Platforme koje posreduju u dostavi hrane i namirnica poput Glova i Wolta neometano nastavljaju s poslovanjem usred pandemije, a sav teret prilagodbe kriznim uvjetima prebacuju na svoje dostavljače. Dostavljačima se naglo povećao opseg posla, ucijenjeni su na rad u lošim uvjetima putem rejtinga, nemaju adekvatnu zaštitu na radnom mjestu, a plaće ne rastu. Za ovaj tekst dobili smo Zahtjev za ispravkom informacije od Glovo. Cjeloviti zahtjev možete pronaći ovdje:
“Zaista smo vam neopisivo zahvalni na svemu što radite ovih dana. Vi ste pravi heroji našeg grada”. To je poruka koju je uprava Glova ovih dana poslala svojim dostavljačima. Ti dostavljači, baš kao i njihovi kolege iz Wolta, svakodnevno svojim biciklima, skuterima i automobilima voze uzduž i poprijeko Zagreba paraliziranog pandemijom i nedavnim potresom kako bi građanima u samoizolaciji dostavili hamburger, salatu ili karton trajnog mlijeka i tako zaradili za život. No ti su heroji, koje Glovo s figom u džepu tako majčinski bodri dok mu spašavaju profite u srcu ove krize, jednom kad napokon preuzmu burger i krumpiriće u McDonald’su u Jurišićevoj prepušteni sami sebi. Hoće li im pasti cigla na glavu i hoće li se zaraziti virusom – to Glovu predstavlja daleko manji problem. Da platformu to zaista brine, vozačima bi na vrijeme osigurala kacige ili maske, kao i povećanu naknadu za rad u ovako nesigurnim uvjetima. Pogađate – nitko od vozača za rad tijekom aktualne krize nije dobio ni lipu više nego inače.
Kriza i kad nije kriza
Prije nego se zagledamo u rad ovih platformi za dostavu u trenutnim kriznim okolnostima, zaista je bitno imati na umu kako je dostavljačima Glova bilo “inače”, prije nego je svaki dan na cesti počeo predstavljati direktnu opasnost od zaraze ili stradanja. Naime, ovakav tip dostavljačkih poslova, koje putem online platformi organiziraju međunarodne firme poput Glova i Wolta, u pravilu podrazumijeva neregulirane te iznimno nesigurne i potplaćene radne uvjete. To im omogućuje poslovanje mimo Zakona o radu i nominalno tretiranje vozača kao suradnika, a ne radnika, utjelovljeno u modelu fiktivnog “samozapošljavanja”, o kojem smo već pisali. Taj model omogućuje ovim platformama da operu ruke od klasičnih obaveza poslodavca da svojim radnicima osiguraju određenu zdravstvenu i socijalnu zaštitu te im omogućuje da sve te troškove, ali i sam rizik poslovanja, prebace na radnike.
Kako taj model funkcionira u praksi mogli smo saznati još prošle godine kada su Glovo i Wolt ušli na naše tržište. Mogli smo jednako tako, prvenstveno promatranjem drugih zemalja u kojima slične platforme posluju već godinama, predvidjeti u kojem će se smjeru kretati uvjeti rada – u smjeru njihove sve veće degradacije i sve manje plaće. U tom smjeru platforme najčešće skreću jednom kad, nakon što se prošire na neko tržište, prikupe dovoljan broj vozača. Posve je logično da su platforme vrlo brzo našle dovoljno radne snage u Hrvatskoj, koja je u Europskoj uniji rekorder po udjelu prekarnog rada. Čim se skupilo dovoljno radne snage da postane lako zamjenjiva, kako su nam potvrdili i sami dostavljači, krenula je utrka prema dolje u kojoj za sada, kako čujemo iz puno izvora, daleko prednjači španjolski Glovo.
