Dok se hrvatska javnost zabavlja pravnim statusom ustaša iz HOS-a, medijima je ispod radara prošla pravna vijest koja bi mogla snažno utjecati na naše živote. Još prije pet godina 1.750 tužitelja, predvođenih konzervativnim ekonomistima i profesorima prava, obratilo se njemačkom Saveznom ustavnom sudu u Karlsruheu zahtijevajući ocjenu zakonitosti postupaka Europske centralne banke (ECB). Naime, u jeku prošle krize ECB je pokrenuo program kupnje imovine javnog sektora na sekundarnim tržištima što zapravo znači kupovinu državnih obveznica zemalja članica eurozone. Sve u svrhu snižavanja kamatnih stopa na obveznice kako bi posebno pogođene države bile pod manjim pritiskom i lakše servisirale svoje dugove. Drugim riječima, kako ne bi došlo do raspada eurozone.
Tužitelji su smatrali da je ECB tim programom, znanim i kao kvantitativno popuštanje, prekršio svoj mandat i zapravo financirao zaduživanja država što mu je poveljom zabranjeno. Slučaj je prebačen na Europski sud pravde koji je u presudi zaključio da nije bilo prekoračenja ovlasti već da se radilo isključivo o potezima u cilju dostizanja proklamirane razine inflacije od 2%. Dakle, ECB se ponašao sukladno jedinom cilju koji mu je zadan, a to je stabilnost cijena. To što je pritom kupovao državne obveznice na sekundarnim tržištima je naprosto sekundarna stvar. Kupovao je i privatne obveznice. To su bili nužni potezi na raspolaganju kako bi se ostvario cilj propisan u povelji. Međutim, slučaj se vratio na sud u Karlsruheu koji je jučer donio presudu. Njemački ustavni suci se slažu s kolegama iz Europskog suda pravde da nije bilo izravnog financiranja državnog zaduživanja, ali smatraju da je ECB prekoračio ovlasti. Ili preciznije, nemaju dovoljno dokaza da bi tvrdili suprotno.
Naime, njemački suci sumnjaju da je Europska centralna banka prekršila takozvani princip proporcionalnosti. A taj princip kaže da svaka europska institucija ima na raspologanju određena sredstva i ciljeve i da tim sredstvima kojima nastoji dostići te ciljeve ne smije prekoračiti predviđeni prostor djelovanja i ući u prostor za koji su nadležne druge institucije. U ovom konkretnom slučaju to znači da je ECB nadišao prostor monetarne politike i izravno utjecao na fiskalnu politiku i ekonomiju. Tako na primjer u pojašnjenju stoji da je ECB svojim potezima osigurao državama lakše uvjete zaduživanja i servisiranja dugova nego što bi to bilo u okolnostima bez monetarne intervencije. Sud je naredio njemačkom parlamentu da mu ECB u roku tri mjeseca mora dostaviti dokumentaciju i objašnjenje uzimanja u obzir fiskalnih i ekonomskih učinaka svojih poteza kako bi bilo jasno jesu li se vodili principom proporcionalnosti, “balansirali” učinke i ostali u okvirima svog mandata. Ako ta dokumentacija i objašnjenje ne budu zadovoljavajući, Bundesbanka, njemačka centralna banka koja je članica Europskog saveza centralnih banaka neće više moći sudjelovati u otkupu obveznica.
Dakle, posljedice mogu biti brutalne i potpuno suspendirati ključnu ulogu ECB-a u trenutnoj krizi. Iako se odluka njemačkog Ustavnog suda ne odnosi na novi pandemijski hitni program kupnje obveznica, bilo kakva obustava sudjelovanja Bundesbanke će taj program zapravo zaustaviti. A i ako se prihvati objašnjenje ECB-a za očekivati je tužbe koje će se odnositi na pandemijski program. Upravo je ta trenutna fragilna situacija dodatno zaoštrila reakcije na odluku Saveznog ustavnog suda. Većina kritičara ističe da se odluka zasniva na prilično besmislenoj oštroj distinkciji između monetarne politike i ekonomije. Na primjer, bivši viceguverner ECB-a Vítor Constâncio je ustvrdio da je distinkcija ridikulozna. Naravno da će monetarne odluke i potezi imati učinka na ekonomiju. Ne može se monetarna politika odvijati u nekim laboratorijskim uvjetima koji nemaju veze s ostatkom ekonomije. Također, upitnima se smatraju i konkretna pojašnjenja po kojima bi neodržive kompanije inače propale da nije bilo ECB-a i nižih kamatnih stopa. Kao da je ECB mogao konkretno birati koja će se kompanija tim potezima održati, a koja ne. Pogotovo ako ih se sve usporedi s trenutnom politikom njemačke vlade koja spašava kompanije bez obzira na procjenu njihove “održivosti”.
