Mjere socijalnog distanciranja, novi režimi rada, gubici poslova: svi ti faktori pomalo mijenjaju osjećaj i tretman vremena na raspolaganju. Međutim, i dalje ostaje ista pouka: svijest o konačnosti vremena na raspolaganju je ono što životu daje smisao. Bez te svijesti pitanje o brizi za druge ne bi se moglo ni postaviti.
Puno se toga u kratkom roku promijenilo uslijed tekuće COVID-19 pandemije — između ostalog, recimo, i konvencionalan osjećaj vremena, kao da je preko noći napravljen historijski korak unatrag dugačak barem 150 godina. Uostalom, jedan od glavnih razloga zašto su sve promjene proizašle iz urbanizacije i industrijalizacije u devetnaestostoljetnom društvenom životu simultano doživljavane kao “nepovratne” ležao je u odmicanju mjerljivog vremena od prirodne logike dana i noći i godišnjih doba. Nataloženo, primjerice, u modernom kolektivnom radu, vrijeme je segmentirano, podijeljeno u uzastopne jedinice i pretvoreno u nešto što je moguće krajnje precizno mjeriti, nešto oko čega se može pregovarati, nešto oko čega se isplati boriti i nešto što je na kraju krajeva moguće trošiti na ovaj ili onaj način. Koncept prekovremenog rada ili neradnog vikenda prije 19. stoljeća možete tražiti do sutra, vremena sada, barem neki, ionako imaju dovoljno.
Pa kao prilično zahvalna ulazna točka u sve što se s osjećajem vremena događa u posljednje vrijeme mogu poslužiti napori dobrog dijela medijske industrije u proizvodnji sadržaja u okolnostima koje istom tipu proizvodnje nisu imalo naklonjene, odnosno koje neke njezine proizvode čine još uniformiranijim nego što je to inače slučaj. Osim hipertrofije jednog specifičnog književnog žanra (tko bi ikada rekao da će dnevnik, nažalost, izvesti ovakav comeback?), proizvodnjom dominira kombinacija neke vrste vremeplovno-savjetničkog sadržaja. U prvom slučaju, posrijedi je uglavnom obljetničarsko prisjećanje na ovo ili ono — prije svega, iz očiglednih razloga, u sportskim rubrikama — ili odrađivanje sektorskih inventura u formatu kraćih i dužih lista.
Medijska proizvodnja
Drugi je slučaj, međutim, interesantniji. Konkurencija je žestoka. Očekivano, ono što se u cijeloj priči prešućuje je pretpostavljena klasna simetrija na oba kraja medijskog komunikacijskog kanala, odnosno klasna kompozicija proizvodnog i potrošačkog bloka istog sadržaja, što je primjedba koja u samom izlaganju ne mora nužno imati posebnu težinu. Jer, priroda pomaka zapravo je dvostruka — s jedne strane, vrijeme je ponovno postalo apstraktno (“svaki dan je isti”), s druge, vrijeme je “razvučeno”, stvorio se “višak” kojeg nekako (“kako?”) valja potrošiti. Sve ovo, dakle, trebalo bi podrazumijevati u najgorem slučaju barem minimalnu dozu ukusa kada je riječ o socijalnoj osjetljivosti. Što je točno posrijedi? Onima koji imaju tu sreću da plaću još uvijek primaju prodajući vlastitu radnu snagu iz vlastitog doma zapravo najteže i opravdano pada suspenzija velike većina rituala modernog života. Zgodna potvrda toga još je jedna medijska forma koju je iznjedrila trenutna situacija, a koja, po prilici, nastaje tako da se redakcijski fotograf u rano jutro ili kasno navečer pošalje na teren kako čitatelji ne bi ostala zakinuti za prizore praznog grada. Drugim riječima, i grad je preko noći postao predmetom nostalgije i estetizacije — bez ljudi, bez turista, bez javnog prijevoza, bez života. Činjenica da je netko u urbanoj scenografiji tog tipa svejedno sposoban prepoznati i neku vrstu “ljepote”, dovoljno govori o tome gdje se trenutno nalazimo.
