Talijansko društvo potpuno je ovisno o radu njegovateljica iz istočnoeuropskih zemalja, no one su zbog svog nevidljivog i nepriznatog statusa isključene i iz paketa pomoći radnicima pogođenima aktualnom krizom. Marta Baradić u razgovoru s jednom od njegovateljica i nekoliko stručnjaka približava sumornu situaciju s kojom su trenutno suočene žene koje iz Hrvatske odlaze raditi kao njegovateljice starijih osoba u Italiju.
Krajem ožujka talijanska vlada predstavila je paket financijske potpore radnicima pogođenima krizom uzrokovanom koronavirusnom pandemijom pod nazivom “Cura Italia” (“Briga za Italiju”). Ironično, donesene mjere nije briga za radnice u sektoru brige za starije – one su eksplicitno isključene iz tih paketa. Iako je talijansko društvo potpuno ovisno o njihovom radu, one su društveno nevidljive i nepriznate. Od sredine 1990-ih Italija problem manjka radne snage u području skrbi za starije osobe rješava autsorsanjem njegovateljskog rada migrantskim radnicama. Procjenjuje se da se u Italiji nalazi preko dva milijuna radnica u kućanstvu – od toga ih je otprilike 1.2 milijuna nedokumentirano, a broj registriranih radnica prelazi 850 tisuća. Usto, 88% radnica u kućanstvu su žene, a preko 70% su strankinje. Najviše ih je iz istočnoeuropskih zemalja članica EU, poput Rumunjske i Poljske te ne-EU zemalja poput Ukrajine, a većina ih je zaposlena na sjeveru zemlje. Ovaj je sektor i dalje obilježen visokim udjelom rada na crno, a neki od razloga su limitirane kvote za radnice u kućanstvu, ali i oklijevanje poslodavaca da prijave radnike i uplaćuju doprinose.
U početku bijaše neformalno
Upravo 1990-ih žene s naših prostora masovno odlaze raditi u Italiju kao njegovateljice starijih osoba. Predsjednik Međuregionalnog sindikalnog odbora Sjeverni Jadran, Michele Berti, iako oprezan u navođenju brojki, u razgovoru s nama poziva se na istraživanje o pograničnom radu u regiji Friuli Venezia Giulia provedenom na Sveučilištu u Trstu 2000. godine1. Prema Bertiju, to je trenutno jedini donekle pouzdan raspoloživi izvor podataka: “Ovo istraživanje govori o 10.000 pograničnih radnika koji svakodnevno ulaze iz Slovenije i Hrvatske u talijanski teritorij. Studija ih ne razlikuje po zemlji prebivališta i po sektorima rada. Unatoč tome, iskustvo stečeno na terenu navodi me na razmišljanje da je među njima većina stanovnika iz Hrvatske (otprilike 60-65% od ukupnog broja) i većina su žene, gotovo sve zaposlene u sektoru skrbi i rada u kućanstvima”.
Migrantskim radom njegovateljica starijih i nemoćnih osoba posljednjih se godina bavila istraživačica Duga Mavrinac sa zagrebačkog Instituta za antropologiju koja nam je dala komentar: “U zadnja tri desetljeća transformacije koje su se dogodile na tržištu plaćenog rada u kućanstvu i njege starijih i nemoćnih idu u nekoliko smjerova. S jedne strane, uslijed rata i masovnog gubitka posla, žene srednje i kasnije životne dobi iz područja Istre i Kvarnera (ali i Dalmacije i otoka) odlaze u Italiju gdje raste potražnja za njihovim uslugama u kućanstvu uvjetovana promjenama socijalne politike i reorganizacije generacijske i rodne podjele neplaćenog rada unutar obitelji. U tim, nazovimo ih počecima, na talijanskom tržištu, usluge naših žena bile su poprilično tražene te su one relativno lako nalazile posao. Kasnijih godina, a posebice nakon prvog proširenja granica Europske unije, pojavljuju se žene iz drugih krajeva Europe, ali i svijeta, te se uslijed povećane ponude cijena rada snižava, a uvjeti rada otežavaju. Svakako, ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine označio je veću slobodu kretanja – time postepeno nestaje strah od višestrukih prelazaka granice, kontrola i pretresa koji su često obilježavali odlaske i dolaske žena. U tom smislu njihov radni odnos i dalje je neformalan, temeljen na usmenom dogovoru, međutim njihov boravak u Italiji nije više usko vezan i uvjetovan radnom dozvolom, koja u njihovom slučaju najčešće izostaje. U smislu zakonodavne regulative i zaštite, u ranijim