Da je ekonomska kriza u Europskoj uniji kojoj trenutačno svjedočimo druga sezona serije na Netflixu nitko ju ne bi gledao. Naime, sve je isto kao i u prvoj sezoni kad je glavnog lika igrao Janis Varufakis. Možda bi netko zbog same pandemije pogledao više od prve epizode, ali svima je bilo sve jasno nakon što je devet zemalja članica izašlo s prijedlogom tzv. korona obveznica. Europsko vijeće se “nije snašlo” i sve je prebačeno na famoznu Eurogrupu koju čine ministri financija zemalja članica eurozone. Kao i u prvoj sezoni u kojoj smo pratili situaciju s Grčkom i napore Janisa Varufakisa, sve je isto. Nema čak ni spoiler alerta.
Dakle, sjeverne zemlje poput Nizozemske i Njemačke su se odmah usprotivile korona obveznicama, pravdajući se pritom Mastriškim sporazumom i ekonomskim “principima”. Oni predlažu korištenje Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM), nastalog u prijašnjoj krizi, koji zajmove uvjetuje raznim mjerama štednje te dalje individualizira nošenje s krizom: svaka je članica odgovorna za sebe. Smisao korona obveznica je upravo obrnut: radilo bi se o europskim obveznicama koje bi zajednički servisirale sve zemlje članice, a sredstva se raspoređivala prema potrebama ovisno o potrebama. Rekao bi Marx: “Od svakoga u skladu s njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama.”
Naravno, predlagatelji korona obveznica nisu prijedlogu njihove izrade pristupili iz vjernosti Marxu, već iz prostog uvida da se radi o ekonomski i politički najracionalnijem rješenju. Međutim, prijedlog je jutros vjerojatno i konačno odbijen. Nakon šesnaestosatnog sastanka Eurogrupe u obliku tele-konferencije Nizozemska, Austrija i Finska nisu popustile. Izvještaji tvrde da su Njemačka s jedne i Francuska s druge strane bile sklonije kompromisu, ali teško je razaznati što bi tu bio kompromis. Ili se ide u zajedničke obveznice ili se države članice same snalaze. Vjerojatno se misli na blaže uvjete za zajmove. Ono što pak najviše frapira nisu sebični interesi tih sjevernih zemalja, već upravo zanemarivanje vlastitog interesa u održanju eurozone. Ovakav scenarij prijeti euru kao valuti i zajedničkom tržištu na osnovu kojih su te zemlje itekako profitirale.
Ne drži previše vodu ni priča o fiskalnoj neodgovornosti. Naime, pogledaju li se podaci Međunarodnog monetarnog fonda za proteklih 12 godina, Italija nije bila neodgovornija od Nizozemske. Štoviše, Italija, Portugal i Grčka su od 2008. do 2019. u prosjeku održavale primarni suficit proračuna (odnos prihoda i rashoda ne računajući servisiranje dugova), dok je Nizozemska bila u deficitu. Dakle, ni uobičajeni narativi u južnjačkoj rastrošnosti i sjevernjačkoj štedljivosti ne prolaze kao uvjerljiv dokaz za nužno odbijanje korona obveznica. Također, sama Nizozemska predstavlja i jedan od glavnih poreznih utočišta u EU, u koji se slijevaju profiti multinacionalnih kompanija i to mahom onih koje rade u drugim zemljama članicama. I na taj način se odavno “neodgovorne” zemlje lišavaju poreznih prihoda i zdravije fiskalne slike.
Međutim, ti potezi nisu samo plod ideološke tvrdoglavosti pojedinih članica koje ne mogu sagledati šire interese. Kao što pokazuje primjer porezne konkurencije, tj. snižavanja poreza kako bi se privukle multinacionalne kompanije, EU je zasnovana na konkurenciji. Ona se sastoji od zatvorenog slobodnog tržišta unutar kojeg se zemlje članice natječu pod striktnim fiskalnim pravilima. Drugim riječima, sama arhitektura EU strukturno osujećuje solidarnost. Prihvaćanje korona obveznica bi nužno moralo promijeniti tu arhitekturu i postaviti EU na nekim sasvim drugačijim temeljima. Što se u ovom trenutku čini nemogućim. I sasvim je izvjesno da će na ishodu ove priče, kao i dosad, profitirati suverenistička i populistička desnica. Čini se da je europska ljevica u svom, makar i oklijevajućem, podržavanju Europske unije kao internacionalnog projekta, odavno izgubila privlačnost za političko kanaliziranje osjećaja nepravde. Jer internacionalna priroda nečega ne znači nužno i naprednu politiku. Vjeru u Europsku uniju trebalo je napustiti još jučer, a i tada je vjerojatno bilo kasno.