Ono što političari drugih zemalja rade suptilno, oni bosansko-hercegovački ponovno rade nemušto. Možda im je upravo zbog toga kontrola nad medijima toliko dobro i pošla za rukom. Nametnuta cenzura možda se više nikad ne uspije povući.
Proglašenje pandemije COVID-19 vlastima u Bosni i Hercegovini (BiH), na svim nivoima, pokazalo se kao dobra prilika za dokidanje i ono malo sloboda što je preostalo građanima i građankama u ovoj zemlji. Kako to obično biva u kriznim vremenima, sloboda govora našla se prva na meti. Vlasti oba entiteta, ali i općine Stari Grad Sarajevo, donijele su uredbe i odluke koje im omogućavaju praćenje društvenih mreža, te izricanje kazni onima za koje policija smatra da su prekršili odluke koje donose krizni štabovi.
Prvu takvu odluku donijela je Vlada Republike Srpske (RS) 16. marta, a na prijedlog entitetskog ministra unutrašnjih poslova. Ministar Dragan Lukač na press konferenciji je objasnio da se odluka odnosi na “prenošenje lažnih vijesti putem medija, društvenih mreža i drugih sličnih sredstava” te najavio kako će se ona provoditi “putem ovlaštenja policije” kao i da su za kršenje odredbi predviđene kazne od 1.500 do 4.500 eura. Već u prvih sedam dana izrečena je kazna, i to doktorici Maji Stojić Dragojević, inače članici u RS opozicione Srpske demokratske stranke (SDS), kojoj je izdata kazna zbog objave na privatnom Facebook profilu. Ovu odluku je početkom aprila predsjednica RS Željka Cvijanović pretvorila u uredbu sa zakonskom snagom, potez koji je naišao na osudu dijela nevladinog sektora i nekih međunarodnih organizacija.
Slične mjere uvedene su i u Federaciji BiH gdje je, prema podacima do kojih je došao BIRN, do kraja marta podignuto pet prijava. U aprilu, taj trend se nastavio. Samo jedan od slučajeva je onaj od 14. aprila kada je policija u Sarajevu uhapsila osobu zbog “krivičnog djela podstrekavanja” tvrdeći da je objavila komentare na jednom od internet portala “kojima se poziva na nasilje nad policijskim službenicima”. Javnost je također obaviještena da MUP-ova jedinica za cyber kriminal prati i nadzire društvene mreže. U oba entiteta, niti u jednom od slučajeva koji su došli do javnosti, osobe koje su privođene ili su im izricani prekršaji, nisu objavljivale lažne informacije o širenju virusa, nego su komentarisali rad vlasti i policije.
Donesi-povuci-izmijeni-cenzuriraj
Nakon entitetskih vlasti u napad na medije krenuli su i niži nivoi uprave. Tako je načelnik općine Stari Grad u Sarajevu, pod izgovorom sprečavanja “stigmatizacije” i naravno “širenja panike i nemira”, zabranio iznošenje i prenošenje “lažnih vijesti” putem sredstava informisanja i društvenih mreža, prijeteći kaznama od 500 do 4.500 eura. Bez objašnjenja kako jedna općina ima nadležnost nad ovim pitanjima, ili kako će provoditi te mjere, iz Starog Grada su u izjavi za portal Žurnal rekli da nije riječ o cenzuri nego “isključivo djelovanje u pravcu zaustavljanja lica u širenju panike ili straha među stanovništvom uslijed pojave korona virusa ili nastanka materijalnih posljedica”.
U međuvremenu, a nakon niza reakcija, vlasti u RS odlučile su da povuku zakon koji se odnosi na zabranu širenje panike, ali i sve prijave podnesene na osnovu prethodno donesene odluke. No, to nije označilo kraj pritisaka i cenzure, niti govori da vlasti neće posegnuti za nekim drugim načinima da utiču na javno mnijenje. Poruka da mogu kada žele ograničiti slobodu govora, i kažnjavati ljude, je već poslana. Tišina sa kojom su mediji u RS ispratili sve rigorozne mjere koje su vlasti uvele, pa i one koji direktno utiču na njihov rad, nagovještaj je perioda koji slijedi a u kojem bi uloga medija mogla biti svedena na triviju i propagandu, a autocenzura obaveza.
