Film Michaela Moorea “planet of Humans” je dokumentarni uradak o okolišu, klimi, obnovljivim izvorima energije – i njihovim kontradikcijama. Snimljen je u SAD-u 2019. godine uz pomoć Jeffa Gibbsa, scenarista, redatelja i producenta koji je i ranije radio na filmovima Michaela Moorea. Povodom Dana planete Zemlje ove godine, film je pušten u besplatnu YouTube distribuciju, što je ujedno i trenutak kada je počeo plijeniti pozornost šire globalne javnosti. Nećemo se sada baviti činjenicom da je upravo besplatna distribucija ovog filma značajno povećala njegovu vidljivost i omogućila mu da od nepoznanice postane najkontroverznijim aktivističko ekološkim filmom ove godine, i duže.
Osnovna teza mu je da obnovljivi izvori energije nisu rješenje za klimatske promjene zbog toga što i sami sudjeluju u potrošnji fosilnih goriva i nepoštenih društvenih praksi. Potonje je primjetno samo ako razumijete pozadinu ekstrapolacije i eksploatacije prirodnih resursa potrebnih za suvremene tehnologije (npr. litija), no ništa od toga nije ni objašnjeno ni eksplicirano u filmu, već je tek natuknuto. Po njima, planet primarno pati od prenapučenosti te prekomjerne i iracionalne eksploatacije neobnovljivih resursa. Takvo organiziranje društva je po Mooreu i Gibbsu iracionalno, s obzirom na to da je neodrživo (troši se više nego što se regenerira). Pritom dok se bave diskreditacijom obnovljivih izvora energije, koja počiva na točnim osnovama – a to je da je trošenje fosilnih goriva nužno u proizvodnji obnovljivih izvora energije (OIE) – ubrzo nepotrebno diskreditiraju sami sebe i to: netočnim informacijama.
Podaci kojima barataju u filmu o iskoristivosti i upotrebljivosti OIE – stari su dvadeset godina, što je s obzirom na rast i razvoj ovih tehnologija praktički “kameno doba”. Drugo, kojim god energentom da se u filmu bave, uzimaju samo onaj oblik njegove široke društvene distribucije koji favoriziraju investitori i kapitalisti (među kojima je ogroman broj kompanija što trguju fosilnim gorivima). Zajedničko svim modelima OIE analiziranima u filmu je to što ih zagovaraju kapitalisti, a to nipošto ne znači da su to jedini postojeći oblici masovne distribucije čistih tehnologija. S druge strane, film se u svom svom pravedničkom bijesu ni u jednom trenutku ne bavi revolucionarnim potencijalima OIE, premda je SAD jedno od najplodnijih tla za tu analizu. Bilo da govorimo o manipulacijama državnih institucija nad porezima te uvođenjem umjetnih i astronomskih cijena solarne energije (u Kaliforniji, Floridi i Nevadi), ili o potpunom ignoriranju globalne utrke za novima oblicima skladištenja OIE koje bi riješile dio ovih problema (kod kojih i dalje ostaje problem eksploatacije resursa i njihove reciklaže na kraju životnog puta), film ova pitanja uopće ne postavlja. Umjesto toga, autori svoj pravednički bijes pravdaju diskreditacijama osoba aktivnih u ekološkom pokretu u SAD-u, ignorirajući sve standardne političke podjele. Te diskreditacije su u pravilu kontradikcije i (nužni) kompromisi na koje pristaju ekolozi u posljednjoj rundi borbe za opstanak u kojoj smo praktički već poraženi.
Bilo bi pogrešno misliti da film ima stvarnu, svjesnu, političku strukturu. Umjesto toga, ovo je film koji ekranizira kraj političkog puta za sve liberalne ideologije koje se uzdaju u moralni imperativ kao ultimativno načelo organizacije društva. Film, kao i tolika druga umjetnička djela, više govori o autorima nego o društvu. A ovi su autori umorni, iscrpljeni, na kraju svoga puta, sa nasumično prikupljanim i organiziranim informacijama s kojima zapravo sad više ne znaju što bi, jer ispred njih ne stoji nikakva politička paradigma, njihov je politički horizont moralni imperativ. Utoliko je ovo postpolitički film koji svjedoči općedruštvenom razočarenju u politiku u 21. stoljeću. Antagonizam i energija posvećene ignoriranju zdravorazumskih pitanja poput koji je put nastanka ekoloških politika? Iz čega su ona nastale i tko su im bili protivnici, a tko zagovornici? Kome su one koristile, a kome štetile i koji su instrumenti omogućavali dominaciju jedne politike nad drugom. Te, koji su sve mehanizmi i diskursi diskreditacije korišteni? Svega toga u ovom filmu nema. Dok će se jednima to činiti kao površnost, drugi će u tome prepoznavati apolitičnost, a treći političku neobrazovanost kamufliranu u moralnu indignaciju.
Gibbs i Moore filmom jasno pokazuju kako smatraju da je put ka sanaciji klimatskih promjena kontrola globalne populacije – jer u zelenoj tranziciji očito nismo uspjeli – i da nikakvi obnovljivi izvori energije, koji prema njima, to zapravo nisu, poprave stanje. Zapravo, to je zaključak kojem autori pribjegavaju u nedostatku drugih političkih objašnjenja. Poanta filma je u stvari da neeksplicirana zelena tranzicija neće riješiti klimatske probleme. U tome su u možda pravu, premda većina ekoloških aktivista to ne želi čuti. U krivu su međutim, u tome što pretpostavljaju, da je alternativni put kontrola populacije. U tome se sastoji i paradoks filma koji pod egidom moralnog imperativa promovira ideju da društvene probleme trebamo rješavati gaženjem i onih preostalih vrijednosti čije kršenje još uvijek izaziva skanjivanje. Ideja je to koja kaže da je situacija toliko kritična, da kako bismo preživjeli kao civilizacija, moramo početi odlučivati o tome tko ima pravo živjeti. Iz toga proizlazi da svijet treba imati cenzore koji bi trebali provesti globalnu kontrolu reprodukcije. Premda je ovo potpuno prešućeno u filmu, autori se (svjesno ili ne svjesno) zapravo zalažu za globalnu kontrole populacije.
Najblažu formu toga imali smo mogućnost u praksi vidjeti u obliku kineske politike jednog djeteta. Treba ovdje podsjetiti da su u prenapučenim zemljama ova i slične politike dovele do izvrtanja prirodnog prirasta čovječanstva koji zahtijeva udio žena u populaciji od 51 posto. U zemljama gdje se kontrola populacije pokušavala provesti na ove načine, društvene vrijednosti koje izdižu važnosti muškaraca nad ženama u pravilu su rezultirale još gorim odnosom prema ženskoj djeci čiji je udio u populaciji padao do mjere kada je radi osiguranja budućnosti društva ta politika morala biti ukinuta. Utješno je stoga što su svi kritičari filma prepoznali ove zamke. Društveni problem koji film posebno ističe je potpuni propast političkog obrazovanja (a ne imaginacije). Jer kad argumenti počnu voditi prema radikalno lijevim rješenjima, razgovor o alternativnim organizacijama društva još uvijek postaje sve tiši. Umjesto toga, i najčvršći se moralni imperativi lako izvrnu u svoju suprotnost i više počinju nalikovati vrijednostima poraženima prije 75 godina.