fazama one su gotovo u potpunosti izostale, ali se ubrzanim tempom, ponekad i ad hoc mjerama, nastojalo djelovati u smjeru zaštite radnica. Preduvjet za tako nešto se prvenstveno nalazi u procesu formalizacije radnog odnosa i osiguranju svih materijalnih prava koji iz njega proizlaze. Na lokalnoj razini prvi se pokreću sindikati, a na globalnoj, od 2000. godine na ovamo, Međunarodna organizacija rada koja Konvencijom C189 definira osnovne standarde zaštite, štiti pravo radnika/ica u kućanstvu na osnivanje sindikata te utire put udruživanju i procesu solidarnosti sa ciljem strože kontrole i zaštite svih oblika neformalnog rada, ali i osvješćivanja i osnaživanja radnica. Danas se tržište do neke mjere zasitilo – točnije mnoge naše žene teže pronalaze posao u inozemstvu za prihvatljivu cijenu (ne samo u materijalnom smislu). Ipak, jako puno žena još uvijek odlazi u Italiju, Austriju i Njemačku, ali mnoge se sada zapošljavaju putem agencija ili HZZ-a kao njegovateljice i njihov radni odnos je formaliziran. Druge se pak okreću lokalnom tržištu gdje u većim gradovima poput Zagreba, Splita i Rijeke raste potražnja. Ipak, sama priroda posla i njegova društvena nepriznatost odnosno obezvrijeđenost diktira teške uvjete rada i nevidljivu poziciju radnica.”
Katica za sve
Telefonski smo kontaktirali njegovateljicu koja se na svoju zakazanu smjenu u Trstu nije uputila jer su dan ranije zatvorene granice. Kazivačica je iz Primorsko-goranske županije, ima više od 70 godina te radi u 15-15 smjenama, odnosno 15 dana je kod kuće, a 15 dana živi u stanu u Trstu s osobom o kojoj skrbi. Da su njegovateljice tek nekoliko godina mlađe od klijenata zapravo je uobičajena pojava: “Altroke sam u penziji, ovo mi je da ne stanem u red na šalterima”, kaže naša sugovornica. Posao njegovateljice opisuje sljedećim riječima: “Katica za sve, što znači i održavanje kućanstva, nije da sjediš na stolici i gledaš dal’ osobi treba čaša vode nego kompletna njega, higijena, priprema hrane, održavanje prostora”. Prema svom tridesetogodišnjem iskustvu kao idealne, ali iznimno rijetke radne uvjete kazivačica navodi situaciju u kojoj imućniji poslodavci istovremeno angažiraju dvije jednako plaćene njegovateljice. Osim što osoba o kojoj se skrbi tako nikad nije sama, njegovateljice tad imaju i prijeko potrebno vrijeme za odmor.
Kazivačica trenutno s kolegicom s kojom se izmjenjuje na smjenama radi u paru više od petnaest godina, a upoznale su se putujući na rad u Italiju. Neformalne mreže i pripadajući sustav preporuka i inače su u radu na crno krucijalni za dolazak do posla. “Sve ovisi o sreći i očaju, jesu li njegovateljice iz istočne Europe ili pljuneš preko granice, tako i cijena, tako i vrednovanje osobe i žmikanje osoba, hoćeš li biti donna čak i bez imena, ili kao član familije. Talijani ti znaju, oni znaju točno koje su cijene na tržištu, oni znaju kako funkcioniraju službene agencije. Postoje agencije koje nabavljaju žene; Friuli je naklonjena istočnoj Europi, i ako si u Milanu i okolici, tu je veća populacija Filipina i tako, oni drže recimo to područje”.
Kao njegovateljica starijih osoba u Italiji kazivačica je krenula raditi početkom 1990-ih. Od tada radi na crno te nam opisuje pokušaj suradnje s agencijom: “Osoba je umrla, normalno ostaneš bez posla jer je osoba umrla, to ti je crni humor, ne ostaneš bez posla jer ne vrijediš nego jer ti je osoba završila u oblacima. I onda sam išla tražiti, oglasi su bili, burza, agencija neka u Puli, posla ima ali ti uvjetuju 400 hiljada lira, oni da te voze, a ja onako naivna kažem ‘čujte mene ne treba voziti’. Međutim, kasnije sam shvatila, uvjetuju te da te oni voze jer ti naplate prijevoz. I još od prve plaće ne znam koliko im moraš dati (…) neću ti reći koliko je osoba devedesetih došlo raditi preko mene, posao se otvarao na moju preporuku. Bilo mi je nezamislivo da bi netko uzeo centa nekome zato šta mu je otvorio posao. Ja sam u stanju ubiti osobe koje su lihvari, eto u tom smislu, takve ljude mogu gaziti”.
