Nakon privatizacije sektora proizvodnje i usluga tijekom devedesetih, na dnevni red albanske vlade došli su javni servisi – zdravstvo i obrazovanje. No, studenti odbijaju mirno promatrati sustavno urušavanje javnih sveučilišta, na što državne i sudske vlasti zajedno s upravama obrazovnih institucija odgovaraju povećanjem represivnih mjera.
Posljednji tjedan u Albaniji obilježio je niz studentskih mobilizacija koje su prerasle u okupacije glavnih zgrada nekoliko javnih sveučilišta. U nastavku ćemo konkretnije govoriti o studentskim zahtjevima i perspektivama, no počnimo s neposrednim zaključkom. Mobilizacije izviru iz općeg socioekonomskog konteksta koji karakterizira neprekidna radikalizacija neoliberalnih reformi. Za početak u obzir moramo uzeti činjenicu da Albanija u pogledu neoliberalnih reformi nije bilo koja zemlja, već jedna od onih koje su od ranih devedesetih godina služile kao mjesto eksperimentiranja za velik broj neoliberalnih ekonomskih restrukturiranja. Privatizirane su gotovo sve tvornice i poduzeća koja su bila u državnom vlasništvu, a isto se sprema visokom obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Neoliberalne reforme koje provodi trenutna vlada lijevog centra idu u smjeru općeg napada na siromašne i izvlaštene. Na primjer, aktualna reforma u energetskom sektoru ne ukjučuje samo podizanje cijena električne energije, nego i zastrašivanja siromašnih ne bi li platili punu, tržišnu, cijenu bez obzira na socijalne posljedice, inače će biti poslani u zatvor kao kriminalci.
Obrazovanje samo za bogate
Istodobno, reforma visokog obrazovanja u osnovi pokušava preusmjeriti državna sredstva od javnih prema privatnim sveučilištima – u ime natjecanja i povećanja kvalitete znanstvenog istraživanja – kako bi se ukinula autonomija javnih sveučilišta te ih se preobrazilo u nešto nalik komercijalnim poduzećima. Reforma, čija se implementacija očekuje ovih dana, zahtijeva znatna povećanja školarina – prema novim izračunima školarine će se svake godine povećavati za najmanje 20 do 30%. Pored toga, sadašnja vlada povećavala je iznos školarina po “prirodnoj” stopi od 10 do 15% i prije implementacije ove reforme u pokušaju da “trenira i pripremi” javna sveučilišta za eru kompetitivnosti. Također, studenti će biti prisiljeni da odmah plate 30% povećanih školarina ako ne žele biti izbačeni s fakulteta. Uvode se i penali za studente koji nekoliko puta padnu ispit. No vladina odluka koja najotvorenije ide na ruku privatnim fakultetima nametanje je minimalne prosječne ocjene 6 (u albanskom školstvu ocjene se kreću od 4 do 10, pri čemu student mora dobiti najmanje ocjenu 5 kako bi položio ispit) za srednjoškolce i studente preddiplomskih studija koji žele nastaviti obrazovanje na javnim sveučilištima. Kriterij vrijedi samo za javna sveučilišta, što dovodi do zaključka da vlada nastoji natjerati dio studenata da se prijave na privatna sveučilišta gdje su školarine mnogo više.
U ovom kontekstu moramo spomenuti i da studiranje za djecu iz siromašnih obitelji sve više postaje utopijom. Sve veći broj studenata od prve godine studija mora tražiti potplaćene i izrabljivačke poslove kako bi izašli na kraj s povećanim cijenama života i studiranja. Albanija nije samo zemlja u ekonomskoj krizi, sa službenom stopom nezaposlenosti od 23% i točnijom stopom od najmanje 40%, već i zemlja u kojoj su mladi i obrazovani izrazito diskriminirani na tržištu rada. Dobiti posao u struci smatra se postignućem iz snova, barem za većinu onih koji nemaju klijentelističke veze s vladajućim strankama ili poslovnim elitama. Većina njih za vrijeme studija radi u novoosnovanom sektoru eksternaliziranih pozivnih centara, gdje su na snazi novi i kreativniji oblici eksploatacije. Na primjer, neki od studenata koji rade u tim pozivnim centrima svjedoče da nemaju nadnicu, već su smatrani poslovnim partnerima, što znači da rade za postotak (npr. 10%) zarade od onog što prodaju za poduzeće; ali, ako ne dosegnu određeni prag zarade (npr. 1400 eura mjesečno), neće im biti plaćeno niti 10% i u principu će raditi besplatno.
Blokade i represija
U ovim socioekonomskim uvjetima studenti, uglavnom s Tiranskih javnih fakulteta, organizirali su se u pokret pod imenom Për Universitetin (Za sveučilište) koji je u posljednjim mjesecima mobilizirao mase studenata otvorenim kritičkim predavanjima, peticijama, protestima i okupacijama. U posljednjem tjednu, kao direktan rezultat nedavnih vladinih odluka, uspjeli su zauzeti dva fakulteta Politehničkog sveučilišta u Tirani i albanskoj vladi predati peticiju s 6000 potpisa kojom se zahtijeva trenutno ukidanje povećanja školarina, odluke o plaćanju 30% školarine prije početka studija i penalima za padove na ispitima. Također su zatražili progresivno smanjivanje školarina čiji bi dugoročan cilj trebalo biti besplatno visoko obrazovanje za sve, povećanje državnog ulaganja u javna sveučilišta, posebno u napola uništenu infrastrukturu, i vladin angažman u rješavanju problema nezaposlenosti obrazovanih mladih napuštanjem neoliberalnog pristupa zapošljavanju temeljenog na tržišnoj samoregulaciji. Ako vlada ne ispuni njihove zahtjeve, dodatno će radikalizirati mobilizacije novim okupacijama javnih sveučilišta i protestima protiv vlade.
Prije nekoliko dana, vlada je pod pritiskom povukla jednu od ranije donesenih odluka, onu o nametanju ocjene 6 za registraciju na diplomskim (master) studijima, ostavljajući odluku sveučilišnom vodstvu. Ipak, detaljniji pogled nudi kompleksniju sliku društvenopolitičkog antagonizma. Tijekom nedavnih okupacija sveučilišno je vodstvo (rektori, dekani itd.) studentima prijetilo izbacivanjem. Iste su se uprave u nedavnim mjesecima pokazale kao podupiratelji vladinih neoliberalnih reformi visokog obrazovanja. Nekolicina članova sveučilišnog kadra koja je javno poduprla studentski pokret primila je implicitne prijetnje uprave sveučilišta, a jedan od njih, Hysamedin Feraj, već je otpušten na temelju ridikulozno birokratskih razloga, što je najskandalozniji primjer institucionalne represije. Ovih se dana jedan od glavnih organizatora pokreta Për Universitetin, Pavjo Gjini, suočava sa suđenjem za “nelegalan prosvjed”. U općem kontekstu vlasti koja legitimira svoje neoliberalne reforme nasilnim nametanjem “vladavine zakona”, zastrašivanje kaznenim progonom samo je prvi znak koji pokazuje kako se dobro slažu neoliberalizacija i autoritarnost.
U svakom slučaju, dosadašnja su zastrašivanja za vladu i birokraciju javnih sveučilišta imala efekt bumeranga, jer studenti pokazuju još više solidarnosti i predanosti cilju slobodnog javnog sveučilišta. Borba se nastavlja.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski