Od amaterskog “recenzenta” tehnologije do globalnog financijskog tržišta, svi se slažu u jednome: Njemačka je najbolja. Artikulirao se taj stav kao “šta Švabo napravi to ti je…” ili kao negativna kamata na njemačku državnu obveznicu, svejedno je. Konsenzus je postojan i nitko ga ne može narušiti. Slično stoje i kad je u pitanju tretman pandemije, konstantno se hvali niska smrtnost u Njemačkoj i tumači ju se kao novi dokaz discipline i efikasnosti. Međutim, kao i u slučaju ekonomije u periodu prošle krize, tako i danas, njemački uspjeh nije samo njemački.
I dok je u prvoj polovici prošlog desetljeća Njemačka “izvozila” nezaposlenost na južnu periferiju kontinenta, danas “izvozi” pandemiju. Naime, sezona je bijelih šparoga. A kako znamo iz pjesme o nagovaranju dalmatinske radne snage da ne migrira, nema koga da ih bere. Bijela šparoga se u sjeverozapadnoj Europi smatra delicijom te se organiziraju razni gastronomski festivali i ceremonije u vrijeme sezone. Tih festivala ove godine neće biti, ali šparoge se moraju obrati. Zbog ekonomije, kako se to danas kaže. Problem je taj što nema radne snage: rumunjski radnici koji inače sezonski beru šparoge su zbog pandemije i zatvorenih granica ostali doma.
Ipak, pandemija nije bila dovoljno uvjerljivo objašnjenje za njemački agrobiznis. Lobisti su pritiskali vladu da napravi nekakav dogovor s Rumunjima i da ti radnici ipak nekako dođu. Rumunjska vlada je pristala i dogovorena je iznimka: otvoreni su letovi iz Rumunjske za Njemačku. I krenuo je stampedo: tisuće radnika s ugovorima o radu na Whatsappu su se krcale u prepune autobuse kako bi stigli na aerodrom i ušli u avione. Pritom je velik dio njih došao iz Suceave, žarišta koronavirusa u Rumunjskoj. No, epidemiološke mjere su stavljene u stranu, kao i protokoli socijalnog distanciranja, izvanredno stanje u Rumunjskoj i zabrana ulaska stranih radnika u Njemačku. Vlada u Bukureštu se ne mora brinuti o gladnim ljudima, a njemački agrobiznis ne mora u lockdown.
Rumunjske radnike, međutim, neće tretirati njemačko zdravstvo kad se zaraze. Vratit će se doma prije nego što se navrši 115 dana rada u Njemačkoj nakon kojih su poslodavci prisiljeni na izdvajanje za doprinose. A kad se vrate doma, pitanje je tko će ih liječiti jer su doktori i medicinske sestre još prije otišli – u Njemačku! Ekonomski krug između centra i periferije je zatvoren. Ne radi se pritom samo o Njemačkoj. I druge zemlje u Europi kreću istim putem, poput Italije i Velike Britanije i nastoje “iskamčiti” dolazak poljoprivrednih radnika iz istočne Europe. Nije samo poljoprivreda ta koja treba radnike. Kako u svom članku o ovoj priči na Guardianu navode Daniela Gabor i Costi Rogozanu, ispod radara se odvija i migracija rumunjskih i bugarskih njegovateljica u Austriju.
Sve je očitije da bogate zapadne ekonomije na svojim leđima u priličnoj mjeri drži postkomunistička univerzalna radnica. Riječima Gabor i Rogozanua: “Rezači šparoga, berači salate i njegovateljice predstavljaju na mnogo načina najefikasniji oblik rada u Europi: jeftin, visoko produktivan i neoporezivan čak i kad predstavlja javnozdravstveni rizik. Europska politička ekonomija je stvorila univerzalnog vojnika sposobnog da se transformira po sezonskoj potrebi: od beračice preko njegovateljice do bauštelca.” S obzirom na to da ovakvu situaciju na tržištu rada službena Europa uopće ne adresira kao problem, možemo se komotno zapitati: nije li ovo možda i bio cilj europskih integracija i širenja na istok? Jedan od ključnih definitivno.
Pandemija, izolacija i obustava velikog dijela ekonomije poslužile su nam kao rendgenska slika suvremenog kapitalizma. A na toj slici se vidi da su negativne kamatne stope na njemačke obveznice zapravo pogrbljena leđa rumunjskih radnika na poljima šparoga.