Uopće rečeno, spomenute promjene se mogu svesti na četiri jednostavne riječi: teži posao, manje novca. Povećana konkurencija dostavljača koji su u istom trenutku prijavljeni u aplikaciju pojedinom vozaču smanjuje broj raspoloživih dostava te konačnu mogućnost zarade, zbog čega vozači moraju prihvaćati i dostave koje inače ne bi. No dodatni razlog za pad zarade je i taj što je Glovo ove godine radikalno, bez prethodnog upozorenja vozačima, srušio takozvane koeficijente ili varijabilne bonuse, na temelju kojih aplikacija obračunava zaradu. Ukinuti su, recimo, “kišni bonusi” koji su ranije “poticali” vozače da rade i po lošim vremenskim uvjetima. Sada odustajanje od dostavljanja po takvim uvjetima, kao uostalom i bilo koje odbijanje rada, instantno spušta zloglasnu “ocjenu izvrsnosti”, rejting koji svakom vozaču računa Glovo aplikacija. Može je srušiti i ako dostavljač na biciklu, primjerice, odbije dostaviti paket nekoliko kilometara uzbrdo ili pak odbiciklirati rutu dužu od 10 kilometara. Takve rute, naime, aplikacija često dodjeljuje biciklistima iako im se na uvodnim treninzima obećava da će biti pošteđeni vožnje uzbrdo i ruta dužih od 5 kilometara. Ocjena je za vozače bitan faktor dolaska do većeg broja te boljih smjena i dostava, iako im pritom nisu dostupne jasne informacije o tome kojom logikom se ona generira. Osim zloglasne ocjene koja kroji sudbinu pojedinog dostavljača, Glovo navodno ima i najlošiju podršku. Ionako lošu komunikaciju dodatno je usporila i otežala činjenica da je ured za podršku nedavno preseljen u BiH kako bi Glovo dodatno uštedio na troškovima rada. Iako Glovo trenutno među vozačima ima najgori rejting, itekako imamo razloga očekivati da će, iako možda sporijim tempom, u istom smjeru srozavanja uvjeta i štednje na račun vozača nastaviti i Wolt. U srži obje platforme, naprosto, isti je model poslovanja, a on se u velikoj mjeri svodi upravo na povećanje pritiska te prebacivanje što većeg rizika i troška na radnike.
Sve za rejting
Što takav neregulirani platformski rad zaista znači za one koji vrte pedale i nose torbe apostrofirala je upravo aktualna kriza uzrokovana pandemijom korona virusa. Naime, dok je većina uslužnih aktivnosti u Hrvatskoj morala prestati s radom, platforme koje posreduju u dostavljanju hrana i namirnica, skoro jedinih roba kojima se ovih dana još može neometano trgovati, nastavile su s poslovanjem bez većih teškoća. Mnogo je ljudi u samoizolaciji, a restorani koji prije nisu imali uslugu dostave sada su se, s obzirom na aktualne mjere, morali u potpunosti orijentirati na dostavu i ući u biznis s platformama. Ne čudi ni da samih dostavljača, usprkos strahu od moguće zaraze, po svemu sudeći i dalje ima dovoljno. Pritom nije riječ samo o dostavljačima kojima je taj posao i inače jedini izvor zarade. Vozači kojima je dostavljanje posao “sa strane”, često kao primarni izvor zarade imaju nesiguran, slabo plaćen ili povremen posao, zbog čega su u startu i prisiljeni tražiti dodatne angažmane. Takvi nesigurni i privremeni poslovi u privatnom sektoru u trenutnoj su krizi prvi na udaru (već sada se radnici šalju na “prisilne godišnje”, a oni zaposleni preko raznih nesigurnih ugovora spremaju se izgubiti posao), zbog čega vozačima kojima je dostavljanje bila tek taktika krpanja kućnog budžeta sada ono postaje sve bitniji ili jedini izvor zarade.
