Sudbina riječke Europske prijestolnice kulture nije tek pandemijski eksces. Izvanredne okolnosti samo su ogoljele i standardan tretman kulture i “progresivnu” viziju kulture. A ljevičarska ikonografija poslužila je na kraju kao ironijski premaz umjesto ideološkog.
Nešto se o autonomiji umjetnosti i kulture, kao i o svemu drugome, može naučiti na lakši i na teži način. Kada je Nina Obuljen Koržinek 5. travnja u intervjuu Novom listu kazala da će Ministarstvo kulture — u trenutnim okolnostima COVID-19 pandemije — obustaviti financiranje projekta “Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture” istog je trena postalo jasno kako je priča o želji “za poboljšanjem opsega i raznolikosti kulturne ponude u gradu i proširenju pristupa i sudjelovanja u kulturi…” u svim bitnim aspektima završena. O gorko-slatkoj ironiji ovakvog raspleta situacije nešto je već zabilježeno — pojednostavljeno, preduvjet projektne tematizacije jedne vrste rada u izumiranju bilo je prešućivanje druge vrste rada u nastajanju, barem do onog trenutka u kojem širi aktualni kontekst to isto prešućivanje jednostavno više nije dopuštao.
Rez je bio “radikalan” iz sasvim neumjetničkih razloga. Ne radi se samo o tome da se projekt pod EU etiketom u ogromnoj mjeri financira iz različitih lokalnih proračuna. Točnije, što je to točno “projektno” u projektu za čiju jednogodišnju izvedbu sredstva nisu unaprijed osigurana, nego se prikupljaju logikom tekućeg punjenja proračuna koja uslijed drastičnog pada potražnje preko noći prestaje biti realnom opcijom? Ništa ili, prema standardima suvremenih kulturnih politika, zapravo sve? Najava da se proizvodnja unatoč svemu nastavlja i u “uvjetima novog nenormalnog” može se tako cinično tumačiti samo kao još jedan dobar podsjetnik o visoko konvencionalnoj prirodi “normalnog”.
Valja usput primijetiti i kako je u međuvremenu (30. travnja) Ministarstvo kulture, uz zajedničke napore preostalih 26 zemalja-članica Europske unije, usvojilo “Deklaraciju za kulturu u doba krize COVID-19” u kojoj, između ostalog, stoji da su “umjetnici kralježnica naše kulture zbog čega im je potrebno posvetiti posebnu pozornost”, uz bilješku da su “kulturni i kreativni sektori… dramatično pogođeni pandemijom i da je rijetko kada solidarnost bila vidljivija nego u trenutku ove krize.” Ne radi se o lošem vicu. Republika Hrvatska, ako je netko u međuvremenu zaboravio, predsjeda Vijećem Europske unije do 30. lipnja ove godine. Vjerojatno zbog dobrih običaja kultiviranih na EU-periferiji u posljednjih petnaestak godina u Deklaraciji riječki slučaj nije spomenut niti na jednom mjestu.
Romantična fantazija
Međutim, na domaćem terenu i u domaćem kulturnom polju u kojem su u posljednje vrijeme izljevi solidarnosti doista barem minimalno i mjestimično vidljivi, šteta je brzo zbrojena. Broj zaposlenih u tvrtki Rijeka 2020, osnovanoj s ciljem pripreme i provedbe EPK programa, jednim je potezom srušen na jedanaestero ljudi (sa 70), paralelno s otkazivanjem cijelog niza ranije ugovorenih “vanjskih” suradnji i angažmana. Reakcija je bila brza i dobili smo otvoreno pismo u kojem se od Ministarstva kulture, Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije zahtijeva nastavak financiranja projekta, odnosno poziv da se “tim činom obrane radna mjesta i angažmani sudionika”, a prozvani “pokažu kako institut prava na rad i prava na kulturu ne podržavaju samo deklarativno”.
Leksičke nepreciznosti moguće je tolerirati u stanju ekstremno povišene nesigurnosti. Uostalom, pitanja na koja se traže odgovori su najblaže rečeno sudbonosna. Naime, posrijedi nije samo posve racionalan i opravdan zahtjev kojim se nastoje zaštiti materijalni interesi svih uključenih. Umjetnost i kultura trebali su igrati presudnu ulogu u godini koja je “predstavljala povijesnu šansu za Rijeku, nekadašnji lučki i industrijski grad koji je dobio mogućnost da se ponovno osmisli slijedeći impulse, inicijative i potrebe svoje kulturne scene i svojih građanki i građana.” Nešto poput “građanke i građani Rijeke nekako će se sami snaći” ovdje ne dolazi u obzir. Jer, riječ je na kraju dana i o “godini koja je trebala udariti temelje utjelovljenju ideje grada koji je zaslužio drugačiju, svjetliju budućnost…”, a “radikalno gašenje ovog projekta neizmjerno će utjecati na vjeru da je takva budućnost moguća…” Naravno, potencijali se stavljaju na raspolaganje i u teškim vremenima pandemije, jer “javno-zdravstvena ugroza, sada postaje jasno, ne odnosi se samo na goli život već i na svakodnevicu koju moramo iz korijena ponovo osmišljavati.” I tako dalje.
