Nikad nisam pisao članak u nekom osobnom tonu. No, čini se da je u ovoj situaciji barem relativno primjeren. Svakome koga je probudio jučerašnji potres u Zagrebu ne treba opisivati što se dogodilo i kako je izgledalo. Svakome tko jučer ujutro nije bio u Zagrebu je gotovo pa nemoguće opisati što se dogodilo i kako je izgledalo. Naravno, ne zbog samog potresa već zbog činjenice da je koincidirao s pandemijom. I upravo zato treba probati.
Ta je koincidencija, barem meni, koliko god to bizarno zvuči, inicijalno bila “olakotna okolnost”. Naime, dok sam iz kreveta gledao ormar koji se ljulja neposredna reakcija mi je bila dvodimenzionalna. Uz jezivi strah, paralelno je bila prisutna i ona ležerna nevjerica nad nevjerojatnim koincidencijama često prisutna u normalnim, svakodnevnim okolnostima. Ta mi je nevjerica pomogla da potisnem inicijalni strah i ostanem pribran: samo sam nastavio ponavljati “nemoj me jebat'”. No, onda su slijedili novi izazovi. Trebalo je izaći vanka.
I to nakon dana i dana neprestanog ponavljanja: ne izlazite iz kuće, ostanite doma. Trebalo je, dakle, izaći na ulicu, ali izbjegavati ljude koji se kreću, kao i zgrade koje će se možda opet kretati. Svi smo bili suočeni s kontradiktornim koreografskim zadacima, individualnim procjenama rizika i tinjajućim impulsima egzistencijalnog straha. S obzirom na hladnoću nisam stajao na mjestu već sam šetao, savladavajući koreografske kontradikcije što sam preciznije mogao. Krajnja bizarnost situacije sve je više zatomljivala inicijalni strah, a postepeno sam se uživljavao u ulogu etnografskog voajera koji nastoji evidentirati i dokučiti ponašanje ljudi u dvostruko ekstremnoj situaciji.
Ljudi su zapravo izgledali kao naturščici u kompleksnoj predstavi suvremenog plesa. Samo što ne da nije bilo četvrtog zida nego je prijetilo i da zemlja propadne pod nama. U skladu s tim je počelo prevladavati drugo, puno raširenije iskustvo iz domene kulture: scene koje prethode samoj katastrofi u holivudskim filmovima katastrofe. One se isključivo odnose na automobile. Ljudi su, na trenutke i pomalo mahnito, trpali stvari i ulazili u automobile, pogotovo oni s djecom. Neki samo da se premjeste na šire avenije i tamo čekaju kolaps, neki da pobjegnu iz grada u vikendice ili kod rodbine, a neki, barem po onome što sam u par navrata načuo, samo da odu bilo gdje bez ikakvog plana.
No, kako je hladnoća pritiskala, a stupnjevi po Richteru svakim sljedećim podrhtavanjem jenjavali, valjalo se vratiti u srećom neoštećeni stan. Pratiti medije, slušati nadležne i stručnjake i pokušati stvoriti širu društvenu sliku onoga što se dogodilo i što će se tek dogoditi. Jer na ulicama i u našim glavama se odvijao nevjerojatan socijalni eksperiment: prijeti nam nešto za što ne znamo hoće li se opet dogoditi i nad čim nemamo nikakve kontrole, kao i nešto što ne vidimo, čije se prijetnje lišavamo izbjegavajući ljude, a u validnost procjena rizika možemo se uvjeriti tek u budućnosti, za tjedan ili dva, ako budemo ili ne budemo imali simptome. Nakon sudjelovanja u tom eksperimentu valjalo je otići na internet i saznati kako se naš normalni, svakodnevni političko-ekonomski eksperiment, naš razvojni model nosi s ovim eksperimentom. I kako danas odjekuju ideološke poruke koje ga prate.
Najbolju promptnu analizu sukoba tih dvaju eksperimenata već je u rano jutro napisao Tomislav Medak i tu se zasad nema što puno dodati. Zato ću se samo osvrnuti na dva primjera koja govore o tome kako su se vlasti ponašale (godinama) prije potresa i kako su se ponašale nakon. Zasigurno najupečatljvija fotografija koja je snimljena u nedjelju ujutro u Zagrebu je ona na kojoj se nalaze majke s tek rođenom djecom koje su morale izaći iz Petrove bolnice jer zgrada više nije bila sigurna. Prvo što mi je palo napamet gledajući potresnu fotografiju su molitelji pred bolnicama protiv pobačaja i “Hod za život”. Političke snage koje promoviraju zabranu pobačaja i “život” dok u centru glavnog grada postoje prastara rodilišta koja ne mogu izdržati malo jači potres. Naravno, oni o ulaganju u nove bolnice i zdravstveni sustav ništa ne govore jer su po tom pitanju ideološki blizanci s “progresivnim” liberalima, kao i, očito s obzirom na stanje s bolnicom, svim vlastima. Ne mogu o tome govoriti jer bi morali prestati s demonizacijom socijalizma što im je osnovno pogonsko ideološko gorivo.
Drugi primjer je rješenje koje je iznađeno za smještaj ljudi koji se zbog štete ne mogu vratiti u svoje domove. Naime, vlasti su odlučile da se ti ljudi smjeste u Studentski dom Cvjetno naselje i to tako da se prvo studenti premjeste u drugi studentski dom – “Savu”. To ne samo da je izvedeno šlampavo i ugrozilo protokole o socijalnoj distanci, izmučilo i dodatno izložilo stresu studente, već je pokazalo da naše vlasti čak i u ovakvoj apokaliptičnoj situaciji – kombinaciji potresa i pandemije – i dalje strepe od toga što će kapital reći. Ma koga briga! Smjestite ljude u prazne hotele. To se naprosto naredi. Ali, eto, i to bi bio socijalizam.
Ako bi socijalizam bila skrb o majkama i tek rođenim bebama i ljudima koji su ostali bez domova, onda očito socijalizam u našoj zemlji ne bi trebao više biti nešto čime se plaše djeca. Normalno je da se plašimo potresa i pandemija, ali nemojmo se plašiti drugačijih i racionalnijih političkih ideja. Ne možemo imati prazne hotele koji ne primaju ugrožene i rodilišta koji ne mogu izdržati malo jači potres.