Kako su, dakle, Glovo i Wolt prilagodili svoje poslovanje aktualnoj krizi i opsadnim okolnostima, u kojima se njihovi vozači i dalje neumorno kreću gradom? Za sada se, kako izgleda, prilagodba puno više sastoji od pojačanog pritiska na vozače i njihove kičme, nego od ičega što bismo mogli opisati kao adekvatne mjere zaštite od virusa. Sve poduzete mjere su minimalne i loše kontrolirane, a dostavljači ne dobivaju precizne i pravovremene informacije. Kako čujemo, Glovo svojim dostavljačima-herojima još uvijek nije osigurao dezinfekcijsko sredstvo, rukavice i drugu zaštitu (iako ih je “zamolio” da ih koriste), dok Wolt “subvencionira” dezinfekcijsko sredstvo koje dostavljači sami kupe u iznosu do 30 kuna (ne znamo što trebaju činiti ukoliko ga u trenutnoj nestašici ne mogu naći) te su im osigurali maske i dali uputu da će biti sankcionirani ukoliko budu radili bez njih. Ipak, dezinfekcija torbi i korištenje opreme za sada se još ni na koji način (barem ne efikasno) ne kontroliraju. Iako obje platforme intenzivno reklamiraju mogućnost beskontaktne dostave, od vozača smo čuli da se njeno provođenje u praksi ne kontrolira i za sada nije uspostavljeno kao pravilo nego prije svega služi kao ohrabrenje kupcima, dok stvarna zaštita dostavljača ovisi prvenstveno o njima samima. Preuzimanje hrane u restoranima, kako čujemo, ne vrši se više kontaktom između konobara i dostavljača, nego putem stola namijenjenog za dostavu. Na njemu dostavljači obično, ali ne i uvijek, zatiču dezinfekcijsko sredstvo, no ne mogu biti sigurni je li paket sa hranom prethodno dezinficiran s obzirom na to da se dezinfekcija ne obavlja ispred njih.
Sve ove polovično i nedosljedno provedene ili pak nepostojeće mjere dovode vozače, ali i kupce u samoizolaciji u realnu opasnost od zaraze i njenog širenja. Eventualno praćenje izvora i putanje potencijalne zaraze bit će osobito teško ukoliko je doista slučaj da, kako smo čuli, jedan dostavljački profil ponekad ispod radara koristi više ljudi kako bi uspjeli održati dobar rejting koji je najčešće mučno stečeni, ali vječito krhak. Neovisno o tome je li i koliko je ta praksa među domaćim dostavljačima učestala, uopće ne čudi da ih na nju prisiljava sam model rada u kojem praktički svako odbijanje smjena i usporavanje tempa rada, neovisno o okolnostima koje su dovele do toga, kao posljedicu ima rušenje rejtinga i nepovoljniji položaj pri dodjeljivanju smjena i posla. Takva praksa, uostalom, već nam je poznata iz drugih država, gdje se dostavljački profili više ne “posuđuju” samo prijateljima na smjenu ili dvije, nego i ilegalno iznajmljuju onima koji uopće nemaju nikakvo pravo na rad, i koje je samim time najlakše brutalno eksploatirati, kao što su, recimo izbjeglice i migranti.
Bonus za potres
Da su pritisak, loši uvjeti, neadekvatna kontrola i lažna briga za sigurnost vozača doista mehanizmi trenutnog poslovanja ovih platformi, pokazala je i njihova reakcija nakon snažnog potresa koji je u nedjelju rano ujutro zatresao Zagreb. Nakon ove katastrofe su, kako čujemo, platforme intenzivno vršile pritisak na vozače da nastave raditi. Iz Wolta su dostavljače, navodno, tijekom nedjelje intenzivno telefonski nagovarali da se priključe na aplikaciju i preuzimaju dostave, a Glovo je sličan tip poziva dostavljačima slao direktno preko aplikacije uz obećanje 10% veće zarade za svaku odrađenu narudžbu. Manjak vozača neposredno nakon potresa, naravno, nikoga ne treba čuditi. Uz sve opravdane opasnosti zbog trenutne pandemije, nakon potresa su se vozači na biciklima našli u realnoj opasnosti od približavanja starijim zgradama, vožnje po ulicama zasutima građevinskim materijalom te vožnje u blizini oštećenih fasada i krovova na kojima postoji opasnost odlamanja uslijed (ovih dana učestalih) lakših potresa ili naleta snažnog vjetra. Zaštitne kacige ili neki drugi tip zaštitne opreme, kao ni veću plaću, vozačima nisu ponudili ni Wolt ni Glovo (Glovovih nedjeljnih “dodatnih 10%” zaista ne možemo interpretirati kao povećanje imajući na umu nedavno spuštanje cijene rada).
