Ulazak u EU je omogućio rumunjskim vladama da migraciju radne snage koriste kao sigurnosni ventil za kanaliziranje političkog nezadovoljstva i odgađanje bilo kakvih progresivnih reformi. Tome pribjegavaju i u periodu karantene što predstavlja priličan zdravstveni rizik, a i ogoljuje mehanizam vladanja u normalnim uvjetima.
Najupečatljivija slika proboja koronavirusa u Rumunjskoj nije vezana uz prekrcane bolnice ili napuštene ulice. Najprepoznatljivija slika je ona s provincijskog aerodroma u Cluju na kojoj se nalazi masa ljudi, jedni drugima rame uz rame u dugim redovima, neki nose maske, neki ne, ali svi zajedno nestrpljivo čekaju da kao sezonski poljoprivredni radnici odlete za Njemačku, unatoč zatvorenim granicama. Ta je slika izazvala priličan bijes u rumunjskoj javnosti. Krajnje zdravstveno neprikladni uvjeti u kojima su se ti ljudi nalazili u snažnom su kontrastu s obećanjem rumunjske vlade o primjeni striktnih mjera protiv širenja virusa.
Još važnije, slika je jasno otkrila dvostruki izazov koji pandemija predstavlja zemlji poput Rumunjske. S jedne strane, očita je duboka potkapacitiranost države i lokalnih vlasti da građanima osiguraju zdravstvenu sigurnost: nezanemariv broj radnika koji se zatekao u gužvi na aerodromu u Cluju je došao iz Suceave, žarišta epidemije, i nitko nije brinuo o njihovoj sigurno. Nedugo nakon dolaska u Njemačku jedan je radnik preminuo. S druge strane, problem s pandemijom je za rumunjske vlasti još zahtjevniji zbog ključnog značaja migrantskog rada za ekonomiju i ukupno društveno tkivo zemlje: gotovo 20% radno sposobnih Rumunja radi u inozemstvu što predstavlja rekord u zemljama Europske unije. Pandemijska drama još je jednom ocrtala neizdrživu prepletenost slabe državne infrastrukture i velikog međunarodnog protoka radne snage.
Policija umjesto zdravstva
Koronavirus je razotkrio užasno stanje samog zdravstvenog sustava bez obzira na relativno nizak stupanj zaraženosti: 20. travnja Rumunjska je imala 8.983 slučaja zaraze i 460 mrtvih. U usporedbi s Italijom ili Francuskom situacija je prilično povoljna, ali kontekst je sasvim različit i poziva na brigu. Rumunjska izdvaja najmanje proračunskih sredstava za zdravstvo u cijeloj Europskoj uniji, tek 5,2% BDP-a, dok je europski prosjek 9,6%. Zanemarivanje zdravstvenog sustava posljednjih desetljeća rezultiralo je snažnim odljevom mozgova. Medicinsko osoblje je migriralo u Zapadnu Europu u potrazi za bolje plaćenim poslovima. Također, izostala je sanacija štete koju je zdravstveni sustav pretrpio u godinama prošle ekonomske krize u kojoj je zatvoreno 67 od ukupno 450 bolnica u državi. Protekle vlade, bilo socijaldemokratske bilo liberalne, pažnju i resurse se umjesto na javno zdravstvo trošile na privatne zdravstvene klinike. A one su se u razdoblju pandemije naprosto zatvorile kako ne bi izgubile previše novca. U kontekstu osiromašenog javno zdravstva i “ne-kooperativnih” privatnih klinika, vlada se u suzbijanju pandemije oslonila na kaotičnu mrežu institucija koje su proteklih godina bile izdašno financirane: policiju, vojsku te čak i tajne službe. Naprosto su manjak zdravstvenih kapaciteta naumili kompenzirati represivnim polugama.
Tako je 16. ožujka uvedeno izvanredno stanje koje je omogućilo vladi da vlada vojnim dekretom i uspostavi opće smjernice za nacionalni lockdown. Mjere su bile slične onima kakvima su pribjegle zemlje poput Italije ili Francuske: zabrana izlaska iz stana osim za potrebe kupovanja osnovnih namirnica i odlaska na posao, zatvaranje ne-esencijalnih trgovina i slično. Dodane su i neke lokalne specifičnosti poput suspendiranja Europske konvencije o ljudskim pravima čemu je osim Rumunjske u Europi pribjegla još jedino Latvija. Kao ponešto egzotičniju mjeru možemo izdvojiti potpunu zabranu izlaska osobama starijim od 65 godina osim u vrlo kratkom periodu od 11 do 13 sati. Koliko je ta mjera neučinkovita najbolje pokazuju dugi redovi u tom periodu koji starije osobe izlažu priličnoj zdravstvenoj opasnosti.
