Još i za vrijeme prošle financijske krize njemačke su vlasti kao opravdanje za svoj tvrdi stav, prije svega prema Grcima, između ostalog iznosile i navodnu volju naroda. Ili kako je to glasilo u standardnom refrenu: njemački porezni obveznici ne žele plaćati grčke dugove. Čak ako bi ponekad i došlo do relaksacije ideoloških uvjerenja, volja naroda bi iskočila kao nepremostiv argument. Naprosto, običan Nijemac ne želi plaćati dugove južnjaka, i javno iznošenje tog prijedloga bilo bi političko samoubojstvo.
Slična se priča nastavila i s krizom koju je uzrokovala pandemija. Odbacivanje prijedloga korona obveznica, tj. zajedničkog duga, također se oslanjalo na nesalomljive stavove birača koji bi takav potez kaznili na idućim izborima. Međutim, čini se da ti stavovi birača nisu baš toliko tvrdi. Pogotovo ako im se predstave svi scenariji i sve posljedice. Odnosno ako nisu prisiljeni reproducirati mišljenja i predodžbe kojima ih svakodnevno bombardiraju političke elite, velike medijske kuće i razna udruženja kapitalista. Tako nam barem tvrdi istraživanje znanstvenika s kelnskog Insituta Max Planck za istraživanje društava.
Lucio Baccaro, Bjorn Bremer i Erik Neimans, znanstvenici koji su proveli istraživanje, predstavili su jučer njegove rezultate na stranicama Washington Posta. Oni su početkom ovog mjeseca proveli anketu na uzorku od 4.500 ljudi. Svakome od ispitanika predstavljen je sljedeći scenarij: Italija je jako pogođena ekonomskom krizom i razmišlja o napuštanju eura. Što bi njemačka vlada trebala učiniti u slučaju da Italija ne pristane na mjere štednje i odluči se na izlazak iz eurozone? Pored tog scenarija, anketiranima su pruženi, u različitim kombinacijama, i dodatni slojevi informacija. Preciznije, tri: 1) talijanski dug je snažno narastao zbog pandemije i velikih zdravstvenih troškova, 2) talijanski izlazak iz eura bi mogao dovesti do kolapsa valute čime bi se ugrozila njemačka izvozna konkurentnost, 3) trošak njemačkog prihvaćanja zajedničkog duga. Postojala je kontrolna grupa koja nije dobila nikakve druge informacije osim samog scenarija, dok su ostali anketirani dobili neku od osam kombinacija dodatnih informacija.
Rezultati sugeriraju da Nijemci ne bi htjeli da Italija napusti eurozonu. Kad je posrijedi kontrolna grupa koja nije primila nikakve dodatne informacije relativna većina je protiv talijanskog izlaska iz eura. Apsolutna većina onih koji su informirani samo o utjecaju izlaska na njemačku ekonomiju je protiv izlaska, a oni kojima je bila i dostupna informacija od utjecaju pandemije na rast duga su preko 60% bili protiv izlaska. Postotak onih koji se protive izlasku smanjio se s informacijom o troškovima zajedničkog zaduživanja, ali efekat je bio slabiji nego u slučajevima dodatnog plasiranja ostalih informacija. Oni koji su istovremeno bili upoznati sa svim informacijama su u apsolutnoj većini, njih malo više od 50%, bili protiv talijanskog napuštanja zajedničke valute.
Ispitanicima je ponuđeno još jedno slično, samo malo drukčije oblikovano pitanje s naglaskom zajednički dug: preferiraju li scenarij u kojem europske vlade ne pristaju na zajednički dug što vodi izlasku Italije iz eurozone ili onaj u kojem vlade pristaju na zajednički dug i Italija ostaje u eurozoni? Ispitanici iz kontrolne grupe kojima nisu pružene dodatne informacije bili su relativnom većinom, njih 41%, za izlazak Italije, 38% je bilo za ostanak i zajednički dug, dok ih 20% nije bilo sigurno. Plasiranje dodatnih informacija nije bilo toliko utjecajno kao u prethodnom pitanju, ali također je napravilo obrat. Gotovo 50% onih kojima su pružene sve informacije je bilo za korona obveznice, dok je njih 39% bilo protiv. Što sugerira da se utjecaj uglavnom imale na one neodlučne.
Dakle, prema obavljenom istraživanju možemo zaključiti da stav Nijemaca o korona obveznicama nije toliko rigidan i konsenzualan čak i kad im nisu pružene dodatne informacije. A onda kad jesu, većina će kao veći trošak procijeniti ugrožavanje valute nego zajedničko servisiranje dugova. Ne samo da je upitno pozivanje njemačkih političkih elita na stavove poreznih obveznika, već je jasno da oni te stavove u priličnoj mjeri i oblikuju tako što raspravu diktiraju u kontekstu nepotpunih informacija.