Državno oglašavanje u medijima u Sjevernoj Makedoniji problem je duži od desetljeća. Ovisnost najvećih medija o državi potpuno je devastirala smisao novinarstva u toj zemlji. Za Bilten o tome piše Tamara Čaušidis, bišva predsjednica Sindikata novinara te predsjednica Vijeća časti Udruženja novinara Makedonije.
Jedna od pet privatnih televizija koja koja se emitira na teritoriju cijele zemlje objavila je stav da neće prenositi niti informirati o održanoj TV emisiji na kojoj su o tekućim pitanjima pandemije odgovarali epidemiolozi i nekoliko ministara. Razlog tome je što je ovu kontaktnu emisiju, drugu te vrste, na parlamentarnom kanalu Javnog servisa organizirala, producirala i emitirala – sama Vlada.
Ova više gesta nego istinska pobuna jednog medija u javnosti je prošla gotovo neopaženo. Struka se prethodno oglasila zbog načina na koji su održavane redovne tiskovne konferencije o stanju sa pandemijom. Naime, kao meru predostrožnosti Vlada je ukinula prijenose u živo tiskovne konferencije ministra za zdravstvo koji vodi krizni štab i zamijenila ih aplikacijom Zoom na kojoj je pitanja novinara poslana mejlom čitao portparol Vlade.
Pobunilo se strukovno udruženje, pa je ovaj format kasnije promijenjen javljanjem samih novinara preko online platforme. Vlada ih uredno prenosi na svojim kanalima na socijalnim mrežama, a signal prenose i televizije. Nakon ukidanja tiskovnih konferncija uživo na red je došla i reorganizacija emisija po gore opisanom modelu. Instinktivna reakcija jedne televizije koja je shvatila da “joj se radi o glavi” gotovo da nikoga nije posebno uznemirila. U vrijeme kontinuirane histerije zbog karantene i opasnosti od nove nepoznate bolesti, u vrijeme kade se čekaju bilanse oboljelih, ozdravljenih i mrtvih, mediji koji se poslovično zbog nečeg bune i protestiraju, naprosto više nikoga ne zanimaju. Njima se zapravo dogadja da će, po svemu sudeći, morati da plate cijenu – lažnog uzbunjivanja.
Od nezavisnosti do danas, makedonski mediji urliču kako im je nemoguće opstati na tržištu, kako rade na rubu propasti i kako im je hitno potrebna financijska pomoć. Sada kada se zaista globalno raspravlja o tome kako pomoći da mediji prebrode posljedice pandemije, kada se govori o specijalnom fondu i subvencijama, makedonska Vlada ne razlikuje se od svih drugih vlada koje se medijima bave samo s pitanjem kako ih neutralizirati. Kao i druge, i ova je brzo shvatila da je odgovor zapravo – veoma lako – jer nakon svega nitko neće izaći na ulicu da ih brani. Prihvaćenjem državnog financiranja preko reklama i subvencija makedonski mediji su izgubili profesionalnu supstancu jer su novinarstvo koje im je jamčilo integritet sveli na minimum, a rastom socijalnih mreža su izgubili relevantnost i sada ih se veoma lako riješiti.
Reklame su potisnule novinarstvo
Pitanje državnog financiranja medija preko reklama pitanje je na kojem leži dobar dio razloga za pad vlade Nikole Gruevskog. Naime on je praksu neprincipijelnog, više manje tajnog financiranja medija svih prethodnih vladajućih garnitura, sistematizirao, ozakonio i doveo gotovo do savršenstva. Naprosto, u neravnopravnim uslovima koji su oduvijek vladali i još uvijek dominiraju makedonskim medijskim tržištem ne postoje jasni i neselektivni kriteriji raspodjele reklamnog kolača (teškog otprilike dvadesetak milijuna eura). Vlada Gruevskog je osim što je sama plaćala reklame, također koristila politički pritisak na privatne tvrtke gdje smiju, a gdje ne smiju postavljati oglase, pa je tako dobivanje državnih oglasa postalo pitanje hoće li neki medij uopće financijski opstati ili će biti prinuđen “prilagoditi” svoju uređivačku politiku.
Vlasnik najutjecajnije privatne televizije A1 Velije Ramkovski sam je otvoreno govorio o torbama gotovog novca koje su stizale na njegovu adresu dok je bio u dobrim odnosima sa Gruevskim, a što je završilo s njegovim uhićenjem 2010. godine. Nakon uhićenja, većina ostalih vlasnika medija preko noći su postali gazde provladinih medija. Torbe su i dalje stizale na njihove adrese, u obliku državnih oglasa. No da bi se osigurao nesputani dotok novca u medije oni su morali prilagoditi svoje izvještavanje i cijenu je platilo – novinarstvo. Stariji i novinari srednje dobi su otpušteni, ukidale su se emisije, sve što je makar i malo pokazivalo otpor klijentelizmu i korupciji, te makar trunku integriteta, našlo se na crnoj listi. Ljudi su ostajali bez posla i bez nade da će pronćai novi jer su svi vlasnici strahovali da uposle novinara koji je označen kao nepodoban ili problematičan.
