Hrvatski poduzetnici od nedavno se bore za svoje interese u inicijativi “Glas poduzetnika” koja navodno zastupa sve privatnike i zaposlenike privatnog sektora. Kako to da, predlažući vlastite mjere, inicijativa na radnike uopće nije mislila, iako su upravo radnici uvjerljivo najmasovnija skupina u privatnom sektoru? Odgovor je poprilično jednostavan: zato što glas poduzetnika počiva na tišini radnika.
Sredinom prošlog mjeseca, samo dan nakon što je Vlada donijela prve mjere za spas nacionalne ekonomije u doba pandemije, na Facebooku je osnovana grupa “Glas poduzetnika”. Revoltirani poslovično polovičnom reakcijom vlasti, premijeru su brzo poslali vlastiti kontraprijedlog: kratkoročno oslobađanje od plaćanja poreza, doprinosa i ostalih nameta umjesto njihove privremene odgode, moratorij na otplatu kredita i leasinga, ukidanje obaveznih članarina poput one u Hrvatskoj gospodarskoj komori, pojednostavljenje birokratskih pravila, plaćanje PDV-a tek nakon naplate izdanog računa umjesto da se, kao do sada, porez plaća unaprijed… Iz perspektive poduzetnika, takva je politika logična: ako im je država mjerama za ograničavanje pandemije praktično onemogućila poslovanje, nema razloga da im poslovanje istovremeno “naplaćuje”. A politika je savršeno racionalna i iz perspektive države: zašto bi nametima gurala u propast firme koje su ionako završile na rubu egzistencije, ako o njihovom oporezivanju u perspektivi ovisi? Čini se, začudo, da je to shvatio i netko u Vladi. Već početkom ovog mjeseca Andrej Plenković predstavit će tako drugi paket mjera, a medijsku euforiju koja ga je dočekala vrijedi upamtiti. “Inicijativa Glas poduzetnika zadovoljna predloženim paketom”, dojavio je Jutarnji; “Vlada ipak popušta i otpisuje porez”, potvrdio je Lider; “Vlada je čini se pogodila u ‘sridu’, plan ekonomskog spasa pozdravljaju svi”, zadovoljno zaključuje T-portal… Ako ćemo vjerovati mainstream medijima, poduzetnici i država su prvi put u posljednjih 30 godina završili u nježnom ekonomskom zagrljaju: vlast je napokon poslušala one koji “zaista privređuju”, poslovnjaci su joj zauzvrat zapljeskali.
Idila, doduše, neće dugo trajati: točno onoliko koliko je poduzetnicima trebalo da se regrupiraju, prisjete kako je svaki ljubavni čin s državom duboko neprirodan i zatim ponovno pređu u ofanzivu. A budući da je za svakog pravog poduzetnika kriza ujedno i prilika, ovu su shvatili kao sjajnu šansu za novi blitzkrieg na javni sektor. Najsvježiji zahtjevi Glasa poduzetnika stoga očekivano idu prema radikalnom rezanju plaća i desetkovanju mrskih “uhljeba”. Ono što je započelo kao neformalna Facebook grupa pritom se na valu velikog inicijalnog uspjeha transformiralo u službenu udrugu građana, a prvi sljedeći cilj im je, kao što javlja Faktograf, izboriti poziciju socijalnog partnera u tripartitnom Gospodarskom vijeću, gdje interese privatnika naspram države i sindikata predstavlja isključivo Hrvatska udruga poslodavaca, organizacija koja mahom okuplja velike tvrtke. Za razliku od njih, Glas poduzetnika spreman je zastupati stvarne, autentične interese manjih i srednjih poslodavaca. Ali i ostalih: “Inicijativa okuplja poduzetnike, obrtnike i sve privatnike i zaposlenike privatnog sektora”, tumači Hrvoje Bujas, osnivač Facebook stranice koja polako prerasta u društveni pokret i “čovjek koji je natjerao vladu da napokon pokuša spasiti gospodarstvo”. Pa dodaje: “U ovom trenutku, Inicijativa je jedina organizacija koja prati i prenosi glas realnog sektora.”