Dakle, sve skupa u stvari konceptualno nije previše daleko od kombinacije romantičarskih fantazija o funkcijama i potencijalima umjetnosti i kulture u ovim ili onim okolnostima i retoričkog kiča karakterističnog za ono što se ima običaj zvati “kreativnim i kulturnim industrijama”. Ali veći problem leži u tome što je riječ o modelu koji je već toliko dugo aktivan i izvan programsko-administrativnih limita konkretnog projekta, što će ubrzo potvrditi i dobar dio reakcija na formate potpora koje Ministarstvu kulture dodjeljuje samostalnim umjetnicima u kontekstu COVID-19 pandemije i na ukidanje ili najave ukidanja programskih sredstava za kulturu na lokalnim razinama.
Trezveni pogled
Najkraće rečeno, po tko zna koji put kritika se ne artikulira na temeljima koncepta kulture koji bi bio uistinu demokratski, iako se arsenal iz dominantnog sustava vrijednosti liberalnog humanizma u praksi iznova i neprestano pokazuje kao u najboljem slučaju neadekvatan. Stoga se i iznova i neprestano teško oteti dojmu da se u manjoj mjeri radi o inzistiranju na potrebi da se i kultura i umjetnost u paketu s kulturnom politikom temeljito redefiniraju, a u većoj tek o razočarenju što je najnoviji ciklus elitističke reprodukcije polja — u svim značajnijim momentima već ionako razorenog i krajnje individualiziranog — na samom svom početku odgođen za neka manje loša vremena.
Što se tiče riječkog slučaja, u medijima nije zabilježeno je li ili nije prvog dana svibnja, na Praznik rada, u novonastalim okolnostima izveden performans “Zajednički manifest komunističke partije ujedinjenog građanstva Rijeka” umjetnika Nemanje Cvijanovića čiji je cilj bio “potaknuti svijest lokalne zajednice o osnovnim radničkim pravima i klasnim odnosima u društvu, kao i strategijama otpora i borbe za radnička prava aktivnim sudjelovanjem u razvoju mreže osviještenoga građanstva koje će predstavljati svoje stavove i braniti svoja prava u fizičkom i virtualnom, javnom i medijskom prostoru koristeći se otisnutim pojedinačnim slovima teksta Komunističkog manifesta koji je pretvoren u tisuće autentičnih umjetničkih djela za građanstvo Rijeke.”
Sad, stvar s Manifestom komunističke partije je takva da je kvaliteta integralnosti teksta na pozadini proklamirane funkcije vjerojatno sretnije rješenje od fonetske razgradnje umjetničkog tipa, između ostalog i zbog toga što se iz teksta u situaciji zgodne podudarnosti mogu izvući i neke pouke oko toga kako bi se umjetnosti i kulturi moglo i trebalo pristupati i u sadašnjosti i u budućnosti.
Vremena barem nema puno, odnosno sigurno ga nema dovoljno za čekanje da se u slagalici prije ili poslije pojavi rečenica iz prvog poglavlja naslovljenog “Buržuji i proleteri” — s jedne strane Marxova ljubavnog pisma kapitalizmu, s druge utvrđivanja visine cijene koja se u ljudskom materijalu morala platiti kako bi se ljubav uopće mogla izjaviti. I u kojem stoji kako je “buržoazija sa svih dotad poštovanja dostojnih djelatnosti na koje se gledalo s pobožnim strahom skinula privid svetosti. Ona je liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika, čovjeka znanosti pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.” Ovaj proces “desanktifikacije” umjetnosti, kako je nazivan u nekim kasnijim interpretacijama, nikada nije niti će biti do kraja dovršen, dobrim dijelom zbog toga što su kategorije umjetnosti i kulture na “novonastale okolnosti” sredinom 19. stoljeća reagirale baš proglašavanjem autonomije. Ali simboličke proklamacije su jedna stvar, a stvarnost sasvim druga. Dakle, umjetnici kao najamni radnici. I ništa više.
Također, jedna je stvar opravdano inzistirati na tome da je kulturnu bazu i većinu tipova umjetničke proizvodnje javnim financiranjem potrebno zaštiti od sila kapitalističke ekonomije, a posve druga u praksi uporno na životu održavati idealističke koncepte umjetnosti i kulture prema kojima se i jedno i drugo iznad te iste ekonomije mogu ionako na ovaj ili onaj način “izdići”. Rok trajanja srednjeklasnog povijesnog pamćenja je, nažalost, takav kakav je, pa očekivano brbljanje o “prekarijatu” širu kliničku sliku samo dodatno zamagljuje, kao da “nesigurni oblici rada” u kapitalističkoj ekonomiji nisu iznimke nego pravila, odnosno kada su posrijedi vrste poslova koje obavlja niskokvalificirana radna snaga konstante. Drugim riječima, materijalna i simbolička degradacija umjetnosti i kulture u ovom smislu ne mora se isključivo interpretirati kao poraz, već i kao poticaj da uključeni, prema još jednoj formulaciji iz Manifesta, “na svoj životni položaj i međusobne odnose pogledaju trezvenim očima”. Pa da se prije ili poslije u nekakvom umjetničko-kulturnom ekvivalentu sportske tablice kada su u pitanju utakmice u kojima su ulog uvjeti proizvodnje može upisati i pokoja pobjeda