Istovremeno u Federaciji vlasti donose odluke kojima sprječavaju novinare da postavljaju pitanja tokom konferencija za medije na kojima se saopštavaju najnovije informacije vezane za širenje virusa Covid 19 i poduzete mjere. Ovakva odluka je prvo donešena u Vladi Federacije koja je od medijskih kuća zatražila da nekoliko sati prije konferencija dostave pitanja koja su potom selektovali službenici Vlade i čitali ih na kraju konferencije. U jednom trenutku su prilagodili tu mjeru te su dozvolili medijima da prisustvuju, ali samo ograničen broj, odnosno tri medija dnevno. Od medijskih kuća su očekivali da odluče koja su to tri medija svaki dan. No, već prvi dan medije koji su prisustvovali nisu odabrali same medijske kuće dogovorom nego je to uradio neko od službenika Vlade. Nažalost, glasnog i jasno artikulisanog protivljenja medijskih kuća i udruženja zbog ovakvog odnosa nije bilo. Posljedica je da novinari nisu uspjeli u ime javnosti postaviti neka bitna pitanja: od toga koje metode se koriste za liječenje, ko može testirati, ili koji su osnovni problemi u zdravstvenom sistemu, ali i pojašnjenja odluka koje su uvođenje i od kojih su neke vrlo kontroverzne, kao ona koja se tiče potpune zabrane kretanja za mlađe od 18 i starije od 65 ili policijskog sata.
Nakon Vlade Federacije, iste mjere su uveli i neki kantoni, uskraćujući svaku mogućnost da novinari budu prisutni na konferencijama za medije, pa tako i postavljaju pitanja članovima kriznih štabova i lokalnim liderima. Razne vrste pritisaka na medije u BiH opstaju već godinama, dok je ovo vanredno stanje dalo priliku ovdašnjim vlastodršcima da uvođenjem mjera i odluka pošalju još jednom poruku da je sloboda govora u njihovim rukama.
U nekim dijelovima zemlje mjere slične onima koje su uvođene sa pandemijom postoje od ranije. Jedan od primjera dolazi iz Unsko-sanskog kantona (USK) u kojem vlasti i policija nerijetko rade suprotno zakonu, pa čak i Ustavu, ali mediji to ne problematiziraju. Između ostalog, Vlada USK je još u junu 2019. godine uvela Odluku o javnom redu i miru kojom je “upućivanje prijetnji, vrijeđanje, omalovažavanje ili drugi vid uznemiravanja građana, pisanjem SMS poruka putem telefona, elektronske pošte, javnih portala i društvenih mreža” prekršaj. Do kraja godine evidentirano je 15 takvih prekršaja, od kojih je dio izrečen medijima, a dio pojedincima koji su javno komentarisali rad vlasti. U slučaju USK, ova odluka je donesena kako bi se uticalo na način izvještavanja o tretmanu izbjeglica i migranata u ovom dijelu zemlje, a kojima su uskraćena neka od osnovnih prava.
Strukturno riješen problem neposlušnih novinara
U mnogim zemljama ovih dana vlasti pokušavaju isto što i u BiH, pronaći način ne samo kako kontrolisati širenje virusa, nego i javno mnijenje. Pod krinkom borbe protiv lažnih vijesti, uvode se pravila i zakoni koji ustvari ograničavaju slobodu govora, ali i šalju jasnu poruku da i druge slobode mogu biti bilo kada i na jednostavan način ukinute.
I nisu samo vlasti dio toga. Vlasnici medija, koji su često ili bliski onima na vlasti ili i sami imaju političke aspiracije, rade isto zahtijevajući od medijskih radnika autocenzuru radije nego profesionalizam. Možda najbolji primjer u ovom trenutku u BiH su dnevni list Oslobođenje, magazin Dani i TV Kanal O, svi u vlasništvu jedne firme koja je usred pandemije odlučila da im je dio novinara “tehnološki višak”, dok su ostalima smanjene plate. Među onima koji su “tehnološki višak” našao se i određeni broj ljudi koji su tokom rata sačuvali Oslobođenje i novinarstvo u BiH, te su taj dnevni list uveli u povijest svjetskog novinarstva. Njihovim otpuštanjem, kao i umanjenjem plata onima koji su ostali raditi, poslana je jasna poruka u čijim rukama je kontrola i da postoje pravila kojih se svi moraju držati, a njih određuje vlasnik.
Lejla Turčilo, medijska analitičarka, tvrdi da je pandemija “jedan od načina da se u medijima riješe ‘nepoželjnih’ – uglavnom novinara u godinama, koji su se i ranije relativno teško nosili sa tehnološkim promjenama i multitasking izazovima u profesiji, kao i onih koji se bave kreiranjem ‘neprofitabilnih’ sadržaja poput kulturnih rubrika, dokumentarnih programa, istraživačkog novinarstva i slično”.
