Vijesti o stanju među izbjeglicama svakog su dana sve gore i gore, i tako je od prvog izbjegličkog vala koji se dogodio 2015. godine. U doba globalne pandemije opada kontrola nad događajima u izbjegličkim kampovima. Njih sve češće nazivamo sabirnim centrima, što je samo korak do naziva sabirni logori, termina koji sadrži historijsku odgovornost za neke od najgorih politika i ideologija koje je čovječanstvo ikada osmislio. I sad smo još jednom na korak do ponavljanja povijesti, mi, historijski pobjednici nad najvećim svjetskim zlom suvremene ljudske povijesti.
Mreža aktivista Transbalkanska solidarnost koja se opire takvom tijeku povijesti objavila je još jedno upozorenje o najnovijim događajima u migrantskim kampovima. Javljaju kako su “dana 10. aprila 2020., oko tri sata poslije podne, u kamp Krnjača pored Beograda, upale jake snage žandarmerije. Uz asistenciju Komesarijata za izbeglice Srbije (KIRS), i po njihovom spisku, tražili su i premlaćivali pendrecima štićenike ovog kampa, te ih izložili suzavcu u zatvorenom prostoru. Nakon toga, puna dva autobusa ljudi koji su živjeli u kampu odvedena su u nepoznatom pravcu.”
Da stvar bude još gora, svemu ovome svjedočila su i djeca. Aktivisti upozoravaju na činjenicu da je opisano ponašanje policije kazneno djelo i “da su se ne tako davno ovakvi postupci osuđivali kao zločini protiv čovječnosti”. Prema informacijama Transbalkanske solidarnosti, neposredni povod bio je “incident” u kome su predstavnici kampa u vrat udarili dječaka koji je zatražio pidžamu. Nakon toga, ostali štićenici kampa su se opravdano pobunili protiv nasilja. Aktivisti pritom ističu da se ovaj incident od ostalih razlikuje po količini zabilježenog nasilja.
Ljudskopravaške organizacije upozoravaju da je poslednjih meseci u Srbiji zbilježen značajan i “brutalan” porast nasilja nad izbjeglicama, koje je sada dodatno legitimirano mjerama zabrane kretanja i policijskim satovima uvedenima zbog pandemije, a koji vrijede za cijelu populaciju. Te su mjere stvorile dodatne probleme u centrima koji nemaju kapacitete da prime toliki broj ljudi. npr. u kampove kapaciteta 6000 ljudi, smješteno je njih 9000. To znači da se nikako ne mogu ispoštovati mjere prevencije širenja virusa, niti higijenski minimumi. Aktivisti zaključuju da donesene mjere jasno pokazuju da postoj briga samo sa lokalno stanovništvo, ali ne i naše goste izbjeglice.
Poruka je jasna: policija i nadležne institucije nemaju kontrolu nad kampovima te u nedostatku ekonomskih i represivnih resursa, popraćenima potpunom političkom nemaštovitosti i bezidejnosti, oslanjaju se na strah i paniku kako bi osigurali svoje (bijedne) ekonomske privilegije. Ponovimo stoga: nitko nije siguran dok svi nisu sigurni.