Prema svemu sudeći Hrvatsku očekuju parlamentarni izbori u (prigušenom) epidemijskom kontekstu. A on prisiljava kandidate na svojevrsnu improvizaciju. Međutim, takvi parametri samo raskrinkavaju ionako mizerne programske kapacitete tih kandidata.
Pandemija koronavirusa toliko ide na ruku Plenkovićevoj vladi da Covid-19 zaslužuje dobiti počasnu člansku iskaznicu HDZ-a. Nakon unutarnjih stranačkih izbora, Plenković se našao u situaciji da bi zbog pandemije mogao neočekivano lako pobijediti i na nacionalnim izborima. Uvjeti su idealni. Zabrana javnog okupljanja onemogućuje prosvjede i terenski rad, što ide na ruku već etabliranim strankama, prvenstveno HDZ-u. Javnost se bavi skoro isključivo temom pandemije, što znači da se percepcija cjelokupnog mandata Plenkovićeve vlade svodi na rad Kriznog stožera. Sve ostale teme pale su u drugi plan što otežava kampanju i lijevoj i desnoj opoziciji. Naposljetku, u situaciji gdje znamo da nas nakon ljetne sezone očekuje ekonomska neizvjesnost, očekivano je da će birači biti skloniji stabilnosti vlade nego većim političkim promjenama.
Treba ipak priznati da je HDZ tijekom pandemije uspješno ostvario dojam stabilnosti. Plenković je mudro prepustio podij stručnjacima iz Kriznog stožera. U atmosferi općeg straha stožer su predvodili ponajprije Vili Beroš i Alenka Markotić kao smireni glasovi razuma. Budući da se broj novih oboljelih bitno smanjio, HDZ je kapitalizirao na svojoj politici, etablirao nova lica i stekao povjerenje javnosti. No, kako vrijeme prolazi, to povjerenje se topi jer, dijelom zbog smanjenog rizika od zaraze, dijelom zbog nekih nebuloznih odluka, krizni stožer gubi i bezuvjetno povjerenje javnosti i auru nepristrane stručnosti. Uz to u fokus se polako vraćaju druge teme (nacionalizam, obrazovanje), bliži se turistička sezona koja će izvjesno biti fijasko, a vlada neće dugo moći držati ekonomiju na aparatima. HDZ je stoga raspisao izbore već za srpanj kako ne bi potpuno izgubio stečeni politički kapital, a time je ujedno onemogućio opoziciji da stigne provesti ikakvu smislenu predizbornu kampanju. Paradoksalno, nedugo nakon manje bitnih predsjedničkih izbora uz koje su išle opsežne i tematski široke političke debate, slijede iznimno važni parlamentarni izbori koje će pratiti kratkotrajna, improvizirana i vjerojatno isprazna kampanja.
Koalicijske rošade
Kompletnu opoziciju je raspisivanje izbora dočekalo nespremne. SDP je brzo objavio da će na izbore izaći u koaliciji imena “Restart” zajedno s HSS-om, HSU-om, GLAS-om i SNAGA-om. Koalicija je i dalje otvorena za neke druge stranke ili pojedince, liste još nisu obznanjene, program nije poznat (osim klasičnih “smanjenja neefikasne javne uprave” i “provođenja reformi”) zapravo ne znamo skoro ništa o koaliciji osim da postoji. Za ostale ne znamo ni to. Dugo najavljivana Škorina desna koalicija još je u pregovorima. Katarina Peović objavila je kako se vode razgovori o lijevoj koaliciji Radničke fronte, Možemo! i Nove ljevice. No nitko od njih ne nalazi se u zavidnoj situaciji: vremena je jako malo, terenski rad nije moguć, medijski prostor je skučen, a građani u ovakvim okolnostima neće pozitivno reagirati na imalo agresivniju predizbornu kampanju. HDZ može izgubiti ovu političku utakmicu jedino autogolom – što isto nije nemoguće, ali nije previše izgledno.
Ipak ove izbore prate određene specifičnosti koji bi mogle imati šire političke posljedice. Za početak, nakon što se dugo činilo da se politička scena otvara novim opcijama, ovi bi izbori mogli ojačati već jake stranke, a oslabiti uspon manjih ili novih lista. Zadnje istraživanje Promocije Plus pokazuje da prag prolaze jedino koalicije HDZ-a, SDP-a i Škore, a tu treba ubrojiti i neke manje stranke koje će vjerojatno proći prag u svojim izbornim jedinicama. S obzirom na skučeno vrijeme i prostor prije izbora, nije izgledno da će se pojaviti neka nova jača opcija ili da bi stranke u padu mogle doživjeti uspon. Takva bi situacija mogla zaključiti pojedine opskurne političke projekte na zalazu, no ujedno i jako utvrditi politički duopol HDZ-a i SDP-a.
Jedina nova opcija mogla bi biti Škorina desna koalicija, ali i njoj prijeti sudbina Mosta (koji pregovara o ulasku u koaliciju pa bi mogao treći put doživjeti istu sudbinu, i ovaj put kao farsu). Naime, prema navedenom istraživanju, izgledno je da će vladu moći okupiti jedino koalicija HDZ-a i Škorinih zastupnika, a to su razni HDZ-ovci već najavili kao relativno prihvatljivu opciju. Time su stavili pritisak na ovu listu čiji je daleko najveći politički adut to što je desna opozicija HDZ-u. Škorinoj listi se stoga ne piše dobro – prije izbora neće stići izgraditi platformu, a nakon izbora mogla bi ili izgubiti legitimitet pred svojim biračima (ako uđe s HDZ-om u koaliciju) ili se rascijepiti (ako dio zastupnika pređe HDZ-u) ili dovesti državu u limb (ako odbije koaliciju).
