Nakon što je policajac “prikladnog” prezimena Chauvin (šoven) ubio Georgea Floyda diljem Sjedinjenih Američkih Država su uslijedili prosvjedi. Ti su prosvjedi sadržavali i dalje sadrže izraženu nasilnu notu. Nasilje prosvjednika nije usmjereno prema ljudima kao takvima već prema policijskim postajama i privatnom vlasništvu: najodgovornijim institucijama za živote i smrti ljudi poput Georgea Floyda. Kao što se moglo i očekivati, upravo je nasilje postalo centralna točka rasprava o prosvjedima. Tako i razni komentatori skloni idejama i vrijednostima koje stoji iza prosvjeda snažno kritiziraju nasilne elemente i pozivaju na oštro suzbijanje nasilja.
Njihova logika počiva na pretpostavci da nasilje delegitimira prosvjede i da otupljuje njihovu političku oštricu. Iako je rasprava o koristi i legitimnosti određenih nasilnih metoda u politici uvijek nužna i dobrodošla, ova logika zanemaruje par ključnih funkcija nasilja u ovom kontekstu. Nasilje usmjereno prema institucijama koje vrše nasilje u “mirnodopskim” vremenima nije nepotreban višak koji ometa političku i demokratsku raspravu. Nasilje je upravo onaj element koji unosi političku dimenziju u cijelu priču. Bez tog nasilja nasilna svakodnevica koju žive potčinjeni ostaje nevidljiva, nešto što nije vrijedno političkog statusa jer je to naprosto tako. I druga stvar: tako se stvarala politička povijest. Nasilje koje je odgovoralo na nasilje je bilo ono koje je stvaralo političke slobode.
Jednu od takvih nasilnih epizoda predstavljao je i antifašistički pokret. Stoga i ne čudi odluka Donalda Trumpa priopćena na Twitter da ANTIFU proglasi terorističkom organizacijom. Pritom nije uopće važno što takva organizacija ne postoji već samo postoje manje ili više labavo povezani ljudi antifašističkih uvjerenja. Nije ni važno što osnovna logika pritom nalaže da ako ilegalnim proglasiš političko uvjerenje koje se suprotstavlja fašizmu da imaš krajnje sumnjivo stajalište o fašizmu. No, iza Trumpova poteza stoji cijeli arsenal političkih trikova suvremene desnice koji se ne mogu svesti samo na njegovu ličnost ili na krajnju izvedenicu logičke vježbe FA – ANTIFA – ANTIANTIFA.
Izdvojimo dva trika koja se široko primjenjuju i van američkog konteksta, pa tako i u našem. Prvi kreće od pretpostavke da danas antifašistički pokret nije potreban jer nema fašizma i fašista. To jest, ako ih ima, krajnje su marginalna pojava. A ako postoji antifašistički pokret i antifašistička uvjerenja u vremenu u kojem nema fašizma onda je očito riječ o nekim manipulatorima i ekstremistima. Određena uvjerljivost ove pretpostavke proizlazi iz relativno olake diskreditacije koju mahom koristi liberalna inteligencija da bilo kakva konzervativna nagnuća odmah proglasi fašizmom. Ta je diskreditacija često zapravo prikriveni klasni prijezir jer je upućena navodno zabludjelim masama. No, to da se svašta proglašava fašizmom i da ne postoje relevantne političke snage koje se eksplicitno identificiraju s povijesnim fašizmom, ne znači da fašističkih politika nema. One se samo krijumčare pod nekim navodnim svetinjama kao što su nacija, kultura, domovina, obitelj, način života. To je trik koji se naziva: fašizam je u oku promatrača.
Drugi trik zasniva se na “ekstremizaciji” antifašizma kao političkog uvjerenja. Normalno da je smo svi moralno i vrijednosno “antifašisti”, ali politički antifašizam je ekstremizam koji nikad ne može imati širu narodnu podršku. Tako postupa i sam Trump kad ANTIFU proglašava organizatorom nereda, ali i brojni liberali koji za eskalaciju nasilja optužuju ubačene vanjske elemente. Kao da članovi i članice afroameričke zajednice sami ne vide rasističke i fašističke politike kojima su izloženi svakodnevno i kao da im samima ne bi nikad napamet palo nasiljem odgovoriti na nasilje. Ovaj trik nastoji stvoriti opću predodžbu da su ljudi inače sami po sebi umjereni i konzervativni i da nisu skloni obrani svojih prava. Pogotovo ne nasilnoj. Taj mit o inerciji naroda služi tome da izjednači ekstremiste s obje strane političkog spektra. I fašisti i antifašisti samo parazitiraju na običnom narodu. S tim da su antifašisti još opasniji jer, naravno, fašista uopće nema.
Iako jednog svi svaki dan gledamo u Bijeloj kući.