Nakon što je prije nešto više od godinu dana u javnost iscurila informacija o novoj lokaciji skladištenja nuklearnog otpada u Hrvatskoj, ništa se dramatično nije dogodilo. Bilo je optužbi da tajnovito biranje lokacije nije u skladu s transparentnošću koju propisuje Nacionalni program provedbe Strategije zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva (Program za razdoblje do 2025. godine s pogledom do 2060. godine). Sada je, u toku pandemije korona virusa, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike dodijelilo Fondu za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada NE Krško (NEK) prostor bivšeg vojnog skladišta Čerkezovac u Općini Dvor. Tamo će se izgraditi Centar za zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Čerkezovac je već niz godina vojni logistički kompleks, a njezin status je definiran kao dugoročno neperspektivna lokacija za Ministarstvo obrane i Oružane snage Republike Hrvatske.
Usprkos alarmu javnosti, treba naglasiti da još uvijek nije sto posto sigurno da će se skladište tamo i graditi. Fond za zbrinjavanje n. otpada prvo će provesti sve studije da se utvrdi je li tamo uopće sigurno graditi. Problemi s lokacijom nisu samo ekološki ili inženjerski, nego je već po samom odabiru lokacije jasno da je ovo i politička odluka. Naime, Dvor je jedna od najsiromašnijih općina u zemlji. Nalazi se u blizini granice s još siromašnijom Bosnom i Hercegovinom. I naseljen je mahom manjinskim srpskim stanovništvom. Osim toga obiluje kisikom, plodnom zemljom te pitkom i podzemnim vodama. A i seizmički je relativno aktivno područje. U blizini ovog područja također se nalazi rijeka Una ali i dva nacionalna parka “Una” u BiH, te Plitvice koje se također nalaze na popisu UNESCO-a.
Problem u politici, ne u struci
Fond poručuje da će “tijekom projekta kontinuirano surađivati s lokalnom i općom javnosti, te prekograničnim dionicima i, ako se potvrdi da lokacija neće imati štetan utjecaj na okoliš, uslijedit će postupak ishođenja lokacijske i građevinske dozvole”, ističe N1. No, javnost je očekivano skeptična jer prosvjedi protiv upravo ovog scenarija nisu urodili nikakvim plodom. Štoviše, iz BiH su stigla upozorenja da bi gradnja odlagališta mogla utjecati na 250.000 stanovnika koji ovise slivu rijeke Une.
Međutim, treba napomenuti da je inženjering skladištenja nuklearnog otpada kvalitetan. On dakako vodi računa i o potresima i o podzemnim vodama. Radi se o zgradama od armiranog betona i čeličnim bačvama. Također, u slučaju Dvora navodno govorimo o skladištenju (radi se na 30-ak godina), a ne o trajnom odlagalištu. Ipak, činjenica da se nuklearni otpad skladišti i na Insitutu Ruđer Bošković gotovo u centru Zagreba, te da je ipak to skladište bilo zatvoreno zbog neadekvatne sanacije, ne ulijeva nimalo povjerenja u to da nadležne službe pristupaju ovome poslu odgovorno i na dobrobit cijele javnosti. Dakle, poanta ovog slučaja bila bi sljedeća: premda je inženjering skladištenja nuklearnog otpada razvijen, politička konjunktura nije na pratećoj razini, kao što se vidi iz činjenice da se nuklearni otpad neadekvatno skladištio u centru glavnog grada. Zbog toga uzbune aktivista i javnosti nisu za ignorirati. One osiguravaju pritisak da se projekt provede u skladu s pravilima struke i zakonima. A taj otpad moramo zbrinuti, o tome nema nikakvog govora. Prema sporazumu sa Slovenijom dužni smo zbrinuti polovicu nuklearnog otpada iz NE Krško.