Glasovi u tišini
U čitavoj priči postoji samo jedan problem. A on je, nažalost, golem. Prvu, ključnu i za daleko najveći broj ljudi iz tzv. realnog sektora neusporedivo najvažniju mjeru – onu prema kojoj će se iznosi minimalnih plaća kroz iduća tri mjeseca financirati iz državnog proračuna kako radnici ne bi odmah ostajali bez posla – Vlada je donijela još u prvom krugu državnih intervencija, sredinom prošlog mjeseca, prije nego što ju je na to bilo tko “natjerao”. Štoviše: u drugom krugu mjera iznos subvencionirane minimalne plaće povisila je s 3.250 na 4.000 kuna – odnosno oko 5.500 kuna nakon što se uračunaju otpisani doprinosi – iako nitko od nje nije tražio povećanje. Među prijedlozima mjera koje je nakon prvoga kruga premijeru poslao Glas poduzetnika, naime, nigdje nema zahtjeva za snažnijom budžetskom potporom radnicima. Poduzetnici su, naprotiv, naglasili da se slažu s isprva odobrenih 3.250 kuna. Možda zato, za razliku od medija koji su promjenu ekonomskog kursa vlasti prikazali kao popuštanje pod poduzetničkom pritiskom, sama Vlada stvari vidi nešto drugačije, pa sa svojih službenih stranica poručuje: “Odlučili smo snažno stati iza hrvatskih radnika i gospodarstva!”. Iznenadni senzibilitet Andreja Plenkovića za radničke sudbine ima, naravno, itekakve veze sa skorim parlamentarnim izborima i preliminarnim skupljanjem glasova, ali svejedno ostaje prosta činjenica da se za radnike, isključivo na vlastitu inicijativu, privremeno pobrinula državna vlast, dok poduzetnici o proračunskom subvencioniranju radničkih plaća uopće nisu razmišljali. Da stvar bude gora, prema informacijama koje je nedavno prenio Bilten, jedan dio tih poduzetnika sada zloupotrebljava najvažniju Vladinu ekonomsku mjeru i krade od vlastitih radnika potporu koju se prethodno nisu ni sjetili tražiti.
Zašto onda inicijativa Glas poduzetnika tvrdi da, među ostalima, predstavlja i “zaposlenike privatnog sektora”? Kad ih već predstavlja, kako to da na njih, predlažući vlastite mjere, uopće nije mislila, iako su upravo radnici uvjerljivo najmasovnija skupina u privatnom sektoru i mada ih ondje ima mnogo više od poduzetnika, obrtnika i samozaposlenih? Kako to da ih je smetnula s uma ako je Glas poduzetnika – kao što smo čuli – “jedina organizacija koja prati i prenosi glas realnog sektora”? Odgovor na ova i slična pitanja poprilično je jednostavan: zato što glas poduzetnika počiva na tišini radnika. Onih najmanje zaštićenih, kojima golema većina privatnika ne dozvoljava sindikalno udruživanje, koje mediji zaobilaze dok naizmjenično promoviraju čari “poduzetničkog mentaliteta” i zapomažu zbog nepovoljne “poslovne klime”, onih koji već sada ostaju bez planiranih ljetnih poslova iako su ritam godišnjih troškova odavno prilagodili sezonskom radu, onih koji će se uskoro u kolonama vraćati iz Irske i Austrije, onih koji će, kada prođu parlamentarni izbori, ostati bez državne pomoći i postrojiti se u redovima pred Zavodom za zapošljavanje, snižavajući paralelno konkurentskim pritiskom cijenu rada sretnicima koji uspiju zadržati radna mjesta…
Razjedinjeni, jer im poslodavci ne dozvoljavaju sindikalno udruživanje, neupotrebljivi, jer političarima nakon izbora ne mogu poslužiti, nevidljivi, jer su medijima nezanimljivi, radnici u privatnom sektoru mogu samo šutjeti. Ili – u nedostatku bilo kakve suvisle alternative – s vremenom prihvatiti interese svojih vlasnika kao vlastite. I nema u tome ničeg naročito neobičnog: tako, naprosto, kapitalizam funkcionira ako mu se ne postave minimalna ograničenja. Prava perverzija, međutim, započinje onda kada poduzetnici iznuđenu šutnju radnika iz “realnog sektora” shvate kao poziv da sami počnu govoriti u njihovo ime. Pa tvrde da jedini razumiju radničke interese, iako im, eto, nije palo na pamet tražiti subvenciju za minimalnu plaću. Ili ih svedu na sredstvo moralne ucjene, opravdavajući svaki zahtjev upućen državi pukom željom da se “osiguraju radna mjesta”. Ili vlastitim ušutkanim radnicima neumorno tumače kako je njihov pravi neprijatelj zapravo parazitski javni sektor.