Na kraju, kada se piše o medijskim slobodama u BiH danas, moramo se vratiti unazad, u ratne i poratne godine, u kojima se sistematski radilo na slabljenju medija i negiranju prava na slobodu govora. Dok je u ratnoj Republici Srpskoj na snazi bila propaganda mržnje koja je prvo diktirana iz kabineta Slobodana Miloševića, a kasnije lidera na Palama i u Banja Luci, u Mostaru su mediji bili pod paskom Zagreba preko Smiljka Šagolja, u Sarajevu su se vlasti odlučile na drugi pristup. Naime, Stranka demokratske akcije (SDA), koja od početka 90-ih do danas dominira u Federaciji, je odlučila da prihvati savjete stručnjaka iz SAD i da umjesto pritisaka i cenzure, naprosto ignorišu neovisne glasove. Istovremeno su upumpavali novac u svoje medije i novinare. Dnevni Avaz, čiji pokretač i vlasnik je sada ministar sigurnosti, je samo jedan od produkata tog doba. Isti metod kasnije su počeli koristiti i na drugim nivoima, kreirajući svoje medije ili vršeći pritisak na postojeće, naročito, javne.
Nakon rata, počela je borba za medije između lokalnih političkih elita i međunarodne zajednice. Ovi drugi su pokrenuli proces koji se naziva “pomoć medijima”, upumpavajući novac u neovisne medije, te preuzimajući kontrolu nad javnim, i fomirajući vlastite. Eksperiment sa reformom javnog servisa im nije uspio jer su izgradili neprilagođen i u BiH neodrživ sistem, te su ga napustili. Ostale medije su učinili ovisnim o donacijama, ali nerijetko i poslušnicima od kojih zahtijevaju ne da budu rukovođeni javnim interesom, nego idejama i ciljevima koje određeni donatori imaju u određenom trenutku. Vrlo slično kao i lokalni partijski lideri. Oni koji se nisu uklopili, ili su se gasili, ili su prelazili u ruke političkih elita i tajkuna te i danas diktiraju javno mnijenje.
Interesi onih koji nas plaćaju
U takavoj atmosferi, uz slabu vladavinu zakona, kreirala se medijska scena koja je ranjiva, podložna raznim vrstama uticaja, i vođena interesima onih koji ih plaćaju više nego interesima javnosti zbog koje postoje. Mediji se pretvaraju u biltene koji izvještavaju o političkim aktivnostima stranaka, prenose izjave njihovih lidera i domaćih zvaničnika, ili međunarodne zajednice, uz vrlo malo pitanja i propitivanja, ako uopće.
Mjere koje sada uvode vlasti nagovještavaju da bi kada jednom prođe pandemija – a proći će kao i sve ostalo – BiH mogla biti zemlja gdje će se za slobodu govora trebati ponovo izboriti, ali i za radnička prava novinara koja sada gotovo da ne postoje, kao što ne postoje sindikati, dok su postojeća udruženja preslaba da se odupru. Ta borba će se eventualno odvijati u atmosferi još jednih lokalnih izbora, koji bi se trebali održati u jesen, te teške ekonomske situacija, koja inače nije dobra, ove godine će biti još teža pod uticajem mjera uvedenih zbog širenja korona virusa, a što će se bitno odraziti na medije.
Na tešku situaciji u medijima u BiH ukazuju i podaci objavljeni u studiji Friedrich Ebert Stiftunga a koja se tiče stepena medijskih sloboda u BiH od 2014. do 2019. godine. Prema nalazima ovog opsežnog istraživanja, veći dio ispitanika smatrao je kako je sloboda medija u oba entiteta tek djelomično prisutna ili je uopće nema. Istovremeno, više od polovine građana smatra da je politička zavisnost osnovna prepreka u radu medija u ovoj zemlji, primječujući njen porast iz godine u godinu. “Pored toga raste percepcija građana da su finansijska zavisnost, opšta politička klima, nedovoljna profesionalnost te neadekvatan zakonski okvir dodatne prepreke slobodnom radu medija u BiH. Slična je situacija u FBiH i RS”, navodi se u ovom istraživanju sa zaključkom da političari i političke stranke imaju ubjedljivo najveći uticaj na rad medija u BiH.
U trenutnom medijskom okruženju, vlasti moguće više ni nemaju potrebe za uvođenjem cenzure. Autocenzura bi mogla postati legitiman metod, a osnovna funkcija medija – da pruže provjerene, relevantne i važne informacije, koje su bitne pojedincima i društvu – bi se mogla izgubiti. Ako već nije.