Djevojčica iz prvog razreda Osnovne škole Draganić u Karlovačkoj županiji u ponedjeljak se vratila kući nakon prvog dana nastave u školama od proglašenja epidemije, s naučenom lekcijom o tome kako stvari u svijetu zapravo funkcioniraju. Ispričala je mami da je tokom odmora četvero romske djece ostalo gladno jer njihovi roditelji nisu platili školski obrok od početka školske godine. Štoviše, prema riječima djeteta, drugima je, prema nalogu ravnateljice, bilo zabranjeno da svoj ručak podijele s gladnom djecom. Majka djevojčice je potom prijavila ravnateljicu škole Karlovačkoj županiji, pravobraniteljici za djecu i predstavniku Roma Veljku Kajtaziju.
Stvar je toliko jasna da je priča odmah obišla državu u kopi-pejst formatu, i bez ikakvih analiza, a izazivajući zgražanje publika. Kako i ne bi, informacije su sljedeće: škola je uskratila topli obrok za 4 djece. I to ne bilo koje djece, nego romske djece. Neka druga djeca, u istom razredu, a najmanje jedno dijete, poželjelo je podijeliti svoj obrok s gladnima, no to joj nije dopušteno. Izvođač naloga je učiteljica prvog razreda osnovne škole, a nalogodavac je ravnateljica škole. Ova potonja pritom možda i nije bez savjesti, već je pritisnuta birokratsko-menadžerskom ideologijom upravljanja školom kao da se radi o bilo kojem papirnatom poslovnom subjektu, a ne odgojno-obrazovnoj instituciji koja na taj način kreira i generira buduće društvo.
Dvadeset i četiri sata kasnije, ova je priča razbjesnila cijelu državu. Zašto? I kako? Možda zato što ljudi obično svoje društvene vrijednosti ne povezuju nužno s ekonomskim kategorijama. Možda zato što ljudi zaista vjeruju u povelje ljudskih prava, ljudsko dostojanstvo, i supremaciju društvene solidarnosti nad socijal-darvinizmom. Možda zato što ljudi uporno uče svoju djecu vrijednostima suprotnima onima po kojima sami svakodnevno funkcioniraju i uporno se iz generacije u generaciju nadaju da njihova djeca, makar dok ne odrastu, neće otkriti tužnu istinu: da je sve što su nas naši roditelji učili o tome kako svijet funkcionira laž, dijametralno suprotna od istine. Možda je i nešto drugo istina, možda ima drugačiji oblik manifestacije, ali na semantičkoj razini, ovo je proturječje formalizirano s jedne strane u udžbenicima, a s druge u službenim dokumentima.
Što nam to govori ravnateljica?
Pogledajmo samo odgovor ravnateljice koji je potvrda toga: “Učenici OŠ Draganići nikada u ovoj školi nisu bili gladni.” Njezina udarna izjava, u originalnom priopćenju numerirana brojem jedan – kao da nam poručuje “prvo i osnovno” – kratkom i jasnom tvrdnjom, pokušava odmah u početku ostvariti dojam neprikosnovenog autoriteta, osobe koja se nalazi na ultimativnoj poziciji na kojoj vidi sve činjenice i njihovo iskrivljenje, i dovoljno je stručna, odgovorna i profesionalna da utvrđuje te činjenice te za njih garantira svojim radnim mjestom i autoritetom koji iz njega proizlazi.
A ipak, nešto je u društvu toliko trulo da javnost više vjeruje sedmogodišnjem djetetu nego odrasloj obrazovanoj i profesionalnoj osobi kojoj je to dijete, zajedno sa stotinama drugih, povjereno na odgoj i usmjeravanje. No, ispraznim odgovorima tu nije kraj. Ravnateljica dalje nastavlja objašnjavajući: “Za učenike koji žele koristiti školsku kuhinju roditelji na početku nastavne godine potpisuju Ugovor o prehrani učenika u Školi koji uvijek mogu raskinuti. On ih obvezuje na redovito podmirivanje troška za prehranu.” Stvar je u očima te menadžerice jednostavna, ona nudi uvjete prehrane djece, koje roditelji mogu prihvatiti ili ne. Djeca dakle za određenu financijsku kompenzaciju mogu jesti u školi, ili to nije više problem škole. S prihvaćanjem dolazi i preuzimanje financijske obaveze. Sve vrlo samorazumljivo, normalno, standardno, uobičajeno i po slovu obveznog prava. A ljudska obaveza na socijalnu reprodukciju postaje tako problem ili sustava ili pojedinca. Škola je oprala ruke.
