Vjerojatno najintrigantnije pitanje pandemijskog doba bilo je ono švedskog epidemiološkog modela. Nije bilo relevantnijeg medija koji nije postavio pitanje: a što ako su Šveđani u pravu? Što ako zapravo restriktivni lockdown nije uopće potreban? Što ako je posrijedi istančani balans između ekonomije i zdravlja? Naravno, ovakva pitanja ne bi dolazila u obzir da se za isti pristup odlučila neka istočnoeuropska zemlja. Naprosto, većina ljudi ima doma nešto iz Ikee. Ili bi barem željela imati.
Kad se pogledaju “zdravstveni rezultati” švedskog relaksiranijeg pristupa odgovor na gore navedena pitanja je donekle podložan interpretacijama. Naime, Švedska stoji dosta lošije od susjeda poput Danske i Norveške koje su se priklonile “tradicionalnom” epidemiološkom pristupu, ali bilježi bolje rezultate od zemalja poput Italije, Francuske ili Ujedinjenog Kraljevstva koje su, doduše kasno, poduzele restriktivne mjere. Valja naglasiti da švedske vlasti nisu baš sve prepustile slučaju i da se život nije odvijao kao prije. U neku ruku su se kladili na to da će građani prihvatiti sugestije nadležnih bez uvođenja represivnih mjera, kao i da će robusni zdravstveni sustav sve izdržati.
Naravno, postojala je oklada da će blaže epidemiološke mjere ublažiti udar pandemije na ekonomiju. Ili u nešto grubljoj kalkulaciji: možda će umrijeti koji starac više, ali održat ćemo ekonomiju iznad vode. Međutim, taj trade off ne samo da je moralno krajnje upitan, već je i ekonomski neodrživ. A neodrživ je jer polazi od pretpostavke, da parafraziramo stari sovjetski model, kapitalizma u jednoj zemlji. Naime, kako to brzopotezno objašnjava članak u Financial Timesu, Švedska je mala otvorena ekonomija sa snažnom izvoznom industrijom. Drugim riječima, možeš ti otvoriti kafiće, ali ako ti je u Volvu obustavljena proizvodnja jer su prekinuti opskrbni lanci i nedostaje dijelova, onda ti je recesija neizbježna. Nisi sam na svijetu. Da ne govorimo o budućnosti potražnje za tim automobilima i kamionima.
Europska komisija predviđa Švedskoj pad BDP-a za 6,1% ove godine, dok je Riksbank, kako se naziva tamošnja centralna banka, još pesimističnija. Po njihovim izračunima pad će biti negdje između 7 i 10%. No, postoje ekonomisti koji smatraju da unatoč ovakvim predviđanjima nije sve izgubljeno za švedski model. Oni se, naime, pouzdaju u to da će se zbog relaksiranijih mjera Šveđani lakše vratiti u normalno stanje jednom kad se virus suzbije do prihvatljive mjere. I da će im to biti prednost u odnosu na ostale zemlje i da ih zato možda čeka brži oporavak, možda čak i onaj famozni u obliku slova V. Međutim, takve nade se ipak nalaze na klimavim nogama. Možda će psihološki Šveđani biti spremniji, ali taj svojevrsni “self-help” pristup ne može samo tako odstraniti činjenicu da je švedska ekonomija ovisna o međunarodnim opskrbnim lancima i potražnji.