Dobro, ne baš čitav javni sektor: baš kao što je pandemijska kriza u poslovnom svijetu zaoštrila razliku između moćnog HUP-a i “autentičnih” manjih poduzetnika, tako je među korisnicima proračuna povukla jasnu crtu koja sada dijeli “dobre” od “loših” javnih radnika. Više ni zadnjem libertarijanskom idiotu – koji je još do jučer neselektivno pljuvao na sve te učitelje, birokrate i sindikaliste – neće pasti na pamet da zatraži smanjenje plaće za, recimo, policajce ili doktore. Umjesto toga, Glas poduzetnika sada predlaže da se iz javnog sektora odstrani tek nataloženo maligno tkivo nesposobnih stranačkih kadrova, suvišnih političkih poslušnika i ostalih “pravih” uhljeba. I to zvuči sasvim razumno: svi iz vlastitog iskustva dobro znamo koliko su štetni, brojni i spori oni radnici koji su u javnoj upravi zaposleni isključivo po partijskim i klijentelističkim vezama. Zahtjev se dakle čini sasvim realan: logično, s obzirom na to da dolazi od predstavnika “realnog sektora”. Ali čim ga se samo malo detaljnije pregleda, množe se pitanja.
Tko bi točno trebao provesti selekciju “loših” uhljeba? Državna vlast, koju drži ista ona partija što ih je tamo prethodno decenijama postavljala? Kako osigurati da se odstranjivanje malignog tkiva ne pretvori u politički odstrel kadrova koje su u javnoj službi zapošljavale druge stranke, u vrijeme kada su same vodile državu? Može li itko razuman vjerovati u “stručnu” i meritokratsku selekciju nakon što su svi politički projekti izgrađeni na deklarativnoj meritokraciji – dovoljno je, recimo, sjetiti se Mosta – vrlo brzo otkrili svoje pravo ideološko lice? Koji bi, zatim, točno bili efekti dodatnog pada agregatne potražnje na nacionalnu ekonomiju ionako masakriranu krizom, jednom kada na burzu pošaljemo novi kontingent otpuštenih radnika? Kakve bi u recesijskim okolnostima bile posljedice neizbježnog isplaćivanja otpremnina, radi kojih bi se država morala dodatno zadužiti? I tako dalje, i tako dalje: sve dalje, ukratko, od “realnih zahtjeva”. Poanta ovih pitanja, naravno, nije u tome da štetni balast stranački programirane državne birokracije treba ostaviti na miru. Poanta je u tome da svaki zahtjev za rezanjem javnog sektora koji se predstavlja kao “realan” mora makar u naznakama adresirati realne probleme rezanja: ne učini li to, svodi se na impotentno moraliziranje.
