Rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, inače najbolja inkarnacija Peterovog pravila iz sociologije, opet jača mišiće nad Filozofskim fakultetom. Ovoga puta, na krilima virusne dekonstrukcije preostalih društvenih pravila (namijenjenih zaštiti slabijih), prepoznao je novu priliku da pokaže odmetnutoj sastavnici tko je gazda. Usprkos premoćnoj pobjedi Nevena Jovanovića, profesora s klasične filologije, na izborima za novog dekana, rektor krši sva pisana i nepisana pravila i vratolomnim okretima odbija program s kojim je Jovanović pobijedio na izborima za dekana na Filozofskom fakultetu.
Na elektroničkoj, 8. redovnoj sjednici sveučilišnog senata na kojoj nije bilo rasprave, de iure, zbog epidemijskih mjera, a de facto zbog te prekrasne akademske mogućnosti da ušutkaš neistomišljenike oduzimajući im pravo glasa, pod točkom broj 18. našla se “Odluka o uskrati suglasnosti na prijedlog programa rada predloženika za dekana Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Nevena Jovanovića”. Uz prijedlog točke nije bilo nikakvog obrazloženja, ni bilo kakve druge eksplikacije za to, ali je naziv točke oblikovan s predrasudom koja krije naputak kako glasati. U suprotnom točka bi se zvala: “Odluka o prijedlogu programa rada ….” Umjesto toga, ovako formulirana točka, jasno daje svima na znanje kako treba glasati. A ako išta, akademija, makar ova zagrebačka, prepuna je genijalnih poslušnika.
Jer ne treba imati iluzija, Damir Boras nije sam, dapače, on nije ni master-mind cijele operacije, niti ima takvih intelektualnih i organizacijskih kapaciteta. Iza njega stoji sasvim drugačiji kadar, koji ga poznaje od srednjoškolskih klupa, a s natprosječnim intelektualnim i organizacijskim sposobnostima. Kadar koji je devedesetih godina tjerao Srbe s Filozofskog, i njihove mentore, ma kako kvalitetni znanstvenici bili. Kadar koji je bio na čelu Ministarstva obrazovanja u vrijeme Franje Tuđmana, koji je osnivao ideološki čiste Hrvatske studije, te cijepao i usitnjavao odsjeke – a sve pod izlikama osamostaljenja i rasta pojedinih studija (koji danas redom svi propadaju upravo zbog loših namjera i još gorih studijskih programa). Namjere iza tih politika nikada nisu bile dobre, nego prije svega sebične, prožete najkonzervativnijim vrijednostima zamislivima, i licemjerne, ali umotane u superiornu inteligenciju umivenu u sve više-klasne kurtoazne manire. Takva je koprena koja omogućava trenutno funkcioniranje hrvatskog akademskog prostora. Nesamostalni rektor iza kojeg stoji cijela mašinerija dobro premreženih konzervativaca što nikada ne priznaju niti zaboravljaju ni jedan jedini poraz.
Srž Borasove mreže s kojom danas, i u drugom mandatu vlada Sveučilištem u Zagrebu, dekadama se gradila na Filozofskom, uporištu crvene misli. Suprotno od ostataka društva, opoziciju slobodnoj misli na tom fakultetu čini ono što je van ove institucije mejnstrim: desnica nagurana u kuloare fakulteta, u male klaustrofobične kabinete, premda niže poraz za porazom, i dalje ruje i kuje. I nikada ne prestaje. Autonomija fakulteta često je oružje u rukama svih struja misli tamo. Uostalom, ona je neprikosnoveno načelo koje je i studente u blokadama spašavalo od intervencije policije. Jer nije točno da dekani i profesori ne zovu policiju na studente zbog autnonomije, već jer ta ista autonomija štiti i njihove krimene. Ona je najsilovaniji termin uopće u akademskom diskursu koji se urušava kao akademska sloboda pod teretom autonomije i ideoloških sukoba. Ma koliko se izvana činila apolitičnom, politika i ideologija primani su i najvažniji kriteriji u ovome poslu. Zato i jeste ovo sveučilište na svim spornim listama vjerojatno najniže ikada u svojoj povijesti.
Odlazi li FIlozofski sa Sveučilišta?
Bolonja je sve akademske sukobe iznijela na površinu. U želji za profitom, ali i za malo slobode od hadezeovske opresije, u nekom trenutku nastala je ideja izdvajanja pet najbogatijih, najvećih, najpopularnijih i najliberalnijih fakulteta od ostatka Sveučilišta u Zagrebu. Studentski prosvjedi i blokade, tu su ideju zatrli u fazi prije njezine realizacije. Ipak, sada još jednom, zbog nemogućih uvjeta, ista se ideja ponovno rađa, i ovaj put dolazi iz utočišta crvene misli, s Filozofskog fakulteta. Riječima upozorenja Nevena Jovanovića, novog, nepotvrđenog dekana Filozofskog fakulteta: “u takav se kraljevski sustav Filozofski fakultet ne uklapa, i zato mu je zabranjeno da slobodno bira. Na Sveučilištu u Zagrebu, Filozofski fakultet ne smije biti filozofski. No, ukoliko Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu ne smije biti filozofski i ako ne smije slobodno birati – onda je vrijeme da Filozofski s tog sveučilišta ode.”
Nakon 30 godina zlostavljanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Borasova ekipa dobit će napokon ono što su i zaslužili: sve njihove dobre namjere rezultirat će propašću: raspadom Sveučilišta u Zagrebu. To se čini se, više ne može zaustaviti. Stari mastodont mora umrijeti pod teretom vlastitih kontradikcija da bi se iz toga rodilo nešto novo. Ali to nešto novo neće biti utopija slobodnog mišljenja, nego upravo ono protiv čega smo se prije desetak godina zajedno borili, i studenti, i Borasova ekipa, i novi dekan Filozofskoga, i prodekani čiji su mandati upravo završili: protiv slobodnog tržišta u visokom obrazovanju.
Sada, u političkom ratu kojeg ljevica na Sveučilištu u Zagrebu gubi, u nedostatku drugih opcija, ona se utiče tržištu – jer odlazak Filozoskog (i vjerojatno ne samo njega) znači upravo veća očekivanja od tržišta, a manja od države. A taj čin, prvi je korak u novoj tročinki novih pokušaja privatizacija visokog obrazovanja. Jer kad se svaka sastavnica bude morala boriti sama za sebe, fakultet će fakultetu postati vuk. Stoga, ako je tržište jedini put ka slobodi, jesmo li još uvijek nepokoreni?