbog kojeg je mali seoski klub velikog budžeta često na meti ostalih njemačkih navijača koji ga smatraju “plastičnim” i što im se – ruku na srce – ne može osporiti. Moćnici Hoppovog kalibra uništavaju ono za što su se oni godinama borili a to je mogućnost da svaki navijač posjeduje pravo istovremeno bit i član voljenog kluba sa cijelim nizom propisanih prava.
Stara taktika desnice
Posljednjih godina najistaknutiji protivnici Hoffenheimovog sugar daddyja bili su navijači Borussije Dortmund, inače poznati kao jedni od najzagriženijih i politički najaktivnijih navijača u svijetu sporta uopće. Za ultrase iz Dortmunda ljudi poput Hoppa predstavljaju prirodne neprijatelje. Jednostavno, model članskog upravljanja i demokratske kontrole ne ide zajedno sa neograničenom moći bogataša. Susreti između ova dva kluba suprotnih postavki zato su često obilježeni anti-Hoppovskim skandiranjima i porukama. Ovaj rat ponekad je poprimao tragikomične karakteristike, Hopp je jednom naredio da se pored gostujuće tribine postave ogromni zvučnici koji su trebali utišati glasove nepoželjne mase. Ovakve dovitljivosti nisu se pokazale dovoljnima pa je u njegovu zaštitu pohrlio i Savez. Krajem prošlog mjeseca donesena je čak dvogodišnja zabrana gostovanja Borussijinih navijača na Hoffenhaimovom odnosno Hoppovom stadionu. Uz to, Borussija mu je dužna iskeširati novac koji bi izgubio zbog smanjenjog broja prodanih ulaznica u periodu u kojem će zabrana trajati. Ovim potezom Savez je direktno prekršio svoje ranije obećanje kako će se kaniti izricanja kazni po načelima kolektivne krivnje. Upravo na to prekršeno obećanje aludirali su Bayernovi navijači svojom porukom čija je svrha zapravo bila solidarizacija sa inače ljutim rivalima iz Dortmundai kritika vlastodržaca.
Nakon sraza Hoffenhaima i Bayerna i na drugim tradicionalno društveno angažiranim njemačkim tribinama uslijedile su poruke na račun Hoppa i čelnika Saveza poput “Hopp majčin sine”; “Ispričavamo se kurvama što ih se dovodi u vezu sa Hoppom”; “DFB jebi se” i slika omraženog lica gledanog kroz nišan snajpera. Suci su prema instrukcijama nerijetko prekidali igru. Poruka je bila jasna: onima koji dirnu u one na vrhu počet će se uskraćivati pravo da gledaju utakmicu za koju su platili ulaznicu. Ako češće pratite dogđanja vezana uz nogometne navijače u oko će vam upasti licemjerje koje je ovaj slučaj ogolio. Nogometni vlastodršci svakodnevno deklarativno propagiraju antidiskriminatorna načela, često u suradnji sa sponzorima pokreću antirasističke i slične kampanje. Međutim, kada na nogometnim tribinama dođe do rasističkog divljanja utakmice se jako rijetko prekidaju. Tako je prošlog mjeseca sudac odbio prekinuti kup utakmicu između Herthe i Schalkea kada je na istoj rasistički vrijeđan Jordan Torunarigha, njemački igrač nigerijskog porijekla. Razlog tome je očit, oni koji upravljaju nogometom vode se logikom profita, a svako zaustavljanje utakmice, pražnjenje tribina i izricanje zabrana posjetiteljima izaziva gubitak novca. Odriješite mjere donose se tek onda kada navijači udare na te iste nogometne vlastodršce. To licemjerje dobrano koristi i podebljava sam Hopp koji je prve uvrede na svoj račun u javnosti predstavljao kao – rasizam.
Ona stara izreka o sportskim tribinama kao preslikama društva u cjelini ponekad se koristi i previše ali u ovom slučaju je apsolutno prikladna – živimo u društvu u kojem desnica tvrdi kako svijetom upravljuju zaštićene manjine i njihovi lobiji, misleći uglavnom na LGBT ili neku drugu ugroženu populaciju. To predstavlja tek formalni istine jer svijetom zaista upravlja zaštićena manjina spremna da svim sredstvima brani svoje interese i utiša kritike – kapitalisti. Ova jedina istinski dominatna svjetska manjina nikada se neće biti spremna pomiriti čak niti s ne toliko radikalnim oblicima demokracije kao što je socios model upravljanja sportskim društvima. Zato su sportska borilišta često poprišta sukoba između onih koji su tu zbog ljubavi i onih koji su tu zbog para. Ovo naravno ne zaobilazi ni naš nogomet, uz par velikih razlika u odnosu njemački kontkest. Hrvatske tribine nakon dugogodišnjeg “djelovanja” nekih Dietmara Hoppova iz našeg sokaka uglavnom zjape prazne, izuzev splitskog Hajduka u najvišem rangu ne postoji klub koji zaista funkcionira po članskom modelu, a navijačka borba gubi zamah i sve češće ustupa mjesto nacionalističkom folkloru. Što za to vrijeme radi politička desnica? Ponekad daje lažna obećanja o “isušivanju močvare hrvatskog nogometa” ali uglavnom drži leđa njegovim grobarima. Istovremeno, ekstremno krilo desnice će nas kao i uvijek u svojoj povijesti probati uvjeriti da su za sve nedaće krive razne manjine, a kapitalistička manjina će mirno spavati.
Njemački nogometni stadioni često nas, kao i prošlog tjedna, podsjete da oni koji se protive takvom stanju još uvijek nisu potpuno ušutkani. U svim drugim poljima društva koja imaju malo veze s nogometom također svjedočimo sve žešćim obračunima s pobornicima istinske demokracije. O tome hoće li ih se uspjeti ušutkati ili ne ovisi budućnost sporta ali i društva općenito.