O kolegici koja je ostala “zarobljena” na smjeni uslijed pandemije koronavirusa i epidemioloških mjera ograničavanja kretanja kaže da su joj “najprije radili živci” jer u Hrvatskoj ima člana obitelji o kojem također skrbi. Ni u globalnim razmjerima nije neuobičajeno da ove migrantske radnice angažiraju druge plaćene njegovateljice ili članice obitelji, bliske osobe (mahom druge žene) da skrbe o njihovim obiteljima dok su na smjeni. O konkretnom slučaju naša sugovornica kaže: “Sad ja uskočim, sad uskoči druga prijateljica. Njoj je najbitnije kako su joj bližnji, napravili smo krug, da se skuha, donese. Lijepo smo to sve izorganizirali”.
Na naše pitanje što dalje i koliko će se kolegica zadržati na smjeni odgovara: “Čuj, ne možeš izdržati psihičko opterećenje. Čeka se kako se može proći. Ja ne mogu po nju jer moram tamo ostati u karanteni. Ako pukne sa živcima, postoje načini, znaš šta rade neke žene, čula sam – dođu taksijem, talijanskim taksijima do naših granica, na našoj granici dočeka je netko, pređe pješke onih par metara, igra živaca. Znaš koliko će ti uzeti talijanski taksi, ej! I onda nema natrag”. Primjerice, poznanica joj je odlučila ostati na smjeni zbog nemogućnosti samoizolacije u mjestu prebivališta – jer živi u malom stanu s drugim članom obitelji, kao i zbog loše financijske situacije. “A nema svako živaca, a ovisi i kod kuće kakvi su problemi. Za skidati kapu, ne radiš iz ljubavi i zato jer ti je dosadno, nego jer imaš problema; možda 1% radi od dosade, a onaj tko radi iz dosade ne radi teške slučajeve – dizanja, pranja, teške poslove. Tu si 24 sata na izvol’te, radiš više nego što bi doma. Svi ti ljudi, sve te žene, psihički pritisak jer doma imaš problema, uvijek te financije koje te guše za neko dobro familije, manje-više su to sve tragedije – ili muž umro, ili otišao ili te istukao. Sve su to priče od kojih bi se film mogao raditi”, zaključuje ova dugogodišnja njegovateljica starijih.
Ni petka ni svetka
S obzirom na to da se u svom dosadašnjem radu Duga Mavrinac bavila specifičnostima rada njegovateljica starijih u kućanstvu, zanimalo nas je što ovu skupinu mnogostruko marginaliziranih radnica čini dodatno ranjivima u aktualnim okolnostima. “Situacija uzrokovana korona virusom duboko je utjecala na najranjivije skupine radnika, u koju spadaju i radnice u kućanstvu. Prvenstveno, radi se o tome da je u prvom valu izglasanih mjera potpore talijanske vlade izostavljena pomoć obiteljima koje zapošljavaju radnice u kućanstvu i njegovateljice starijih i nemoćnih. Koliko mi je poznato, nakon aktivacije sindikata krenulo se u korekciju izglasanog paketa pomoći, te bi on ubuduće obuhvatio i tu kategoriju radnica u smjeru zaštite prihoda, ali i sprečavanja otpuštanja. Međutim, to je izvedivo isključivo u situaciji kada postoji formaliziran radni odnos, a bojim se da su mnoge nažalost ostale bez posla ‘od danas do sutra’. Drugi dio problema je sama priroda posla njegovanja starije i bolesne osobe koja u ovoj situaciji postaje još teža. Naime, potrebno je primijeniti stroge mjere zaštite koje je ponekad teško osigurati i u vrhunskim bolničkim uvjetima. Bez adekvatne materijalne pomoći i znanja, mnoge radnice moraju se same snalaziti pri primjeni preporuka medicinske struke u njegovanju starije i bolesne osobe koja spada u najrizičniju skupinu. Sve je to dio nevidljivog posla koji zahtjeva velike napore, a često je i emotivno težak jer se povećava i razina stresa, napetosti i tjeskobe koja je obilježila društvo općenito, a posebno obitelji čiji su članovi najranjiviji u ovoj epidemiji”, pojasnila je Mavrinac.