Uglavnom, kada grad nije opcija, vrijeme se nekako mora trošiti kod kuće. Osim virusa, potrebno je pobijediti i “dosadu”. Na primjer, sve skupa je daleko od idealnog, jasno, ali okolnosti su barem napokon povoljne da svome tijelu pružite pažnju koje vaše tijelo zaslužuje. Jednom kada ste to obavili, svome tijelu možete pružiti i pažnju koje vaše tijelo ne zaslužuje, ali to se na svu sreću može odraditi u strogo selektivnom režimu — što, naime, piti u izolaciji? Također, tu su i nepregledne liste na koje kulturni potrošači, sada s neočekivanim viškom vremena na raspolaganju, mogu baciti oči i uši u slučaju da sami nisu posve sigurni kako posložiti prioritete — što prvo pročitati, poslušati i pogledati? Da sve skupa ne bi ostalo razbacano u inače udaljenim virtualnim kutevima suvremenog tipskog portalskog dizajna, baš New York Times, na primjer, od nedavno ima novu rubriku imena “At Home”. Valja primijetiti i da se ovdje cijela stvar odvija na devetnaestostoljetnom terenu — briga o vlastitom tijelu kao indeks odgovarajućeg stupnja moralnosti, potrošački izbor kao visokosimbolička i socijalno distinktivna praksa, “rad na sebi” putem konzumacije probranog kulturnog materijala u dobrom starom “civilizirajućem” stilu. Međutim, najzanimljiviji moment ostaje implicitna pretpostavka iza svake sugestije prema kojoj izvanredno stanje nudi povoljnije mogućnosti da se vrijeme troši na “smisleniji” način.
Iz te perspektive, u međuvremenu se promijenilo sve i nije se promijenilo ništa. I kada bih sam trebao nekome davati preporuke o tome što bi se isplatilo čitati u samoizolaciji oklada bi pala na knjigu “This Life: Secular Faith and Spiritual Freedom” Martina Hägglunda, objavljenu prošle godine, čijih cca. 450 stranica ovu novu ekonomiju vremena (ili ulogu ekonomije u vremenu koje je svakome od nas na raspolaganju) osvjetljava bolje od bilo čega drugoga što mi trenutno pada na pamet. Pogotovo kada vam se tlo pod nogama trese u svakom smislu. Nešto se iz nje može naučiti i o čitanju. Glavna teza Hägglundove knjige je jednostavna — ono što život čini smislenim je činjenica da je vrijeme koje u tom istom životu imamo na raspolaganju ograničeno. “Bez poimanja konačnosti, pitanja o odgovornosti ili brige za druge ne bismo si ni mogli postaviti“, stoji na jednom mjestu. Ukratko, “sekularna vjera” bolja je i jedina opcija — sve do čega vam je stalo jednostavno morate potvrditi u praksi. Prvi dio knjige otpada na inteligentne interpretacije vjerskih tekstova koje za cilj imaju pokazati da se tematske preokupacije tih istih tekstova zapravo tiču onoga što se događa ovdje i sada. Centralna figura drugog dijela knjige je Karl Marx. Prikaz knjige koje je u svibnju prošle godina napisao James Wood, prvo kritičarsko ime The New Yorkera i konzervativan lik ne samo u književnoteorijskom smislu, bio je opremljen naslovom “Ako je bog mrtav, vaše vrijeme je sve”. Hägglundov je zaključak — nakon čitanja uglavnom mladog Marxa — da pod trenutnim okolnostima reprodukcije života na upravljanje tim vremenom, blago rečeno, nemamo dovoljno utjecaja, kao ni da reformizam u konačnici nije dovoljan.
