Svakodnevno smo izloženi prekomjernom granatiranju. U njemu sudjeluju i neovisni ekonomski analitičari i sve političke opcije koje misle da se ne trebamo baviti ustašama i partizanima već ekonomijom i slobodnomisleća inteligencija koja misli da joj država ugrožava slobodu mišljenja i udruženje sitne buržoazije koje je zapravo udruženje alergičnih na poreze i, zapravo, svi oni koji žele zvučati ozbiljno. Makar i kad su samo klasični trolovi u komentarima. Dakle, svi nas oni u složnom orkestru bombardiraju s velikom istinom: treba sniziti poreze i treba smanjiti ulogu države u ekonomiji.
Možete vi sad tu nuditi kontraargumente, ukazivati na plitkost takvog pristupa, pa čak i vrlo ponizno, kako bi rekao Zlatko Dalić, predočiti neku drugu perspektivu. Nema koristi. Bit ćete proglašeni neznalicom, naivcem, komunistom. Kakve, pritom, porezi imaju veze s komunizmom, nije baš jasno. Ali, uglavnom, morate znati da je vaše vrijeme prošlo. Kako mogu postojati porezi uopće ako postoje, na primjer, startupi, pitaju se vjerojatno ti koji vas proglašavaju anakronim neznalicama. Kome se onda obratiti za argumentacijsku pomoć u “spašavanju kapitalizma” od njegovih najgorljivijih fanova? Čini se da je najbolja oklada ozbiljna buržoazija.
A pod ozbiljnom buržoazijom mislimo na Bundesverband der Deutschen Industrie (BDI). Ili u prijevodu: Federacija njemačkih industrija. Riječ je, dakle, o najvažnijoj organizaciji njemačkih kapitalista. Ili kako si sami tepaju na vlastitim internet stranicama: glasu njemačke industrije. I kako nam oni mogu argumentacijski pomoći? Naime, oni su zajedno s pandanima u Francuskoj i Italiji – Medef i Confindustria – složili dokument kojim pozivaju na što veću fiskalnu solidarnost u Europi. Dakle, pozivaju i na veću državnu potrošnju pod zajedničkim europskim kišobranom kao i na ravnomjerniju raspodjelu tih sredstava prema najugroženijim članicama.
I dok se njemačke vlasti zasad ustežu od pomoći ekonomski slabijim članicama u oblicima koji nisu zajmovi sa striktnim uvjetima, njemački su kapitalisti puno fleksibilniji. Zajedno sa svojim francuskim i talijanskim kolegama smatraju da bi pomoć trebala sadržavati i zajmove, ali i direktne grantove, dakle svojevrsne subvencije. Također, smatraju da bi EU trebala uspostaviti višegodišnji fond za oporavak koji će “osigurati dobru ravnotežu između zajmova i grantova”. Pored toga, smatraju da bi sve europske države barem do 2023. trebale isporučivati fiskalne stimuluse u razini od 5% BDP-a kako bi se održavala domaća potražnja jednom kad se ekonomija pokrene i strana ponude stabilizira.
Međutim, kao što smo napomenuli, ne mora njemačka buržoazija uvjeriti naše provincijske čuvare slobodnog tržišta, već i njemačku politiku koja nije baš sklona izravnim grantovima i koja strahuje od navodne nesklonosti birača europskoj solidarnosti. A kako će to uvjeravanje ići otkrili su izvori iz BDI-ja Financial Timesu. Naime, oni s razlogom strahuju da će potražnja za njemačkim proizvodima u slabijim državama članicama naprosto kolabirati. I pritom sasvim iskreno kažu: “Većina tog novca kojeg damo drugim državama članicama će se ionako vratiti u Njemačku u obliku narudžbi za naše kompanije.” Valja primijetiti da se radi o istom stavu koji su u jeku grčke krize promovirali lijevi ekonomisti poput Janisa Varufakisa ili Kostasa Lapavicasa.
Njemačka buržoazija dobro zna da država može igrati u njenu korist i da do rasta potražnje u ovakvim uvjetima neće doći spontano. Oni to religijsko uvjerenje prepuštaju onima koji se ne bave kapitalizmom ozbiljno već pokušavaju nešto sitno ušićariti ucjenjujući državu svojim velikim istinama o slobodnom tržištu. Zato, poduzetnici, ako želite da samo tržište opstane, kao i vi na njemu, slušajte što govori ozbiljna buržoazija, a ne Matija Babić ili Hrvoje Bujas.