Štoviše, prije samo sedamdesetak godina, bilo je normalno da plaća hranitelja obitelji pokriva i sve troškove socijalne reprodukcije. No, to više nije tako. Zaboravile smo na ovo izboreno pravo, prestale smo se boriti za njega jer je bilo već ostvareno, i sada ga više nema. Nešto suprotno sada je normalno, a i to nam ravnateljica jasno objašnjava u svom priopćenju pod točkom broj tri, kao da utvrđuje gole činjenice koje nemaju nikakve veze s ideologijom ili društvenim vrijednostima, a politike da i ne spominjemo: “54 učenika uključeno je u projekt Osiguravanje školske prehrane za djecu u riziku od siromaštva temeljem dostavljenih dokaza o korištenju doplatka za djecu. Zbog ograničenih sredstava učenici 1. razreda ove godine nisu uključeni u projekt.”
Ovo nam potvrđuje da pitanje zdravog fizičkog i psihološkog odgoja više nije dio samopodrazumijevajuće obaveze obrazovne institucije, čak i ako je navedeno u nekim osnivačkim dokumentima, i ako makar forme radi svaka škola ima svog psihologa. (Pitanje je na koliki broj djece ide jedan psiholog?) U ovoj posljednjoj ravnateljičinoj točki otkriva nam se socijal-darvinizam koji se nalazi u korijenu neoliberalizma čija je inherentna vrijednost suprotna svemu što ovdje pokušavamo poentirati. U neoliberalizmu djeca nisu jednakovrijedni organizmi prepuni talenata i potencijala, nego samo brojke. Ekonomija tamo nije društvena znanost koja mora u svojim računovodstvenim tablicama izbalansirati profit umanjivši ga za troškove socijalne reprodukcije. Ne, djeca su ovdje tek izvanekonomski plan sadržaja, dok su u samom ekonomskom sustavu tek plan izraza – arbirtrarni simbol kojem je pripisana tek skupnost nečega, bez ikakve pripisane mu inherentne vrijednosti koju ima samo u izvanekonomskom svijetu, ali ne i u računovodstvenim tablicama.
Samosvijest računovodstvenih “plahti”
Samo ako tako promatramo svijet, lako je donijeti odluku po kojoj prvašići ne sudjeluju u projektu suzbijanja siromaštva jer za njih nema sredstava. A onda, ako ljude promatramo kao brojke računovodstvenih “plahti”, ništa nema lakše od toga da 15 brojki smije jesti, a četiri brojke ne smiju. Te se četiri brojke lako ponište iz bilo koje računovodstvene rubrike. Pa kad vodimo računa samo o brojkama, onda kroz život pratimo samo brojke, a ne ljude iza njih. Pa će se ove četiri brojke, jednoga dana preliti u neke druge brojke, ponovno kao da pričamo o beozličnim vrijednostima koje mijenjaju svoj oblik ovisno o tome u kojem dijelu proračuna se nalaze. Jednoga dana ove će četiri gladne brojke duboko u sebe ugraditi poruku koja im je jasno poslana, iako se cijela država trenutno zgraža, da su oni tek negativna strana računovodstvenog balansa u tablici u kojoj država upravlja svojim ljudima. Ravnateljičina priča postaje još neprihvatljivija kad se dosad pobrojanim izjavama doda i ona prema kojoj “OŠ Draganići nema niti jednog učenika pripadnika Romske nacionalne manjine.”
Što to uopće može značiti? Nego da su Romi u Draganiću toliko opresirani, da su u neoliberalnoj računovodstvenoj “plahti” odlučili sebe prepisati iz najzanemarenije stavke u neku koja se tretira bolje. U kastinskom indijskom sustavu, to je bio jedini formalno dozvoljeni (gotovo nemogući) način vertikalne mobilnosti: cijela jedna društvena grupa istovremeno bi morala promijeniti svoje zanimanje, običaje i ponašanje kako bi poboljšala svoj društveni položaj.
Danas se samo iz jedne računovodstvene kategorije prepišemo u drugu, ali tu staje svaki daljnji uspon kolektivne vertikalne mobilnosti. Ni individualni nije puno više, njega je moguće preskočiti samo onda ako ili kada pristanemo svijet tretirati kao računovodstvene tablice.