Predizborna dinamika u Hrvatskoj neodoljivo podsjeća na prijelazni rok u ekipnim sportovima. Pogotovo na desnici. Samo se čeka tko će napustiti prijašnji tim i za koga će potpisati. Kao i za koga će potpisati “slobodni agenti” koji ugovorom nisu vezani za timove. Taj dojam je dodatno naglašen i izostankom sporta na globalnoj razini. No, možda bolje da se prijelazni rok događa sada nego nakon sazivanja Sabora kao u prošlom mandatu kada je stranka Milana Bandića od jednog zastupnika “narasla” do kompletne nogometne ekipe.
Kao što smo napomenuli, najaktivnija na tržištu je desnica. Nakon neuspjelih pregovora Mosta i Domovinskog pokreta Miroslava Škore tržište se razbuktalo. Škoro si je pribavio paket komičara te vukovarskog gradonačelnika i etničkog piromana Ivana Penavu s njegovom svitom, dok je Most napravio iskorak prema filozofiji i kolumnistici. Mostova je taktika bila najbliža onoj NBA klubova u prijelaznom roku. Naime, u američkim profesionalnim sportovima postoji tzv. salary cap. Pojednostavljeno, svi klubovi, tj. franšize u tom slučaju, smiju izdvojiti određeni maksimalni iznos za plaće igrače. A sve kako bi se postigla veća konkurentnost unutar lige.
U takvim okolnostima franšize znaju koristiti metodu “čišćenja” rostera i micanja određenog broja postojećih ugovora, tj. igrača, kako bi si osigurala dovoljno prostora da mogu platiti slobodne agente jer postoji ograničenje u visini iznosa koji se može izdvojiti za plaće. Tako je i Most u proteklih nekoliko godina, svjesno i nesvjesno, iz ekipe izbacio cijeli niz igrača kako bi si priskrbio mjesto za “slobodne agente”. Manje više u stranci su ostali samo Božo Petrov, Nikola Grmoja i Miro Bulj. Taj proces raspuštanja kadra pratio je i pad rejtinga ispod praga, kao i snažnija profilacija u klerikalno-konzervativnom smjeru. Dakle, otvorio se prostor za slobodne agente ili “kapitalce nakon kojih ništa više neće biti isto”, kako je rekao Nikola Grmoja.
I koji su to kapitalci “potpisali” za Most u prijelaznom roku? Kao što već znate, riječ je o bračnom paru: profesorici filozofije Mariji Selak Raspudić i profesoru talijanistike i kolumnistu Večernjeg lista Ninu Raspudiću. Ona je svoj potpis i angažman obznanila u obliku video obraćanja, a on gostovanjem u emisiji Nedjeljom u 2. Oboje su objasnili da će se na listama pojaviti kao nezavisni kandidati, a ne kao članovi Mosta. Kao da je Most i dalje stranka. Njih dvoje su u javnosti poznati po konzervativnim političkim uvjerenjima te stoga ne čudi njihova sklonost Mostu. Ne čudi ni izbor Mosta u rasulu pored ostalih opcija na desnici s kojima su bili povezivani. Naime, bez obzira na krajnje desnu profilaciju, Most u javnosti nema reputaciju stranke koja koketira s ustaštvom. Također, kadrovska devastacija im omogućuje da budu solo igrači bez previše uzimanja u obzir što će reći stranka ili neki ključni faktori.
A tu svoju solo dimenziju, barem u inicijalnim istupima, dodatno legitimiraju intelektualnim štihom. Što ne čudi, oboje dolaze iz akademske zajednice, i to s navodno “crvenog” Filozofskog fakulteta. A kako je ta intelektualna legitimacija izgledala u prvim “političkim” nastupima? Kao kad pokušavate zadivjeti gimnazijalce na prvom satu filozofije u 4. razredu. Selak Raspudić je napomenula da joj je uzor Sokrat jer je cijenio istinu više od svog života, dok je Raspudić logiku svog političkog proboja također pripisao ostavštini antičke Grčke. On je naime poručio da više ne želi biti “idiot” jer je idiot etimološki onaj koji ne sudjeluje u javnom životu.
Dakle, prema svemu sudeći, predstoji nam filozofsko ribrendiranje Mosta. S obzirom na sklonosti akvizicija kojima je to ribrendiranje namijenjeno očekujmo nisku misli Machiavellija i Heideggera kako kampanja bude išla svom kraju.