Kao što je već navedeno, brojne njegovateljice iz Hrvatske odlaze osim u Italiju raditi u Njemačku i Austriju. Šejla Vojić, savjetnica iz Faire Mobilität (savjetovalište za migrantske radnike/ce iz zemalja srednje i istočne Europe na njemačkom tržištu rada – partnersko savjetovalište SSSH) kaže nam da im se prošle godine javilo tristotinjak osoba koje rade u sektoru kućne njege, no napominje da i dalje veliki broj žena radi ilegalno te da im se ne javljaju u slučaju problema. “Nedavno smo testirali novi oblik pružanja savjeta putem društvenih mreža. Budući da žene ne mogu doći k nama po savjet, savjetujemo ih putem interneta i pružamo im informacije o Zakonu o radu. Trenutno savjetujemo samo na poljskom jeziku putem društvenih mreža, ali u budućnosti namjeravamo proširiti i na ostale istočnoeuropske jezike”, kaže Vojić.
Ističe da problemi proizlaze iz netransparentnosti poslovnih odnosa. Primjerice, iako njegovateljice rade i žive u kućanstvu i primaju upute od članova kućanstva, obitelj nije poslodavac, ali nije ni njemačka agencija. Njegovateljica je, prema Vojić, takoreći neovisna, a time i nezaštićena radnim pravom: “Nema pravo na stalnu plaću ako se razboli, nema zaštitu od otkaza, nema plaćenog odmora, a često čak ni pauze. One rade non-stop i snose puni rizik”. Vojić dodaje da u slučaju nezgode (npr. bolesti, nesreće ili ako osoba o kojoj se treba brinuti postane lošijeg zdravstvenog stanja) agencije nisu od velike pomoći i često ostavljaju žene same s takvim problemima. “Iako je 40 sati tjedno regulirano u ugovoru o radu, ti su sati nažalost znatno prekoračeni. Također, bitno je istaknuti da bi morala biti napravljena pauza od 11 sati između dvije smjene, što kod ovih radnica uglavnom nije slučaj. Važno je napomenuti i to da ako se želi osigurati 24-satna njega svakodnevno, potrebne su najmanje tri stalno zaposlene radnice. Sve ostalo ne samo da krši zakon već ugrožava i zdravlje njegovateljica, a samim time i kvalitetu rada. Radnice također često moraju plaćati i velike provizije agencijama koje ih zapošljavaju.”
Poštivanje Zakona o radnom vremenu se ne provjerava ili to uopće nije moguće provjeriti jer se radi o privatnim kućanstvima koja su zaštićena kao mjesta privatnosti, nastavlja Vojić te dodaje da se plaće uglavnom kreću u iznosu njemačkog minimalca (koji od 1.1.2020. iznosi 9.35 eura bruto po satu). Osim toga, radnice često ne primaju platne liste pa su komponente isplate nejasne. Njegovateljice često nemaju ni slobodan dan niti trenutak odmora. “Nažalost, puno je nevolja. Može se reći da je cijela industrija kućne njege u takozvanom ‘sivom području’. Ne postoje odgovarajući zakonski propisi koji bi mogli učinkovito poboljšati situaciju njegovateljica”, zaključuje Vojić.
Prema procjenama napravljenima nakon Uskrsa, o 200 tisuća ljudi više nije moguće brinuti kod kuće jer su mnoge njegovateljice iz istočne Europe otišle iz Njemačke zbog straha od koronavirusa, kaže Vojić dodavši: “Bolnice ne mogu prihvatiti ove ljude jer im trebaju mjesta za zaražene. Starački domovi su puni. VHBP (Der Verband für häusliche Betreuung und Pflege – Udruga za kućnu njegu i skrb) procjenjuje da u Njemačkoj trenutno ima oko 300 tisuća njegovateljica iz istočne Europe. 90% njih, ili oko 270 tisuća, rade na crno. Njegovateljice su dosad uglavnom dolazile autobusom čije je prometovanje sada zabranjeno pa se nameće problem dolaska, kao i potreba samoizolacije. Austrija nastoji omogućiti letove kako bi se osiguralo da njegovateljice dođu”.
