Nikada do sada u našoj generaciji važnost sindikalnog organiziranja nije se tako jasno vidjela u praksi. Dok vlada s uvijek organiziranim poslodavcima potajno priprema (privremenu?) obustavu Zakona o radu, umjerena, ali ipak ljevica, bavi se slobodom kretanja – važnim načelom, ali ionako privremeno globalno reduciranim, što ne znači da se i za zaštitu ovog prava ne treba boriti. No, po meni, radi se u najboljem slučaju o trećem na listi prioriteta (zdravstvo, socioekonomija, sloboda kretanja). Da nas prate preko signala mobitela, bilo to legalno ili ne, nije nikakva novost, pogotovo ne aktivistima, novinarima i ljevici, posebno onima informacije o kojima stoje u folderu “radikalna ljevica”. Novost je, međutim, pokušaj ukidanja prava koja proizlaze iz radnog odnosa.
Tjednima već sve strukovne i druge udruge u zemlji svojim resornim ministarstvima pišu planove, mjere i želje za ulaganjem javnih sredstava baš u njih/nas. Vlada međutim, iako nešto hrabrija i samostalnija nego inače, ni sada ne pokazuje dovoljno hrabrosti da više zaštiti radnike. Dok se u Hrvatskoj zahtjev za isplatom neto plaća iz javnog proračuna činio dalekosežnim, u Irskoj su radnici već počeli ostajati kući i dobivati čak 70 posto plaće iz javnog budžeta. Ekonomske mjere hrvatske vlade nisu ugasile strah od još jednog ekonomskog kolapsa. I kako bi, država kojoj 30 posto ekonomije ovisi o turizmu, ne može ignorirati rentijere, iako bismo svi u radničkoj klasi najradije upravo to. Jer, ako ćemo javni sektor, koji radi čak i u potresu i krizi, etiketirati kao uhljebe, kako bismo osim parazitima nazvali rentijere? A ipak, hrvatska vlada više se brine o rentijerima nego o javnom sektoru. (Ili o poljoprivrednicima koji su trenutno ponovno osnovica svih osnova.) Dok rentijerima servira olakšice, umjesto da im nacionalizira viškove stambenih kvadrata (bilo da se radi o praznim nekretninama banaka ili viših klasa), drugima priprema smanjenje plaća. I sve su udruge protiv, a nijedna, niti sama, niti zajedno, nemaju baš nikakvu političku ni društvenu moć da išta po ovome pitanju učine. Vlada ih jednostavno nije dužna slušati. Pokazalo se to jasno proteklih nekoliko tjedana.
Stoga se često lobira preko SDP-a. Ta je stranka ionako stvorila civilni sektor u Hrvatskoj, i taj sektor, po potrebi, funkcionira kao socijaldemokratski think-tank. No, SDP je ipak neoliberalna stranka, pa argumente koje producira civilni sektor, koristi u saborskim raspravama sofistički, dok su mjere koje sami osmišljavaju, u pravilu ipak na kraju liberalne. SDP, odnosno njihov bivši premijer, a sada predsjednik države, prvi je javnosti predložio rezanje plaća javnom sektoru. No, onda se javio Institut za javne financije koji je objasnio da takve mjere više nemaju smisla. One imaju tek minimalne učinke, dok istovremeno narušavaju kupovnu moć građana i dodatno štete sužavajućoj ekonomiji. Štoviše, takve će mjere najviše štetiti upravo lokalnoj ekonomiji.
Dinamika poduzetnika i “uhljeba”
Dinamika poduzetnika i “uhljeba” tako dobiva novi ritam, onaj u kojem je uzajamna ovisnost postala malo jasnija. Podjela na poduzetnike i “uhljebe” polarizirat će nas sada više od one etničke jer svi trenutno vide sebe kao prioritete nad ostalima. I zaista, iz bilo koje perspektive može se to tvrditi. Ne radi se, čini mi se, trenutno čak ni o podjeli na ekonomsku bazu i kulturnu nadgradnju, jer Zagreb je grad u kojem djeluje poveći broj kulturnjaka (više nego u bilo kojem drugom gradu Hrvatske) koji čine srednju klasu i imaju nešto veću potrošnju. Upravo oni čine kupce lokalnim poduzetnicima i obrtnicima.
U takvoj nas društvenoj okolini susreće vladina mudra mjera obustave radnih prava. Da taj proces ovisi o udrugama, Zakon o radu već bi bio stavljen van zakona, jer udruge tu ne bi mogle ništa. No, srećom, ovaj proces ovisi o sindikatima, o tobože ravnopravnom trećem vršku trokuta vlada-poslodavci-sindikati. I samo jedan dan prigovora od sindikata i jedno pismo Europske konfederacije sindikata (ETUC) bilo je dovoljno da vlada, u svojoj, mnogo puta utvrđenoj PR formuli, javnosti poruči kako o ukidanju radnih odnosa nema ni govora i da će se sve promjene dogovarati sa sindikatima.
A sindikati, oni su jaki samo onoliko koliko im je jako članstvo. Čak i prijetnje sindikata vladi, makar ponekad bile i isprazne, imaju snagu ovisnu o brojnosti članstva. Sindikati su trenutno jedine institucije koje štite naša radna prava. Bilo da se radi o radnicima u realnom, javnom ili kulturnom sektoru. Sindikati postoje samo s tim ciljem i sad je njihov novi povijesni trenutak. Ne samo da obrane ono što nam je ostalo od prava u fazi neoliberalizma, nego da steknu za nas nova prava, da ih prošire i da uvjere vladu da ćemo samo tako uspješno preživjeti sve aspekte ove krize: i ekonomske, i socijalne i zdravstvene. Osim vaših radnih prava, sindikalne mreže brinu i o vašim svakodnevnim potrepštinama i nesumnjivo je da bi se u hipotetskoj situaciji nestašice hrane i slično, organizacija prve pomoći najlakše vodila preko sindikata. Stoga, ako već niste, učlanite se u sindikat, makar i bili tek članovi malenih NGO organizacija ili ako ste radnici u bilo kojem aspektu kulturnog sektora.