Rasprava o nadzoru građana u sklopu epidemioloških mjera suzbijanja pandemije uglavnom se zasniva na apstraktno shvaćenim građanskim slobodama. Pritom pozicije protivnika nadzora variraju ovisno u stupnju povjerenja u državu. Ima onih koji odbacuju bilo kakav nadzor, čak i kao nužan dio zdravstvene politike. Naprosto smatraju da su osobne slobode iznad kolektivnog zdravlja. Oni manje ideološki rigidni smatraju da je nadzor potreban kao dio epidemioloških mjera, ali da se tu ipak prvenstveno radi o tome da državni aparat koristi epidemiološku situaciju da ojača kapacitete nadzora.
Nije nimalo sporno da pojedine države koriste trenutnu situaciju i bildaju represivne i nadzorne mjere bez epidemiološkog opravdanja. Kao što je ispravna i bojazan da bi nadzor i ograničavanje građanskih sloboda mogli “preživjeti” pandemiju i postati standardan dio represivnog repertoara. No, nije baš održiva teza po kojoj se radilo o nekakvom potezu s predumišljajem. Kako bi se onda objasnila činjenica da je veliki broj zapadnih država odmahivao rukom na upozorenja iz Kine i nastavio u relaksirajućem modu dok nije buknulo? Prije će biti da se radilo o svojevrsnom hladnoratovskom refleksu kojim se služe i oni koji danas optužuju države za pretjeran nadzor.
Naime, zapadne vlade i mediji su kineski rigorozan pristup suzbijanju širenja virusa tretirali kao dio “komunističkog” folklora. Tako se oni ionako ponašaju, ograničavanje građanskih sloboda je stara komunistička i orijentalna zabava. No, onda se pandemija proširila i epidemiolozi su počeli savjetovati zapadne vlade da prionu sličnim mjerama kao i Kina. U tom trenutku je uvjerljivost optužbi za totalitarni nadzor nužno morala oslabjeti. Vrlo brzo se pronašlo nešto drugo iz hladnoratovskog arsenala. Kineske su vlasti optužene za zataškavanje virusa, skrivanje ozbiljnosti situacije i laganje o broju zaraženih i mrtvih. Pored toga što se i britanske vlasti danas suočavaju s istim optužbama, frapira potpuni izostanak brige za konzistentnost. Jučer se Kineze prozivalo da pretjeruju, a danas ih se proziva da nisu upozorili na vrijeme.
Kinezi su ideološki alat u rukama i onih koji zapadne države optužuju za pojačani nadzor i represiju. Ili ih barem upozoravaju da ne idu toliko daleko. Naime, oni nadzor i represiju shvaćaju vrlo ograničeno. Nadzor i represiju može vršiti samo država i to je onda “komunizam”. To su onda Kinezi. Nitko ne spori autoritarnost kineske države i nitko normalan ju ne zaziva kao model, ali nikome od njih ne pada na pamet da se nadzor i represija odvijaju i na radnim mjestima. Da, kako dobra stara izreka kaže, demokracija završava na vratima tvornice. Ali, ono što netko vidi kao nadzor nad radnicima netko drugi vidi kao poduzetničku slobodu. Nitko radnika ne prisiljava da radi, svojom voljom je potpisao ugovor o radu. To što bi inače umro od gladi da ne radi nije problem kapitalizma već univerzalni antropološki okvir: tko radi ne boji se gladi.
Ali što je najvažnije – i za vlasti i za kritičare – mi na Zapadu imamo privatne firme koje provode nadzor i kojima ljudi svojevoljno daju svoje podatke. Tako da tu ničega spornog nema. Mnogi već upozoravaju da nije isto špijunira li te država ili Google. Na Googleovu ponudu si pristao, na državnu nisi. Pitanje zašto je Google u privatnom vlasništvu iako njegovu efikasnost omogućujemo svi koji ga koristimo ne postavlja se u ozbiljnim krugovima. Pa čak ni pitanje o tome zašto ne plaća porez. S obzirom na takav status velikih tehnoloških kompanija vlade mogu prionuti svojevrsnom “tech washingu” pri uvođenju novih represivnih mjera. Američke su vlasti već u kontaktu s Facebookom i Googleom oko razvoja pandemijske tehnologije praćenja.
I tu prijeti veća opasnost “preživljavanja” mjera nakon pandemije nego u tome što se vlast “osladila”. Naime, velike tehnološke kompanije će imati izravan interes da se nadzor nastavi jer im donosi profit. A ako ih se pokuša regulirati, fiskalno i politički, odgovorit će vjerojatno sasvim hladno, kao što je zgodno predvidio JS Tan u Tribune Magazine: “Ako nas regulirate nećemo se moći brinuti za zdravlje i sigurnost svih ljudi na svijetu.” Slično kao što se danas Amazon, zbog rasta potražnje za dostavom, predstavlja kao novi Crveni križ. Osim na globalnoj političkoj razini, prijeti nam rast nadzora i represije i na mikro razini poduzeća.
Bloomberg je nedavno objavio vijest o pojačanoj potražnji za špijunskim softverima. Oni koji predvode potražnju su firme koje su morale radnike pustiti da rade od doma. No, zabrinuli su se za pad produktivnosti uslijed rada od doma i sad ih putem tih softvera nadziru: od toga da se broje poslani mejlovi do nasumičnih skrinšotova kako bi gazda ili menadžer mogli vidjeti radi li se ili se zajebava. Nadzor radnika putem tehnologije nije ništa novo, već su godinama poznate priče o rukavicama koje nose radnici spomenutog Amazona. Kao posljedicu pandemije mogli bi vidjeti izraženiji rast tog oblika nadzora. Pogotovo zbog ekonomskih učinaka. Kompanije će inzistirati na ekstremnijem nadzoru i rastu produktivnosti kao obliku konkurentske prednosti u uništenoj ekonomiji. A zbog visoke razine nezaposlenosti radnici se neće baš buniti.
Ako protivljenje pojačanom nadzoru i autoritarnim tendencijama ostane na razini zazivanja apstraktnih građanskih sloboda, bitka je odavno izgubljena. I ovdje i u Kini.