Od objave preliminarnih istraživanja prema kojima su znanstvenici na Antarktici pronašli čestice koje mogu postojati samo ako postoji anti-svemir1 pitanja njegova izgleda sve češće golicaju ljudsku maštu. Zagrebačka realnost posljednjih mjeseci ponekad se čini kao da je pobjegla iz tog paralelnog svemira, ili kakvog drugog distopijskog djela.
Iako centar Zagreba dva mjeseca od potresa i dalje stoji razrušen, neupotrebljiv za rad i stanovanje te opasan za stanovnike, na nacionalnoj razini, vlada čini se, s obzirom na količinu neizgovorenih poruka, nema problema s promatranjem ruševnog i otuđenog glavnog grada. Štoviše, da nema podrške vladajućeg HDZ-a nezamislivo lošem menadžeru Zagreba, Milanu Bandiću, ovaj bi odavno bio pao. Budući da je Sabor raspušten, a parlamentarni izbori već su raspisani, HDZ sigurno sada neće ljutiti ovog vlasnika političkog kapitala koji će im vjerojatno ponovno trebati za postizborni đerimendering. (Potajno, isto zna i SDP pa su svi njihovi sukobi s bivšim članom, još jedna prozirna, amaterski uprizorena drama).
Dok čekamo da se, zajedno s gradom u kojem živimo, pomaknemo s mrtve točke stagnacije, umjesto donošenja Zakona o obnovi Zagreba (koji je sporan jer je struka konsenzualno protiv gradonačelnikovih ekshibicija), slušamo vijesti o metrou koji bi povezivao dvije zapravo jako bliske točke grada, obje u samom centru (Britanac i Kvatrić). Ideja je to o kojoj ovaj gradonačelnik sanja od svog prvog mandata kojeg je dobio prije dvadesetak godina kao član SDP-a. Ipak, to je suluda ideja jer Zagreb – osim na rasjedu dviju geoloških ploča – leži na trusnom, močvarnom tlu koje je sklono poplavama. No, čak i da je tlo pogodno za izgradnju metroa, ideja metroa samo kroz uži centar grada je budimo realni, idiotska. Preskup je to poduhvat za funkciju koju bi metro na toj liniji obavljao. Tramvajem, to je u najboljem slučaju udaljenost od šest kratkih stanica čija se razdaljina prođe pješke u pola sata hoda. Istovremeno, gradska ponuda za obnovu stanova koštala bi vlasnike stanova u centru grada više od milijun kuna. Dakako, govora o socijalnoj, pa ni racionalnoj tržišnoj cijeni tu nema, ovo je cijena iz koje se vidi da je gradonačelnik procijenio da mu je ovo zadnja prilika da riješi centar Zagreba nešto vještije nego što je Beograd riješio Savamalu. A tko zna, možda i da pomakne zagrebački Manhattan tamo gdje mu je “mjesto”: u najstroži centar grada. U EU naime nema potreba za nasilnim, kriminalnim, fizičkim rušenjem centra grada jer se sve može dobiti kroz reketarenje siromašnih, pogotovo ako je cilj izbaciti ostatak radničke klase i pasivnog stanovništva iz centra glavnog grada Hrvatske kako bi centar postao ono što elita misli da i treba biti: ne centar kulture, nego centar kapitala.
Kao i ostali, i Milan Bandić se priprema na izbore. Svjestan da mu Lijevi blok (kojeg čine Radnička fronta, Možemo, Zagreb je naš, Nova Ljevica, Orah i Za grad) čini ozbiljnu konkurenciju, Bandić se napokon odrekao i ono malo ljevičarenja koje je još zadržavao kako bi održao iluziju sebe kao suvremene i progresivne osobe, što je ipak tradicija iz koje on politički potječe. No, kad mu je matična stranka postala pretijesna, a njegova sposobnost zamračivanja javnih sredstava postala prerazvijena, Bandić se počeo okretati desnici. Ona je onda postala ključan faktor njegovog uspjeha. Kopirao je klasični HDZ-ov recept: izbore je dobivao političkom kupovinom, trgovanjem utjecajem te uspješnim pritiscima na pravosudni sustav. S jačanjem organizirane, ako ne već artikulirane, ljevice u Zagrebu posljednjih desetak godina, te postupnim okupljanjem profesionalnih političara oko ovih naših “političkih aktivista”, Bandić je napokon, nakon naporne godine u skupštini grada u kojoj ga Lijevi blok provlači kroz sito i rešeto, odlučio jasno raskinuti s idejom da će skupiti bilo kakve glasove na ljevici.