Neodrživi balans
No, implikacije ove pravne odluke ne prijete samo ekonomskoj održivosti eurozone već i opstojnosti političko-pravnog okvira. S obzirom na to da je njemački ustavni sud osporio presudu Europskog suda pravda i eksplicitno napisao da nije “razumljiva”, u pitanje dolazi cijeli pravni sistem Europske unije. Naime, ako ova odluka “zaživi” sve će one Komisijine packe Mađarskoj i Poljskoj oko nepoštivanja europske pravne stečevine naprosto pasti u vodu. Sav taj delikatni balans između autonomije europskih institucija i prava i autonomije nacionalnih država je u toj situaciji bespovratno narušen. S tim da se ovdje ne radi o nekakvoj obrani ili veličanju europskog pravnog okvira i navedenog balansa. Radi se samo o tome da ovakav tip eventualnog raspada tog modela ne vodi nekom boljem rješenju, već upućuje na to da on nikad nije bio neutralan u pogledu moći pojedinih članica i da nemamo na raspolaganju kvalitetan i održiv politički odgovor u pogledu sanacije posljedica koje nam predstoje.
Međutim, kao što je nekoliko dana prije presude upozorio poznati kolumnist Financial Timesa, Wolfgang Munchau, za probleme strukture eurozone ne treba kriviti njemačke suce. Bez obzira na to kakva im presuda bila i, sad možemo dodati, bez obzira na to koliko im ekonomska pozadina objašnjenja bila klimava. Posrijedi su samo razlike u elastičnosti tumačenja postojećeg zakonskog okvira. Sud u Karlsruheu je ponudio nešto uži okvir tog tumačenja nego Europski sud pravde kojem je bilo dovoljno da monetarnu politiku ne prati labavljenje fiskalnih pravila i da se otkup državnih obveznica odvija proporcionalno – da se otkupljuju obveznice svih članica u skladu s veličinom njihove ekonomije i da ECB ne smije u svojim rukama imati više od 33% obveznica pojedine članice. Zapravo, oba tumačenja se vrte oko toga je li ECB uspio unutar zakonskog okvira u kojem djeluje “prošvercati” poteze i intervencije koji nisu išli samo u smjeru cjenovne stabilnosti, već im je cilj bio upravo olakšanje fiskalnog stanja zemalja članica. Svi se sjećamo sad već legendarne izjave bivšeg guvernera Marija Draghija iz 2012. godine: “Whatever it takes.”
Dakle, svi znaju da je ECB nastojao mimoići pravila kako bi zapravo prekoračio mandat. Pitanje je samo jesu li Draghi i suradnici bili dovoljno vješti u improvizaciji i adaptaciji postojećih zakonskih okvira svojim ciljevima. Pravo pitanje nije ispravnost pravnog tumačenja. Pravo pitanje glasi: zašto su pravila takva kakva jesu i zašto ih je ECB morao zaobilaziti? Kao što znamo, ECB je jedina centralna banka na svijetu bez države, EU nije fiskalna unija. I samo ona može reagirati kao “kolektivni kapitalist”, kao netko tko sagledava “opći interes” europskog kapitalizma. Međutim, ograničenost misije isključivo na stabilnost cijena, bez uobičajenog dodatka kao što je puna zaposlenost, ne dopušta joj “pravno čisto” djelovanje u tom smjeru. S obzirom na to da ne može formirati i zastupati opći interes eurozone, na scenu stupaju konfliktni interesi zemalja članica. Naravno, artikulacija tog općeg interesa uvijek bi bila barem donekle kontradiktorna i podređena određenoj frakciji kapitala. Međutim, u ovom slučaju ne postoji formalni politički okvir za razrješenje tih kontradikcija u bilo kojem smjeru.
I zato se ova presuda može čitati kao svojevrsni pritisak Njemačke na politike ECB-a koji ne smije, ali mora igrati ulogu “kolektivnog kapitalista” jer ju nema igrati tko drugi. Naravno, u samoj Njemačkoj postoje rasprave o tome što bi bio “opći interes” njemačkog kapitalizma u Europskoj uniji. Dok je nekima očigledno da Njemačka profitira od eurozone, drugi su uvjereni, kao na primjer spomenuti tužitelji, da Njemačka “financira” neposlušne zemlje članice. Pa i preko programa ECB-a. Što nam onda slijedi? Za očekivati je da će ECB odraditi domaću zadaću i ponuditi uvjerljivo objašnjenje, ali iz ove presude je i sasvim jasno da od reforme Europske unije u nekom održivom smjeru nema ništa. I da slijedi čitav niz političko-ekonomskih sukoba maskiranih u pravne začkoljice.