Nadalje, u nedostatku političkog sadržaja, neočekivano velik javni prostor mogao bi opet biti posvećen Milanu Bandiću. Nakon katastrofalne reakcije na potres u Zagrebu i nakon nove potvrđene USKOK-ove optužnice, Bandićeva popularnost je rekordno niska zbog čega bi mogao biti uteg oko vrata svom gradskom partneru HDZ-u, ali i adut stranke Možemo! čiji je član Tomislav Tomašević najistaknutiji predstavnik Bandićeve oporbe. Politika Zagreba tako bi mogla imati opipljive posljedice i na nacionalnoj razini, a to bi opet moglo imati posljedice na razini grada jer bi HDZ uoči ili nakon izbora mogao napustiti neželjenog partnera u Gradskoj skupštini.
Naposljetku, budući da je vremena i političkih tema malo, očito je da će predizbornom kampanjom prevladavati nekonvencionalni i pomalo očajnički potezi privlačenja biračke pažnje. Tu možemo svrstati Bernardićevo bizarno sprdanje s Jandrokovićem, ali i Škorin plan da ozbiljno angažira popularne desničare poput Željka Pervana, Davora Dretara Dreleta i Nine Raspudića koji bi hipotetski trebali iskoristiti medijsku prisutnost za privlačenje birača. No ako su Ćiro Blažević i Siniša Vuco u danima svoje slave doživjeli izborni poraz, teško je povjerovati da će netko od ovih imena ostaviti jači politički trag. Ipak se čini da nas preklapanje popularne kulture i politike, što je već Škoro potencirao na predsjedničkim izborima, u većoj mjeri očekuje i na budućim lokalnim ili nacionalnim izborima.
Programska proturječja
No što je s političkim programima? Kakve su konkretne mjere u planu nakon ljeta kad ćemo vrlo konkretno osjetiti pad standarda? Jandroković je indikativno u razgovoru za Jutarnji list potvrdio da će se izbori održati u srpnju zato da bi najesen nova vlada imala legitimitet provesti teške odluke. No u istom razgovoru implicirao je da teških odluka zapravo neće biti jer, kako kaže, financijski smo u dobroj situaciji i 2021. nas očekuje snažan rast. Takvo proturječje možemo očekivati i od drugih političara jer je prilično očito da nas vrlo skoro čeka kriza, a pritom je iluzorno očekivati da će itko prije izbora govoriti o nelagodnim političkim odlukama. Iz aktualnih mjera pomoći ipak možemo pretpostaviti kakva bi bila HDZ-ova politika: prioritet u zaštiti od krize imale bi bogate kompanije i Crkva.
Jedino je sigurno da će se politika bitno mijenjati na europskoj, a onda i na hrvatskoj razini. Kriza će u cijeloj Europi ekonomski pogoditi ogroman dio stanovništva, i to prvenstveno žene, mlade i radnike s niskim prihodima, te možemo očekivati veliki rast materijalno depriviranih građana. Tim problemom može se baviti jedino javna politika, a to su mnoge države već počele raditi, kako primjećuje Tomislav Medak: “S ovom pandemijom sve ono što su nam proteklih desetljeća govorili ekonomski stručnjaci, međunarodne institucije i vlade – da ekonomska stabilnost ima primat nad društvenom stabilnošću – evidentno odjednom više ne vrijedi. Države su preuzele upravljanje ekonomijom, više nema ograničenja javne potrošnje, fiskalni mehanizmi su postali ključni za koordinaciju i planiranje, privatnim poduzećima se nalaže što imaju proizvoditi za društvene potrebe. Opraštaju se stanarine i rate kredita. Konzervativne vlade razmatraju zajamčeni temeljni dohodak. Ljudi na svakom koraku intenzivno komuniciraju, organiziraju uzajamnu pomoć i brinu jedni od drugima. (…) Tijekom i nakon ove krize svijet će se naći u dubokoj ekonomskoj recesiji. Sve ove mjere koordinacije i planiranja morat će se nastaviti. Neoliberalna bajanja ostat će neduhovita šala.”
Medak dalje naglašava kako će ipak trebati godine i desetljeća kako bi se promijenila politika na način da primat imaju rad skrbi i ekološka održivost, no da bi artikulacija takvih politika trebala početi već sada. Nažalost, parlamentarni izbori vjerojatno neće poslužiti ni za artikulaciju ni za uvođenje alternativnih politika. Naprotiv, suprotno ideji da nas izlaskom iz karantene očekuje “nova normalnost”, vidimo na primjeru ovih izbora kako uvjeti pandemije mogu pomoći očuvanju aktualnih garnitura na vlasti. Rast društvene solidarnosti i proboj lijevih ideja u politički mainstream doista predstavljaju važan potencijal za budućnost, ali on će se morati realizirati drugim, neformalnim i manje moćnim, ali ipak značajnim političkim kanalima čime će se mijenjati politika na nižim razinama, ali i postepeno vršiti pritisak odozdo na samu vladu.