Stoga se okrenuo desnici i njihovom neslužbenom stožeru – Katoličkoj crkvi – pokazavši nam ovih dana na još jednom primjeru koliko smo slijepi na svoja prava dok ih ne izgubimo. Bandić je uklonio sve LGTB zastave koje se tradicionalno u ovo doba godine vijore po zagrebačkim stupovima i zamijenio ih zastavama Hoda za život. Kako sažima Radnička fronta u priopćenju za medije: “Pride je manifestacija ljubavi, slobode i jednakosti, dok ‘Hod za život’ pod krinkom afirmativnosti želi ženama oduzeti autonomiju nad vlastitim tijelom.” Nemamo tu što dodati. Ponekad najgrublje istine ne trebaju više od jedne rečenice.
Koliko je posljednjih desetljeća bilo “normalno” da je Zagreb dovoljno slobodan da se LGTB zastave vijore gradom, sada, sa činom njihovog uklanjanja te zamjenom za zastave koje promoviraju konzervativne, reduktivne i selektivne vrijednosti i prava, vidimo u praksi onu staru ljevičarsku devizu kako nam naša prava nitko nije dao, nego smo se za svako same izborile. Odnosno, u Zagrebu imamo opetovanu priliku promatrati kako sve progresivno na što uopće nismo bili ponosni jer se činilo “normalnim” te smo samo vidjeli nedostatke i mane polovično ispunjenih prava, prestaje biti uobičajenom svakodnevicom i postaje dijelom minule herojske prošlosti. Prije još jednih izbora, treba napomenuti da je SDP stvorio i Milana Bandića i velikodušno proširio obveze države u Vatikanskim ugovorima koji su omogućili Crkvi da u Hrvatskoj bude javnofinancirani politički subjekt.
Glupost SDP-a stoga uvijek leži u istome: u lažnoj ideji “umjerenosti”, u nadi da će dajući svima po malo, zauzvrat biti prepoznati kao predstavnici svih društvenih klasa koje će im pokloniti svoje glasove. A ima li uopće apolitičnije ideje od te? Da je politika nešto poput hobija, ili tek običnog plaćenog posla, nešto što može zadovoljavati interese i potrebe svih ljudi na istom teritoriju samo zato što međusobno dijele kulturu i jezik? Sjetite se ovoga kad budete išli glasati, jer ovo je prvi put od raspada Jugoslavije da ljevica u Hrvatskoj ima svoje predstavnike. Nesavršene, ali ipak predstavnike koji nisu SDP.
U zagrebačkoj distopiji koju živimo od početka ove godine pogodilo nas je nekoliko izvanrednih prirodnih katastrofa, no politička, ekonomska i socijalna situacija u ovom, čini se umirućem gradu, nikada nije bila gora. Doba post-istina u kojoj činjenice i logika nemaju apsolutno nikakvu težinu, u Zagrebu živimo svakoga dana, a posljednji podsjetnik na to su zastave (realno beneri), Hoda za život, koje nas zapravo u svojoj suštini imaju namjeru podsjetiti na to da Crkva gleda na nas. Ove zastave stanovnicima Zagreba jasno poručuju kako nemamo pravo na svoju intimu, nemamo pravo na kontrolu svoga tijela, nemamo pravo na autonomiju, nemamo pravo na slobodne ekonomske i socijalne odabire, a svakako i prvenstveno nemamo pravo odabira partnera/ice koji će nam pružiti orgazam, jer Crkva nas gleda. Ove godine Zagreb Pride potrebniji nam je nego ikada, jer ta povorka sada je postala podsjetnikom na to da čim se uljuljamo u svoja prava, čim ih zanemarimo, čim ih ne održavamo svojom političkom aktivnošću, ona počinju erodirati. Stoga se Zagreb pride mora održati i ove godine.
- Jedan paralelni svemir koji je nastao u trenutku našeg Big Banga, i u kojem su fizikalne vrijednosti obrnute od naših – to znači da su u antisvemiru elektroni pozitroni, odnosno omotač atoma je nabijen pozitivno, dok je jezgra negativna. Zbog toga ove čestice tamne tvari ne reagiraju sa svjetlošću te ih je izrazito teško otkriti. [↩]