Kapitalizam kao način proizvodnje je obilježen raznim paradoksima, a jedan mu predstavlja poseban problem u nošenju s izazovom poput pandemije. Naime, kako je to jednostavno sažela Sabine Nuss u tekstu o prirodi solidarnosti u doba pandemije, kontradikcija je sljedeća: u kapitalizmu kroz podjelu rada posredovanu cirkulacijom roba i novca smo svi ovisni jedni o drugima, ali se istodobno nalazimo u odnosu konkurencije. Međusobno konkuriraju kompanije unutar pojedinog sektora, konkuriraju sami sektori, konkuriraju nacionalne države, ali konkuriraju i radnici na tržištu rada.
Međutim, zdravstveni odgovor na pandemiju ima sasvim specifičnu logiku. On iziskuje što veću nepovezanost među ljudima, što veću distancu i djelomičnu obustavu (podjele) rada. Istovremeno, kao svojevrsni zaostatak iz normalnog doba – konkurencija je i dalje aktivna. Svjedočimo joj u borbi za pakete toalet papira, kao i u borbi predstavnika različitih sektora za porezne olakšice i subvencije koje trenutno pružaju vlade diljem svijeta. Kapitalistička proizvodnja se mora što više suzbiti kako bi se suzbila pandemija. Kapitalizam mora na respirator kako bi što manje ljudi bilo na respiratorima.
Zato je ova kriza krajnje neobična i ne možemo računati na lekcije iz prošlosti, radilo se pritom o krivim ili uspješnim potezima sanacije. Dosad nije bilo krize u kojoj su vlade sustavno namjerno obustavljale proizvodnju. I zato se nitko ne usuđuje prognozirati ekonomski rasplet. I to ne samo zbog neizvjesnosti oko uspjeha zdravstvenog odgovora na pandemiju. Kao što smo napomenuli, mjere kojima ekonomske vlasti pribjegavaju, od “printanja” novca preko poreznih olakšica do jamčenja za radničke plaće, ne funkcioniraju kao određeni oblik stimulansa već kao sredstvo za preživljavanje u periodu obustavljene proizvodnje. U tom se procesu, dakako, gomilaju dugovi i netko će ih morati vratiti.
Iako se kapitalizam čini posebno ranjivim sistemom za ovakve tipove opasnosti, valja naglasiti da ni drugi sistemi ne bi bili potpuno imuni. Jer kako kaže Karl Marx u poznatom pismu Kugelmannu iz 1868. godine: “Svako dete zna da bi skapala svaka nacija koja bi, neću da kažem za godinu dana, nego za nekoliko nedelja obustavila rad. Isto tako svako dete zna da mase proizvoda, koje odgovaraju različitim masama potreba, iziskuju različite i kvantitativno određene mase ukupnog društvenog rada. Da određeni oblik društvene proizvodnje ni u kom slučaju ne ukida ovu neophodnost podele društvenog rada u određenim proporcijama nego da samo može izmeniti njen način ispoljavanja – očigledno je samo po sebi.” Međutim, upravo se u tom načinu ispoljavanja nalazi zamka: u kapitalizmu se ta neophodna podjela rada ispoljava kao privatna razmjena proizvoda rada. Drugim riječima, proizvodnja se ne planira sukladno prepoznatim ili pretpostavljenim potrebama već privatnim idejama o tome proizvodnja čega bi mogla biti profitabilna.
U trenutku u kojem se takav način proizvodnje ili barem neki njeni dijelovi suspendiraju zbog nastojanja da se suzbije pandemija, ostajemo bez kapaciteta za planiranje sukladno specifičnim potrebama trenutne situacije. I onda čitamo vijesti o tome da su neke države konfiscirale respiratore ili maske namijenjene nekoj drugoj. Ne samo da ne postoji međunarodna koordinacija i plan već i pojedine države nemaju kapaciteta da planiraju i “narede” privatnim kompanijama proizvodnju ovog ili onog proizvoda jer je on u trenutnoj situaciji nasušno potreban. Dakle, i neke zamišljene socijalističke ekonomije bi zbog ovakvih okolnosti nedvojbeno ušle u svojevrsnu krizu, ali bi imale više instrumenata na raspolaganju i ne bi trebale, pored pandemije, obuzdavati i privatne interese. Drugim riječima, međusobna ovisnost zasnovana na podjeli rada bi se lakše prebrodila u periodu nužne “neovisnosti” jer ovisnost ne bi ishodišno bila zasnovana na konkurenciji.
I zato dijagnostike mnogih lijevih ekonomista o pandemiji kao trigeru za krizu koja bi se ionako dogodila nisu baš uvjerljive. Nema spora da je svjetska ekonomija bila krajnje nestabilna i na staklenim nogama, čemu svjedoče rast dugova, negativne kamatne stope i politike centralnih banaka koje su je držale iznad vode i da je naredna kriza bila vrlo vjerojatna. No, ovaj “triger” bi u krizu odveo i puno zdraviju ekonomiju. Možda bi se nešto lakše s njom nosila, ali priroda borbe protiv pandemije ima svoje zakonitosti koje izravno produbljuju tu krizu. I zato nas ova kriza možda uči neku lekciju koju smo zaboravili iz prethodne. Reakcije kapitala, bilo da se radi o nervozi njegova glasnogovornika Trumpa, kompanijama u Lombardiji koje ne žele zaustaviti proizvodnju ili vapaju lokalnih ugostitelja, nam pokazuju kako će izgledati eventualni pokušaj izgradnje drukčije ekonomije nakon krize.
Ako ih se ne tiču ljudski životi, sigurno ih se neće ticati niti argumenti. Ili u nešto konkretnijoj varijanti: socijaldemokracija neće biti dovoljna.