No, iako su opasnost od zaraze, kao i rizik svakodnevnog pedaliranja polu-razrušenim gradom evidentni, oni nisu jedina cijena koju dostavljači plaćaju da bi zadržali poslove, a da bi Glovo i Wolt mogli nastaviti efikasno poslovati. Posao im otežavaju razne prepreke vezane uz restrikcije i mjere za vrijeme pandemije, ali i dodatni pritisci od strane samih platformi da se rad intenzivira bez povećanja plaća. Dostava namirnica iz dućana preko Glova, primjerice, za dostavljače trenutno znači znatno teži ili dugotrajniji posao nego inače. Službena maksimalna težina naručene pošiljke donedavno je u Glovu bila 9 kila no to je ograničenje, bez prethodne najave dostavljačima, podignuto na 25 kila. Tako sada dostavljači tegle još teže pošiljke, a vreće krumpira i kartone trajnog mlijeka iz dućana katkada moraju vući i uzbrdo ili, primjerice, na četvrti kat zgrade bez lifta (koji je za vrijeme korone i u periodu učestalih potresa ionako opasno koristiti). Sve to katkad i za iznos tek nešto veći od desetak kuna jer kilaža i kat zgrade na koji se dostavlja ne igraju nikakvu ulogu u visini naknade koju će algoritam obračunati. Loše prolaze i uslijed dugotrajnih čekanja za ulazak u trgovinu, zbog čega gube dragocjeno vrijeme za obavljanje dostave, no najčešće i na to pristaju jer, podsjetimo, svaka odbijena narudžba u Glovu podrazumijeva rušenje rejtinga dostavljaču. Da je opskrba od dućana do kućnog praga trenutno itekako tražena usluga shvatio je i Wolt koji je do sada poslovao samo s restoranima, ali je prije nekoliko dana najavio da uvode uslugu dostave namirnica i potrepština iz dućana. Osim pojačanog pritiska, dostavljači se trenutno susreću i s nizom naizgled trivijalnih, ali zapravo bitnih logističkih problema koji im otežavaju rad. U skladu s aktualnim mjerama, primjerice, zatvorene su sve trgovine i servisi bicikala, o kojima dostavljači koji katkada pedaliraju i deset sati dnevno doslovno ovise. Sličan problem je i otežani pristup lokacijama za obavljanje nužde za vrijeme dugih smjena s obzirom na to da više nemaju pristup restoranskim toaletima te da je većina javnih mjesta u gradu zatvorena.
Sav teret prilagodbe kriznim uvjetima, kako vidimo, u najdoslovnijem se, dvadedeset i pet kila krumpira teškom, smislu prelama preko leđa vozača-heroja, dok uprava Glova, dozvoljavam si zamisliti, sjedi iza zaključanih vrata ureda, klikće “boost” na Facebook oglase i smišlja kojim će novim besramnim frazama potaknuti svoje vozače da odpedaliraju još koji kilometar. Da stvar bude jasna – vozači nipošto ne pedaliraju zato što sebe u ovim kriznim trenucima vide kao heroje, nego zato što, vrlo jednostavno – moraju zaraditi za život. Bolje poslove u ovoj državi ionako teško mogu naći te su jednako tako svjesni da trenutnu pandemiju neminovno slijedi i ekonomska kriza koja će najprije pogoditi one na nesigurnim poslovima. Upravo zato (a ne zbog njihovih propagandnih budalaština), čak i uz sav rastući strah od zaraze i oklijevanje pojedinih vozača da se odvaže izaći na cestu, Glovo i Wolt još uvijek imaju moć da intenziviraju pritisak i nagovore dostavljače na rad u ovako lošim i opasnim uvjetima. Tom se pritisku, kao što smo vidjeli i na primjerima organiziranja dostavljača u drugim zemljama, suprotstaviti može samo zajednički otpor dostavljača i šira podrška sindikata i radnika.