Brojne države su u borbi protiv širenja korona virusa zatvorile škole, dječje vrtiće i ostale institucije koje pružaju skrb za djecu, a procjenjuje se da je to utjecalo na približno 1 milijardu djece diljem svijeta. Budući da mnogi trenutno rade od kuće, javila su se različita nagađanja o tome kako se snalaze zaposleni roditelji s malom djecom u trenutnoj situaciji. Optimistična nagađanja tvrde da bi iskustvo pandemije moglo dovesti do veće rodne jednakosti po pitanju podjele brige za djecu, iz više razloga. Za početak, mnoge žene rade u zanimanjima koja su trenutno ključna, poput radnica u trgovinama i zdravstvenom sustavu, a ukoliko njihovi partneri rade u zanimanjima koja se mogu obavljati od kuće, logično je da će oni preuzeti brigu o djeci dok su žene na poslu. Također, optimisti smatraju da se briga o djeci dijeli ravnopravno kada oba partnera rade od kuće. U argumentima optimističnog tabora često se spominje primjer Drugog svjetskog rata koji je trajno utjecao na stope ekonomske aktivnosti žena, pa tako očekuju da će i iskustvo karantene ostaviti trajne posljedice na podjelu brige o djeci između žena i muškaraca.
No upitno je i preuzimaju li doista trenutno muškarci više brige o djeci nego inače samo zato što ih velik broj radi od kuće. Manje optimistične prognoze smatraju da su trenutno žene zapravo u još nepovoljnijoj situaciji nego inače ako rade od kuće jer se ne mogu osloniti niti na vrtiće, škole i izvanškolske aktivnosti, niti na muškarce. I tu se zasad radi o pretpostavkama, ali one su utemeljene u podacima o podjeli kućanskih poslova i brige o djeci u uobičajenim okolnostima. Žene na sebe prezimaju veći dio brige o djeci čak i kada rade u punom radnom vremenu, posebno dok su djeca mala. U parovima u kojima oba partnera rade u punom radnom vremenu i imaju djecu mlađu od 5 godina, tjedni prosjek vremena provedenog s djecom za muškarce je 10.6, a za žene 16.8 sati. Kada se brizi o djeci doda i kućanski rad, žene obavljaju 70% takvog rada. No podatak na koji se ima najviše smisla pozivati u kontekstu nagađanja o trenutnoj situaciji jest onaj o podjeli brige za djecu među partnerima koji i inače rade od kuće. Istraživanja pokazuju da rad od kuće vodi u tradicionalniju podjelu rada među partnerima. Kada rade od kuće, žene provode tri sata tjedno više u brizi za djecu nego žene koje ne rade od kuće, dok muškarci koji rade od kuće provode isti broj sati s djecom kao i inače. Fleksibilno radno vrijeme i rad od kuće na muškarce djeluje tako da češće rade prekovremeno, u usporedbi s muškarcima koji ne rade od kuće. Jednostavno rečeno, izgleda da opravdanje da tata ima posla dobiva još veći značaj kada se taj posao odvija kod kuće.
Tek će podaci istraživanja provedenih u doba korone definitivno pokazati kako su zaposleni roditelji dijelili brigu o djeci dok su radili od kuće, ali ovih se dana pojavila jedna zanimljiva naznaka da bi podaci mogli biti na strani pesimističnih prognoza. Urednici brojnih znanstvenih časopisa primijetili su ogroman pad broja znanstvenih članaka poslanih na objavu od ženskih autorica. U periodu od siječnja do travnja 2020. godine, u usporedbi s istim periodom proteklih godina, broj znanstvenih radova koje su ženske autorice poslale u pojedine znanstvene časopise dvostruko je manji. U nekim časopisima, s druge strane, broj prijava od strane muških autora drastično se povećao u tom periodu.
Ako se vratimo na usporedbu trenutne situacije s izlaskom žena na tržište rada tijekom Drugog svjetskog rata, ona teško može stajati. Žene su nakon Drugog svjetskog rata ostale ekonomski aktivne primarno zbog ekonomskih faktora poput ekspanzije uslužnog sektora, a ne samo zbog ugodnog iskustva rada u ratnom periodu. Jednom kada se djeca vrate u vrtiće i škole, neće postojati analogni razlozi da očevi nakon posla preuzmu više brige o djeci, kao što se pretpostavlja da se u trenutnim okolnostima događa. Na kraju, nisu muškarci omogućili ženama s djecom da izađu na tržište rada, već je to bilo uvođenje dostupnih i jeftinih dječjih vrtića.