Europska unija donijela je prijedlog dugo očekivane Strategije o očuvanju bioraznolikosti koja bi trebala rezultirati reformom poljoprivrede i boljim odnosom prema prirodnim područjima. Cilj je strogo zaštiti šume i močvarna područja koje upijaju viškove ugljičnog dioksida iz atmosfere te biljne i životinjske vrste, odnosno bioraznolikost. Pod strogom zakonodavnom protekcijom trebalo bi se do 2030. godine naći 30 posto kopnene i morske površine EU. Zaustavljanje propadanja ekoloških sustava nužno je za sanaciju klimatskih promjena, stoga je ova strategija dio Europskog zelenog plana, sveobuhvatne reforme koja bi trebala rezultirati “ekološkom tranzicijom” na održivo društvo.
Trideset posto kopna i mora zvuči puno manje, ako se u obzir uzme da je to porast zaštićenog područja na kopnu od 4 posto, ali 19 posto na moru. Najveći izazov EU ionako ne leži u zaštiti novih područja, nego u provedbi postojećih zakona. Strategija to prepoznaje kao jedan od “izazova”. Još će teže biti provesti povećanje površina strogih rezervata. To znači da bi se zaštita već zaštićenih područja dodatno postrožila.
Europska Komisija ističe kako očuvanje “biološke raznolikosti ima potencijalne izravne ekonomske koristi za mnoge ekonomske sektore”. Dok ističu prednosti ekološkog ribarstva, ekopoljoprivrede, ekošumarstva, ekogradnje, ekoprometa i slično, ne ističu jasno da se ekonomske uštede o kojima se govori mogu uzimati u obzir samo kao budući prihodi, nakon što su ostvareni ciljevi očuvanja bioraznolikosti. Istovremeno se ne objašnjavaju financijske mjere, niti izvore financiranja ovog plana. S druge strane, koliko god visoko procijenili moguće izravne prihode od npr. ekopoljoprivrede, ili ekoprometa, u prihode nisu uračunate pozitivne posljedice poboljšanja ljudskog zdravlja, odnosno smanjenja troškova zdravstvenog sustava zbog zdravije prehrane i čišćeg zraka.
Epidemija koronavirusa koja još uvijek nekontrolirano kola svijetom, naglo je osvijestila potrebu za sigurnim i stalnim izvorima prehrane, stoga ne čudi da se strategija bavi i poljoprivredom. Aspekti ove strategije bit će provedeni kroz novu Europsku poljoprivrednu politiku (CAP) popularno poznatu kao strategija “od farme do stola”. Budući da se radi o sveobuhvatnoj strategiji, promjene očekuju i ribolovni sektor. Mjere očuvanja ribljeg fonda za budućnost podrazumijevaju cijeli niz novih restrikcija u sadašnjost, što ribari svakako neće mirno promatrati. Već je najavljeno postroživanje odnosa prema krivolovu, kako na moru, tako i na kopnu.
Posebno će biti zanimljivo promatrati kako će EU stati na kraj nezakonitom krčenju šuma. Sve najstarije europske šume mogle bi se uskoro naći u srcima najstrožih rezervata. Budući da je krčenje šuma na Balkanu povezano s korupcijom na paneuropskoj razini, moguće je pretpostaviti da autori strategije nisu namjerno najavili rat šumarskoj mafiji ovim planom. Ova strategija neće razveseliti niti jednu industriju u Europi, budući da predlaže uvođenje cijene ekološkog otiska rada i proizvoda. Štoviše, ovo će EU pokušati predložiti na sljedećem sastanku UN-ovog Međunarodnog panela o klimatskim promjenama IPCC-a kao ambicioznu novu globalnu praksu. Strategija bi mogla konačno stati na kraj globalnim petrokemijskim i poljoprivrednim kompanijama poput najvećeg Bayera koji je prije nekoliko godina apsorbirao i zloglasni Monsanto čiji se proizvodi godinama već dovode u vezu sa raznim karcinomima.
Ako bi se implementaciji ovog akcijskog plana prionulo ozbiljno, onda bi on činio puno više od popisa dobrih želja. No, budući da njegova realizacija ovisi o uspješnosti Europske unije da istovremeno uspješno sanira ekonomsku krizu (koja je posljedica epidemije koronavirusa), da pronađe rješenje za talijansku i španjolsku krizu (koje bi moralo biti puno bolje od grčkog rješenja), da napokon riješi problem s kancerogenim pesticidima (čije je rješenje lani prolongirala za par još godina) i pritom stane na žulj globalnim industrijama (koje će istovremeno na ovaj ili na onaj način oporezovati), kako bi namakla bilijune eura potrebne za ostvarenje Europskog zelenog plana i održivog društva, i sve to u idućih deset godina, onda je Europsku strategiju teško čitati ozbiljno kao bilo što drugo doli popis lijepih želja. Najljepše među njima su zeleni paneuropski koridori koji bi spriječili genetsku izolaciju vrsta, zatim zazelenjivanje svih mogućih dijelova urbanih područja. Tako bi inicijative poput one zagrebačke od prošloga tjedna kada su stanovnici u inat gradonačelniku zasadili biljke u nogostupe, na parkiralištima, parkovima, uskoro mogle postati obavezne ili makar izrazito poželjne u svim gradovima sa više od 20.000 stanovnika.