Primjena tih mjera je dakle prepuštena policiji i žandarmeriji kojima pomaže vojska; institucijama koje se ne libe djelovati prilično tvrdo. Vrlo brzo nakon proglašenja izvanrednog stanja razotkrili su se primjeri policijskog zlostavljanja, dok su se prošlog tjedna pojavili snimci obračuna policije i stanovnika u nekoliko gradova. Većina tih obračuna je uključivala pripadnike romske zajednice koji se i inače predstavljaju kao neposlušni i nepodložni kontroli. Te su zajednice i prije pojave pandemije bile izložene policijskom nadzoru i zlostavljanju, a sada su ti načini ophođenja još izraženiji. Slična se dinamika koja uključuje rigidne i oštre mjere u svrhu kompenziranja dubokih nedostataka socijalne politike pojavila i kao reakcija na prosvjed medicinskih radnika koji su se žalili na nedostatak prikladne opreme. Jedino čega se vlada dosjetila jest da iznađe pravno rješenje kojim njihovu obustavu rada proglašava nelegalnom i to po vojnom dekretu koji zabranjuje medicinskom osoblju obustavu rada čak i u slučaju kad nisu u posjedu opreme koja im je nužna za rad.
Nezaštićeni radnici
Bez obzira na to, sila kojom se provodi lockdown u Rumunjskoj daleko je od toga da služi kao trening za autoritarne režime kao što je to slučaj primjerice u Mađarskoj. Glavni razlog tome je nelagodna pozicija liberalne vlade koja je zapravo manjinska vlada bez pune podrške u parlamentu što joj onemogućava radikalniji autoritarni smjer. Liberalima i dalje nedostaje politički kapital kao i ozbiljnija masovna podrška. Upravo zbog toga je karantena, unatoč svoj striktnosti, postala prilično propusna. To se najbolje vidjelo uoči Uskrsa kad je ministar unutarnjih poslova najavio relaksaciju mjera kako bi se pridobili glasači kojima religija predstavlja politički prioritet.
Karantena je propusna i zbog drugih razloga, što najbolje znaju spomenuti radnici nedavno okupljeni na aerodromu u Cluju. Kao odgovor na snažan pritisak njemačke vlade Rumunjska se odlučila na iznimku u primjeni striktnih pravila i dopustila je odlazak sezonskih radnika. Nakon Njemačke javile su se i druge europske poljoprivredne sile u potrazi za sezonskim radnicima: Italija, Francuska i Španjolska. U velikoj većini slučajeva uvjeti u kojima se radnici prevoze predstavljaju enorman zdravstveni rizik, puno veći nego “neposlušne” romske zajednice izložene policijskoj torturi. A s obzirom na inače važeće mjere, stranim poslodavcima je dopušteno da zanemare standardne mjere zaštite radnika. Naime, radnicima je zabranjeno mijenjanje kompanija što im u potpunosti slabi pregovaračku moć. Također, jedino poslodavac može organizirati povratak nazad u Rumunjsku i sezonski karakter rada mu omogućuje da ne plaća socijalne doprinose koji su obvezni tek nakon 115 dana rada: to znači da u slučaju zdravstvenih problema radnik može biti komotno poslan u Rumunjsku, a njegovo liječenje pada na leđa rumunjskih poreznih obveznika. Dakle, radi se o klasičnoj zamci u kojoj se nalazi prekarna radna snaga bez kapaciteta da pregovara o uvjetima rada.
Unatoč trenutnim iznimnim okolnostima, riječ je o uvjetima s kojima su se suočavali i legalni i ilegalni rumunjski migrantski radnici i prije pandemije. Ulazak u EU je omogućio rumunjskim vladama da migraciju radne snage koriste kao sigurnosni ventil za kanaliziranje političkog nezadovoljstva i odgađanje bilo kakvih progresivnih reformi. U stereotipnoj dvojbi između podizanja glasa i odlaska veliki broj Rumunja opciju odlaska vidi kao realističniju i napušta zemlju. I dok se u medijima rumunjska dijaspora mahom portretira kao visokoobrazovana i visokokvalificirana elita, incidenti poput onog na aerodromu u Cluju pokazuju da to nije nužno slučaj: postalo je jasno da velik broj Rumunja u inozemstvu radi u groznim uvjetima i da sigurnosni ventil migracije ne može uvijek, a i ne smije funkcionirati kao rješenje unutarnjih problema.