Cijela generacija novinara i urednika istisnuta je iz mejnstrim medija. Neki su profesionalno preživjeli u malim portalima, ali veliki broj njih napustio je profesiju. Neki su, suočeni sa imperativom opstanka, izvršili profesionalno samoubojstvo postavši razno raznim glasnogovornicima. A jednom stečena bahatost nosioca vlasti prema novinarima nije se izgubila ni kada su se ti nosioci promijenili. Možda najstrašnija posljedica je potpuno iskrivljena slika javnosti, a ponekad i same struke: šta je zapravo novinarstvo i čemu ono služi.
Čini se da je taj proces jednosmjeran. U tolikoj mjeri da se među kolegama prepričava anegdota sa nekog predavanja mladim novinarima koji su na pitanje “šta je važno za rast i razvoj medija” gotovo svi dali odgovor: “vladine reklame”. Imidž novinarstva kao javnog dobra, poziv novinara kao zaštitnika nemoćnih, kao kritičara i borca protiv korupcije i zloupotrebe moći opstaje samo u projektnim aplikacijama za strane projekte i sloganima strukovnih organizacija.
Za tango je potrebno dvoje
Problem državnih oglasa u medijima i drugim oblicima subvencija, u mandatu Nikole Gruevskog (2006. – 2017.) s vremenom je toliko eskalirao da je postao kriterijem približavanje Makedonije Europskoj uniji, i naravno jedan od ključnih problema koji je apostrofirala tadašnja opozicija na putu do vlasti. Utoliko da je zabrana državnih oglasa u medijima postala jedan od stupova političkog programa socijaldemokratske stranke Zorana Zaeva.
I zaista jedan od prvih koraka koji je njegova Vlada poduzela bila je promjena zakona i zabrana državnih oglasa, osim na socijalnim mrežama, što se sada pokazuje kao jako promišljeno. Zakon je dosta dugo čekao na usvajanje uslijed protivljenja nove oporbe, ali i nezainteresiranosti pa i potajnog otpora samih medija, no ipak je donesen i čini se nevoljko sproveden. Nevoljko, zato što Vlada i danas ne propušta da kaže da je spremna da pomogne medijima pod uslovom da se tome slože strukovne organizacija i sami mediji. Praktično jedina brana vraćanju državne potpore medijima su udruženje i sindikat novinara.
U međuvremenu makedonski mediji, prvenstveno televizije propustile su priliku za reformaciju, da potraže način da se približe mladoj publici i da zaista probaju da opstanu samostalno. Prema istraživanju Agencije za elektroničke medije, međunarodni kablovski kanali značajno bolje prolaze kod publike nego neki od 47 nacionalnih, regionalnih i lokalnih televizija. Među makedonskom publikom najgledanije su televizije s nacionalnom koncesijom koje emitiraju turske sapunice i kontakt emisije s javljanjem gledatelja u živo. Vijesti tih televizija liče na radio priloge ispresijecane besmislenim javljanjima reportera. Promjene su rijetke i najčešće se svode na izmjenu scenografije studija iz kojeg se emitiraju vijesti. Broj radnika stalno opada, štedi se na montažerima, snimateljima, toncima, a glavna ambicija su predizborne kampanje kada stranke troše šakom i kapom.
Čini se kao da je sva energija medijskih mogula fokusirana na to da se dokaže koliko je važno da oni opstanu. Pri tom svi zdušno ignoriraju činjenicu da u zemlji od maksimum dva milijuna stanovnika program emitira više od 40 televizija, od kojih 11 na nivou cijele zemlje. Pet najvećih privatnih nacionalnih televizija okupilo se oko zahtjeva za financijsku pomoć vlade medijima. U tom su smislu izuzetno kreativni i neumorni u napinjanju da izjednače važnost novinarstva sa važnošću medija kao privatnih tvrtki.
Isti ti mediji i ranije su primali državnu pomoć iz javnog proračuna, istovremeno zdušno prešućujući javnosti da se u zemlji održavaju najveće studentske demokracije ikada. U istom danu znali su otpustiti i desetine novinara, istovremeno primajući ideje za “teme dana” iz stranačkih središnjica. Isti oni sada se napinju naglašavajući “neophodnost medija za demokratsko društvo”. Međutim, javnost im više ne vjeruje. Ona vidi da je privatno bogatstvo vlasnika ostalo neokrnuto, da se radi o ljudima koji uglavnom imaju i druge lukrativne biznise, a mediji im služe kao poluga pritiska, po potrebi ucjena ili promocija. Novinari i drugi radnici zaposleni u medijima i dalje su na prvoj crti, podcijenjeni i potplaćeni. To je tema samo u kontekstu prijetnje vlasnika otkazima radnicima, ako se ne udovolji njihovim zahtjevima.
Zato je i nespretan potez Vlade da naprosto zamijeni te trome televizije inputima na svojim kanalima koji se više i ne razlikuju od televizijskog izvještavanja prošao neprimjećeno. Nitko se nije posebno uzbudio zbog toga što Vlada emitira televizijsku emisiju umjesto samih televizija. Naprosto sve manje znače onima koji ih uopće još uvijek gledaju. Uz rijetke dragocjene izuzetke, novinarstvo više tamo ne živi.