Jamstva ne postoje
Na širem tragu napisanog, inicijalne reakcije ljevice na trenutnu situaciju mogu se ugrubo i neravnomjerno podijeliti u dvije kategorije. Prva bi se, sportskim leksikom, mogla opisati kao otvaranje na lijevom krilu, a tri se momenta čine kao najbitnija — državna intervencija u tržišnu logiku u mjerama i smjeru kakvi se u pravilu nisu mogli vidjeti od završetka Drugog svjetskog rata, probuđena svijest o tome da se nezadovoljavajući stupanj stanja u kojem se nalazi svako pojedino nacionalno javno zdravstvo ne može dovoljno naglasiti i da su najobičniji ljudski kapaciteti kada je riječ o izražavanju različitih vrsta solidarnosti sasvim zadovoljavajući. Slavljenički ambijent koji je pratio početni razvoj situacije, srećom, brzo je ispario. Jednostavno, jamstva ne postoje.
Negdje i nekad u toj fazi u internetskoj cirkulaciji pojavila se parafraza čuvene rečenice (navodno) Fredrica Jamesona prema kojoj je “lakše zamisliti kraj kapitalizma nego kraj karantene.” Sve je brzo sjelo na svoje mjesto. Nedugo nakon toga Donald Trump, predsjednik SAD-a, održao je presicu na kojoj je javnost uvjeravao da je aktualna organizacija života samo kratkoročno održiva, jer je terapija “u kojoj je lijek gori od problema“ promašena. Ako nekome nije bilo jasno o čemu se radi, Dan Patrick, teksaški lieutenant governor, ponudio je dodatno objašnjenje kada je par dana kasnije rekao da bi, kao 69-godišnjak, radije umro nego dopustio da mjere prevencije naštete američkoj ekonomiji, stoga i potomcima. (Čovjek je u međuvremenu proslavio 70. rođendana, prije dva dana.) I da vjeruje u to da bi se “većina baka i djedova diljem države s njime složila.” Iz još uvijek drugačije tradicije, u lokalnom kontekstu moguće je izdvojiti izjavu Josipa Aladrovića, ministra rada i mirovinskog sustava, u “Otvorenom”, kako trenutnu “situaciju poboljšava suficit koji je bio u proračunu prije krize”. Zanemarite sintaksu citata. Uglavnom, ako netko još nije savladao sve lekcije iz fiskalnog konzervativizma, uskoro bi vrlo lako mogao dobiti priliku za popravni.
Sve skupa, dakako, vrvi proturječjima i opreza nikad dosta. Sve skupa, također, odvija se nevjerojatnom brzinom. Ulozi su ogromni. I dok se, bez postojećeg prethodnog referentnog okvira, i dalje tapka u mraku ili gađa naslijepo, ali barem s namjerom da se količina patnje smanji i da se na neki način zaštite oni koji su vam najbliži i do kojih vam je najviše stalo, izljeva idealističkog cinizma nismo uspjeli ostati pošteđeni nikako, zahvaljujući, između ostalog, i lokalnoj recepciji i fragmentarnom prevođenju agambenovske dijagnoze prema kojoj “svijet sveden na preživljavanje ne treba spašavati.” Doista? Kao da nije riječ o konkretnom iskustvu koje velikoj većini ljudi nije bio suviše dobro poznato i prije dva mjeseca. Ili, moguće je još jednom vratiti se na pitanje što netko čini sa slobodnim vremenom koje mu stoji na raspolaganju. Što se tiče Hägglunda nisam, naravno, jedini kojemu je pao na pamet. I Emily Ratajkowski, britanska manekenka, glumica i influenserica, recimo, kaže na Instagramu da biste Hägglundu trebali dati šansu. “Još jedna (iako gusta) filozofska knjiga kroz koju se probijam je ‘This Life’ Martina Hägglunda. Hägglund tvrdi da je ograničena količina vremena koju imamo u životu ono što životu daje svrhu. U trenutku u kojem mnogi od nas imaju više vremena na raspolaganju i manje toga što im može nepotrebno odvraćati pažnju, ovo je zgodna knjiga koja nudi i perspektivu i cilj“, piše Ratajkowski. I to je otprilike to. Vremena, u stvari, nikada nije bilo manje.