Pored broja oboljelih i preminulih od koronavirusa, međunarodna i domaća štampa gotovo jednako pažljivo prati i svojevrsne stupnjeve autoritarnosti kojima pribjegavaju različite države. Premda je u inače autoritarnijim državama zabilježen viši stupanj represije i suspenzije demokracije nego u onima sklonijima demokratskim procedurama, situacija nije baš tako jednostavna i ne ovisi samo o hirevima vođa ili uvriježenom modelu vladavine.
Nema sumnje da pojedini režimi koriste novonastalu situaciju za stjecanje još većih ovlasti, prigušivanje opozicije i medija te snažniju kontrolu nad stanovništvom. Međutim, nalazimo se u situaciji u kojoj uobičajeni otpor takvim mjerama i postupcima naprosto nije dovoljan. Uz pokoju iznimku, što znanstvenu što političku, uglavnom diljem svijeta vlada konsenzus o socijalnom distanciranju, izolaciji i karanteni kao najučinkovitijim metodama u borbi protiv širenja zaraze. S obzirom na to da se radi o ekstremnim mjerama na koje nismo naviknuti, za očekivati je, barem na samom početku, da ih se ljudi ne pridržavaju ili da ih shvaćaju neozbiljno.
U takvim situacijama nastupaju represivni organi koji provode mjere kako bi se svi ponašali u skladu s epidemiološkim naputcima. Naime, epidemiološka “diktatura” ima tu “prednost” u odnosu na normalne, političke diktature u dokazivanju štetnosti disidentskih praksi. Dovoljno je da se nekoliko pojedinaca ponaša neodgovorno i ugrozi javni zdravstveni interes – proširi zarazu. U kontekstu epidemiološke “diktature” je, dakle, nužno da se svi ponašaju kao poslušni građani kako bi diktatura što prije završila i, naravno, kako bi bilo što manje oboljelih i preminulih. Taj paradoks epidemiološke “diktature” otvara, dakako, i prostor za normalizaciju autoritarnih praksi i trajniju suspenziju demokratskih prava.
Politički zadatak sastoji se u paralelnom “hendlanju” proturječnih postupaka: poslušnost epidemiološkoj “diktaturi” i obrana demokracije. Ono što svakako u savladavanju tog zadatka treba izbjeći jesu žalopojke stranih i domaćih intelektualaca o tome kako život sveden na preživljavanje nije vrijedno živjeti. Dobro došli u život radničke klase! Kao i na lekciju iz povijesti: upravo je otpor onih koji nisu više htjeli živjeti život sveden na preživljavanje bio motor pokretač stjecanja demokratskih prava i uspostave demokratskih institucija: od prava na glasovanje do prava na socijalne transfere. Međutim, pitanje je kako u vremenu socijalne distance i izolacije vršiti politički pritisak, kako se organizirati i prevenirati zlouporabe ovlasti.
Naravno da su rad medija i širenje informacija putem društvenih mreža nezaobilazni resursi u ovom trenutku. Oni mogu učiniti puno u pritisku na vlast, ali su im dometi relativno ograničeni. Pogotovo jer prijeti val otkaza u medijima, a i (ne)pouzdanost informacija na društvenim mrežama i platformama već odavno ne može biti temelj za političku akciju. Tko je onda u najboljoj poziciji da ostvari pritisak na vlasti i tko ima najsnažniju polugu u rukama? Odgovor je očit: radnici u tzv. esencijalnim sektorima koji i dalje moraju raditi da bi društvo funkcioniralo na minimalnim osnovama. U ovu krizu nismo ušli s visokim stupnjem radničke organiziranosti u tim sektorima, ali, na primjer, teško se oteti dojmu da pismo sindikata zagrebačkog KBC-a nije bilo presudni moment (privremenog) odustajanja od mijenjanja zakona o radu.
Radnici u tim sektorima imaju trenutno potencijalno najveću društvenu moć. Ona će, dakako, kopniti rastom broja nezaposlenih i pritiskom rezervne armije rada. Ali oni svojim zahtjevima prema državi mogu umanjiti taj broj nezaposlenih ili barem nezavidnost njihove situacije. Oni predstavljaju i najjaču polugu pritiska u kontekstu suspenzije demokratskih prava s onu stranu epidemioloških zahtjeva. I tu bi bila nužna koordinacija sindikata, udruga i opozicijskih stranaka. Dakle, trenutno nam kolektivno zdravlje i javni interes nameću poslušnost epidemiološkoj “diktaturi”. I što ta poslušnost bude snažnija, ona će prije završiti i prevenirati nastanak i nastavak opasnijih diktatorskih modela: kako onih političkih tako i onih ekonomskih. Moć leži u organiziranom radu u ključnim sektorima: jedino se tako može zaprijetiti i državi i kapitalu.