I dok se oko predviđanja dolaska i snage drugog epidemijskog vala lome koplja, procjene o učincima prvog vala na javne financije prilično su usklađene. Svi se slažu u tome da će javni dugovi porasti svugdje i da nam predstoji politička borba oko načina servisiranja tih dugova. Iako i dalje i na razini svakodnevne svijesti i na razini tobože neovisne ekonomske ekspertize dominira spontana ideologija švapske domaćice o nužnosti štednje, pomalo se ipak otvaraju pukotine u poimanju odnosa između države i tržišta. Taj gravitacijski status štednje definitivno kopni.
Jedan od razloga evakuacije tog odnosa iz domene socijalne fizike je bila upravo uloga javnog sektora u suzbijanju epidemije. Ako ništa drugo čak su i najokorjeliji liberali bili prisiljeni na ustupke kao što su distinkcije unutar javnog sektora. Sada napokon priznaju da u javnom sektoru postoji čitav spektar radnih mjesta koja se u lockdown žargonu nazivaju esencijalnima. Drugi razlog pomalo proviruje iz brige predstavnika kapitala. Postaju sve svjesniji nužne uloge javnog sektora i državne potrošnje u postpandemijskom oporavku. Tu, dakako, ne postoji konsenzus na europskoj razini, ali sama činjenica da službeni Berlin navodi Europsku uniju u smjeru povećanja potrošnje na solidarnim osnovama dostatno govori da iza tog trenda stoje najmoćnije frakcije kapitala.
Međutim, i dalje cijela diskusija o javnoj potrošnji, podnošljivoj visini duga u odnosu na BDP i njegovu servisiranju u sebi sadrži jedan svojevrsni tabu. Gotovo nitko nikad ne priča o financijskim akterima kod kojih se države zadužuju. A ako se tu i tamo spominju ne tretira ih se kao javne aktere podložne javnom “nadzoru”. Oni se pak tretiraju uglavnom ako anonimni entitet koji u naše životu unosi objektivnost i nameće nam ispravne standarde ponašanja i potrošnje. Vjerojatno ste više puta naletjeli na pitanja: kako će reagirati tržište? što će reći tržište na ovaj postupak vlade? Financijski se kapital ne tretira kao akter sa svojim konkretnim interesima nego kao svećenik kojem nacionalna ekonomija ide na ispovijed.
Došlo je krajnje vrijeme, kako u svom nedavnom tekstu navodi poznati ekonomski povjesničar i autor nezaobilazne povijesti prethodne financijske krize naslova Crashed, Adam Tooze, da se struktura vjerovnika učini radikalno transparentnom. Da javnost konačno zna tko su te institucije koje kupuju državne obveznice, tko su konkretno ti ljudi s imenom i prezimenom, da se zna kako se trguje tim obveznicama i kako se uopće to famozno tržište organizira. Kako funkcioniraju svi ti isprepleteni interesi i revolving door praksa u kojoj kadrovi iz ministarstva financija i drugih državnih institucija ulaze u investitorske kuće i obrnuto? Javnost ima pravo znati sve te navodno tržišne tajne jer naša obveza da plaćamo poreze osigurava njihove profite.
Skandaliziramo se nad svakom nonšalantno potrošenom kunom u maloj općini, a gotovo ništa ne znamo o vjerovnicima čiji profiti nam doslovno diktiraju živote. Nužno je, kako Tooze efektno poentira, kolektivno zamišljanje političke budućnosti osloboditi ralja tržišne discipline. Proteklih trideset godina smo na europskom kontinentu svjedočili isključivo institucionalnim prilagođavanjima obrnutom procesu. Demistifikacija tržišne discipline u vidu razotkrivanja onih koji u svojim vidljivim rukama drže uzde te discipline je tek prvi korak. Onda slijede pitanja o legitimnosti dugova i porijeklu imovine koju posuđujemo da bi vratili s kamatama.