Realnije viđenje realnog sektora
I eto, dakle, završne dileme: ako se jedan od najrealnijih zahtjeva realnog sektora već na drugi pogled rasplinjuje u moralizatorsku maglu, nije li vrijeme da se zapitamo koliko je zapravo “realan” kompletan taj sektor? Odgovor je prilično jednostavan: odavno je, naravno, poznato da se pojam “realnog sektora” kod nas najčešće koristi pogrešno, jer suprotnost “realnom” sektoru prema temeljnoj ekonomskoj literaturi nije “javni”, nego onaj “financijski”: čine ga banke, štedionice, osiguravajuća društva, investicijski i mirovinski fondovi… Ovo sitno upozorenje zvučalo bi poput nepotrebnog terminološkog zvocanja da nema sljedećeg logičnog pitanja: a što ako “realni sektor” pokušamo shvatiti nešto realnije nego što ga shvaćaju oni koji mu sami pripadaju? Zamislimo, recimo, situaciju u kojoj Glas poduzetnika – prema vlastitim riječima “jedina organizacija koja prati i prenosi glas realnog sektora” – svoju kritiku, umjesto prema javnom, usmjerava prema sebi doista suprotstavljenom financijskom sektoru. Neka mu meta, za početak, bude drugi mirovinski stup kojim upravljaju privatni mirovinski fondovi u vlasništvu velikih banaka. Taj neuspjeli financijski eksperiment Hrvatska je uvela još prije dvadesetak godina pod pritiskom Svjetske banke, koja ga je tada nametnula gotovo svim istočnoevropskim tranzicijskim zemljama, a model – sasvim pojednostavljeno – izgleda tako da se četvrtina mirovinskih doprinosa obavezno uplaćuje fondovima, koji su obećali da će novce oploditi ulaganjima, ali im to baš i ne uspijeva; istovremeno, rupu koja je nastala u državnom proračunu država krpa tako što se uz visoke kamate zadužuje kod istih onih banaka koje su vlasnice fondova.
Prema procjenama stručnjaka, ovaj sumanuti transfer javnih sredstava na račune bankara, od kojeg su u međuvremenu odustale skoro sve ostale tranzicijske države, hrvatske porezne obveznike godišnje košta oko 9 milijardi kuna, a tom iznosu valja pribrojati još 6 milijardi izdvojenih za isplatu postojećih mirovina iz prvog stupa. Samo za usporedbu: prema projekcijama koje je nedavno izradio Institut za javne financije, na smanjenju plaća javnosektorskih “uhljeba” dalo bi se uštedjeti oko 1.5 milijarde kuna. Čak i ako ostavimo po strani prostu činjenicu da bi smanjenje plaća pritom podrazumijevalo pad potrošačke moći i novi ciklus usporavanja ekonomije, računica je dakle bizarno jednostavna. A hitna nacionalizacija drugog mirovinskog stupa pritom je samo prva među mogućim kriznim mjerama kojima bi se parazitski financijski sektor dalo obuzdati u korist goleme većine poreznih obveznika, od poduzetnika preko obrtnika pa sve do radnika: naposljetku, gotovo da i nema neslaganja oko činjenice da će iz ove recesije najobilniji profit ponovno izvući banke. Ali aktiviste iz Glasa poduzetnika sve to, izgleda, ne zanima: nasuprot goloj računici koja sugerira hitni pritisak na moćne financijske institucije, oni ostaju opsjednuti figurom “uhljeba”, dežurnog strašila pomoću kojeg je vlastitim ušutkanim radnicima najlakše objasniti zašto im je zapravo toliko loše.
I stoga novoosnovanoj inicijativi – koja, čini se, ni sama najbolje ne shvaća kakvom točno sektoru pripada – treba prepustiti da se bori za vlastite poduzetničke interese, da pritišće državu, da se svađa s konkurentskim HUP-om i da koristi val snažne medijske podrške najbolje što umije. Onda kada, međutim, maliciozno instrumentalizira najnezaštićenije među radnicima i lupeta o borbi za opće dobro, vrijeme je da se povuku granice. Jer ako Glas poduzetnika, usprkos osnovnim ekonomskim brojkama, toliko glasno inzistira na razlici realnog i javnog sektora, onda mnogo više smisla ima u pažljivom slušanju šutnje njihovih radnika. Ona, doduše, nije dovoljno glasna, ali što da se radi: tako to biva kada je razlika klasna.