Briga za rad brige
U međuvremenu, Guardian već piše o austrijskom “prkošenju” zatvorenim granicama organizacijom čarter letova za njegovateljice starijih i nemoćnih iz Rumunjske i Bugarske. Prema svjedočanstvima putnica, osim onemogućenog fizičkog distanciranja na letu, po dolasku u Austriju oduzete su im putovnice za vrijeme državno organizirane karantene – sve dok slučaj nisu raskrinkali lokalni mediji. Trenutno je, kao što i naše sugovornice ističu, pitanje mobilnosti njegovateljica jedno od ključnih pitanja, a tome svjedoče i brojne prepiske u njegovateljskim grupama na društvenim mrežama – taksiji voze samo unutar državnih granica, a neki od prijevoznika traže i potvrde o negativnom nalazu na koronavirus. Granice se prelaze pješke, putovanje od stotinjak kilometara, primjerice od Trsta do mjesta na istočnoj obali Istre traje i po 12 sati, nude se prijevozi za više njegovateljica istovremeno u osobnim automobilima, a prelazak granice i povratak u mjesto prebivališta njegovateljice nazivaju “proboj”.
Ograničenje kretanja višestruko pogađa radnice na crno. Radnice koje ne žive u kućanstvima u kojima rade ostaju bez posla zbog nemogućnosti dolaska na radno mjesto odnosno ishodovanja propusnice. Putem njegovateljskih grupa na društvenim mrežama saznajemo da se taj problem javlja i na domaćem tržištu, zbog onemogućenog putovanja među županijama. Neprijavljene radnice koje žive u kućanstvima u kojima rade, a koje su sad onemogućene u odlasku u nabavku ili izvršavanju drugih zadataka izvan prostora doma, izgubile su i te, iako radne, trenutke koji su im često predstavljali i svojevrsni predah. Govorimo i o radnicama za koje gubitak posla često znači i gubitak doma. U Italiji su u toku rasprave o osmišljavanju i pokretanju nekih oblika potpora za radnike na crno, no još uvijek nije jasno hoće li ih biti te kako će te mjere izgledati. Spominju se opcije u kojima bi radnica priložila dokaze o radu proteklih tjedana, makar i na crno. No, Michele Berti mišljenja je da je ovaj aspekt izrazito kritičan i težak za dokazati, a posebice u sektoru brige i kućanskog rada.
Da je isključivanje radnica u kućanstvu, dadilja i njegovateljica starijih iz paketa mjera pravne i ekonomske zaštite paradoksalno upravo danas kad je više no ikad očita važnost skrbi i reproduktivnog rada upozoravaju i istraživačice i istraživači koji su talijanskim vlastima uputili apel “Cura lavoro di cura” (“Briga za brižni rad”). Potrebna je, stoji u apelu, značajna promjena perspektive, kako kratkoročno tako i srednjoročno, a još više otkako je Italija ratificirala ILO189 Konvenciju o kućnim radnicima (2011.) čime se obvezala ukloniti sve oblike diskriminacije tih kategorija rada. “Konvencija je važna jer sprječava diskriminaciju radnica u kućanstvu u odnosu na druge radnike, dok su mjere o kojima je talijanska vlada do sada raspravljala diskriminatorne. Smatramo da aktualne rasprave o koronavirusnoj krizi mogu biti prilika za prevazilaženje dosadašnje diskriminacije, poput one koja se odnosi na nepostojanje pokrivenosti ovih radnica INPS-om (socijalnim osiguranjem) u slučaju bolesti”, kazale su nam inicijatorice apela. Također, smatraju da nam je potrebna europska migracijska politika koja se ne bi odnosila samo na donošenje ili odbacivanje politika pojedinih država, te dodaju da već postoje mjere za prava radnika u kućanstvu i migranata koje bi trebale biti implementirane u svim državama. U srednjoročnoj perspektivi ističu potrebu razvoja javnih servisa, javno dostupne tečajeve obuke za njegovateljice te strožu i razrađeniju suradnju javnih servisa i pojedinačnih obitelji. Zaključile su da je važno promovirati i sektorsko radničko organiziranje (što je i jedno od načela C189) s naglaskom na sindikalno organiziranje migrantskih radnica, a ne tek unutar udruga migranata koje obično nisu fokusirane na pitanja rada.
Povijest se rimuje, kako u odnosu centra i (polu)periferije tako i u nepriznavanju ženskog reproduktivnog rada i migracija. Konačno, siamo tutti sulla stessa barca dok nevidljiva basa forca u potpalublju čepi rupe.2
Nastanku ovog teksta pomogli/e su Elena Đekić, Drago Župarić-Iljić te Sunčica Brnardić i Slobodan Kapor iz SSSH-a kojima se ovim putem zahvaljujem, a posebno se zahvaljujem kazivačici.