Velike epidemije ovog stoljeća povećale su nejednakost u prihodima i ugrozile šanse za zapošljavanje ljudi s nižom razinom obrazovanja, dok su imale puno blaži utjecaj na one s višim razinama obrazovanja. Trenutna pandemija mogla bi imati još veće posljedice po nejednakost ukoliko se ne uvedu politike koje će biti usmjerene na siromašne radnike, upozoravaju Davide Furceri, Prakash Loungani, Jonathan D. Ostry i Pietro Pizzuto., autori istraživanja o vezi pandemija i nejednakosti.
Istraživači su procijenili utjecaj većih epidemija 21. stoljeća na distribuciju prihoda. Ustanovili su da su sve veće epidemije ovog stoljeća (SARS 2003., H1N1 2009., MERS 2012., ebola 2014., zika 2016.) smanjile prihode najsiromašnijih i povećale nezaposlenost osoba s nižom razinom obrazovanja. Udio prihoda onih s najvišim prihodima nakon proučavanih epidemija/pandemija se povećava, dok se udio prihoda onih najsiromašnijih smanjuje. Autori istraživanja su primijetili da je utjecaj epidemija na nejednakost veći u slučaju distribucije neto dohotka nego u slučaju bruto dohotka. Budući da nejednakost u neto dohotku reflektira učinke poreznih i socijalnih politika, taj podatak je mogući indikator regresivnog efekta politika uvedenih tijekom prijašnjih epidemija, odnosno toga da su one koristile bogatijima umjesto siromašnijima. Autori istraživanja navode da rane procjene politika borbe s aktualnom Covid-19 pandemijom također sugeriraju da su njihovi učinci regresivni, odnosno da najveću korist od njih imaju oni s višim prihodima.
Tijekom aktualne pandemije više je ljudi izgubilo posao nego tijekom posljednje financijske krize 2008./2009. pri čemu su zasad najviše stradali radnici s nižom razinom obrazovanja. Procjenjuje se da je preko 200 milijuna ljudi diljem svijeta već izgubilo posao, a 40% radnika suočeno je s mogućnošću otkaza i/ili imaju ograničen pristup zdravstvenom i socijalnom osiguranju. Ti će radnici biti u teškoj financijskoj situaciji čak i nakon što se ekonomija počne oporavljati. Specifično za ekonomsku krizu izazvanu aktualnom epidemijom jest to da ona najviše pogađa sektore u kojima većinu zaposlenih čine žene, radnici s niskim prihodima i mlade osobe. Ovo istraživanje ukazuje na to da bi aktualna pandemija, zbog navedene specifičnosti i razornih ekonomskih učinaka, mogla rezultirati intenzivnijim povećanjem nejednakosti od ostalih epidemija/pandemija 21. stoljeća. Bez ciljanih politika zaštite najugroženijih društvenih skupina, a kakve trenutno izostaju, taj će učinak biti i veći.