Prema najoptimističnijim prognozama na cjepivo kojim ćemo se konačno otarasiti kobnog virusa morat ćemo čekati još minimalno godinu dana. Pritom ni ta godina (ili dvije) neće biti lišena političkih sukoba. U međunarodnoj štampi već naširoko kruži pomalo nespretni termin – vakcinacijski nacionalizam. Pod njim se podrazumijeva natjecanje različitih zemalja u izradi cjepiva koje bi se onda besplatno primjenjivalo na vlastito stanovništvo, ali naplaćivalo masno ostatku svijeta. Dakle, ona zemlja koja prva izradi cjepivo steći će zavidnu financijsku korist, ali i znatan geopolitički prestiž. Dodatni “problem” predstavlja Kina koja je najavila distribuciju cjepiva diljem svijeta bez naknade.
No, osim vakcinacijskog nacionalizma, cijelom procesu bi problem mogao predstavljati anti-vakcinacijski internacionalizam. Iako je anti-vakcinacijski pokret prisutan diljem svijeta već desetljećima, s različitim nivoima popularnosti u različitim državama, pandemijski kontekst mu je dao novi zamah. Naprosto se otvorilo više prostora, a i vremena, za dodavanje novih slojeva “uvjerljivosti” ishodišnoj priči o zavjeri država (elita) i farmaceutske industrije. O učincima najbolje govori istraživanje javnog mnijenja u Rumunjskoj. Anketu je sredinom prošlog tjedna napravio tamošnji Institut za evaluaciju i strategiju na uzorku od 1.000 ispitanika. Rezultati kažu da se čak trećina Rumunja ne bi cijepila protiv koronavirusa ni pod bilo kojim uvjetima. A tek 40% Rumunja bi se cijepilo nakon što se cjepivo testira i pokaže učinkovitim.
Ne može se rumunjski primjer poopćiti na cijelu Europu, ali opadanje razine procijepljenosti u Rumunjskoj uslijed djelovanja antivakcinacijskog pokreta posljednjih godina ne odudara od postotka opadanja u Francuskoj ili Njemačkoj. Te neke polazne točke su dakle bile slične. Međutim, razlika je u tome što je u Rumunjskoj povjerenje u državu daleko slabije nego u državama na euopskom zapadu. To je pokazala i pandemijska kriza u kojoj je država zbog zapuštenosti zdravstvenog sustava i niskog povjerenja građana u njene institucije morala posegnuti za krajnje represivnim mjerama kako bi se ispoštovali epidemiološki naputci.
Iako možda u ostatku Europe ne možemo očekivati toliko rast anti-vakcinacijskog sentimenta, sličan trend nas ne bi trebao iznenaditi. Pokušajmo sažeti izvore tog trenda na nešto apstraktnijoj razini. Već desetljećima se stanovništvo politički i ideološki oblikuje tako da ne zahtijeva ništa od države. Pojavi se pandemija koja iziskuje snažnu reakciju države. S obzirom na to da su se kapaciteti države u procesu “oslobađanja tržišta” srozavali, reakcija države na pandemiju nije adekvatna i izaziva sumnje. Na sumnje se reagira represijom i naredbama koje izazivaju suprotan učinak. Pored toga, ekonomska kriza se stavlja na teret državi koja je obustavila proizvodnju. Također, pojavljuje se i poznati paradoks prevencije: nakon što je prevencijom suzbijeno širenje virusa pojavljuju se stavovi da prevencije u obliku lockdowna nije trebalo ni biti jer eto nakon popuštanja mjera nema novih slučajeva.
Dakako, u nekim državama su navedeni izvori prisutniji, a u nekima prilično prigušeni. Međutim, nepovjerenje u državu kao organ koji može upravljati društvom u cilju ostvarenja zajedničkog cilja ili svrhe rašireno je bez obzira na stupnjeve upravljačke efikasnosti pojedinih država. Ako od ljudi tražite da budu odgovorni sami za sebe u ekonomskog smislu i podrivate sve oblike solidarnog organiziranja, onda ne možete očekivati da budu tek tako solidarni samo ondje gdje im naredite. Ljude treba uvjeravati u zdravstvenu i društvenu nužnost vakcinacije, ali to će uvjeravanje teže ići u kontekstu u kojem ih se neprestano individualizira i pretvara u ekonomske konkurente. Tu oni koji zahtijevaju slobodu odlučivanja u zdravstvenim pitanjima koji se tiču cijelog društva dolaze na plodno tlo.