U sklopu gentrifikacije središta Tirane vlasti su sredinom prošlog mjeseca srušile povijesnu zgradu Nacionalnog teatra. Samom rušenju su prethodili dugotrajni prosvjedi, ali nemogućnost organizatora da shvate širu ekonomsku logiku iza rušenja oslabila im je kapacitete, uskratila masovnost i svela ih na kulturnu moralizaciju. Zbog toga nisu ni uspjeli.
Naoružane policijske snage ušle su ranog jutra 17. svibnja u zgradu Nacionalnog teatra u povijesnom centru Tirane kako bi pomogli buldožerima u njenom rušenju. Nekoliko prosvjednika prisutnih u tom trenutku je uhićeno. Nakon par sati pred razrušenom zgradom se okupilo nekoliko stotina građana prosvjedujući protiv samog čina. Policija se nije libila brutalnosti kako bi rastjerala okupljenu masu. Deseci ljudi, prije svega studenti, pretučeni su na ulicama i u policijskim vozilima. Sedmoro ih je uhićeno i zadržano tri dana u pritvoru.
Još početkom 2018. godine su vlasti na državnom i gradskom nivou, obje pod kontrolom Socijalističke partije, odlučile srušiti zgradu Nacionalnog teatra, staru više od 80 godina. Na istom mjestu planiraju izgraditi novu i arhitektonski moderniju zgradu kazališta. Međutim, plan se sastoji od krajnje sumnjivog javno-privatnog partnerstva. Privatni partner je lokalni biznismen koji u zamjenu za financiranje nove zgrade kazališta dobiva veliki komad javne površine u neposrednoj blizini zgrade. Ista shema je korištena 2016. za rušenje jednog drugog povijesnog objekta – nacionalnog stadiona. Iako je, kao i teatar, bio dio povijesne baštine Tirane, stadion je srušen, a u kompleksu novog stadiona je izgrađen poslovni neboder.
Ideološki trikovi
Kako bi opravdale rušenje Nacionalnog teatra državne i gradske vlasti su koristile nekoliko ideoloških trikova. Za početak, sama zgrada je desetljećima ostavljana da trune, e da bi se onda tvrdilo da se zbog razine propadanja ne može rekonstruirati, iako neovisni stručnjaci tvrde da se i dalje mogla rekonstruirati uz zadržavanje povijesnih obilježja. Zatim su tvrdili da iako je sagrađena tridesetih godina prošlog stoljeća u sklopu šireg zahvata racionalističke arhitekture u središtu Tirane, zgrada ne predstavlja kulturno nasljeđe. I treće, i najperfidnije, vlada tvrdi da zgrada zaslužuje rušenje jer je njena izgradnja završena u vrijeme talijanske okupacije Albanije i riječ je o “fašističkoj” zgradi. Prema ovom kriteriju bi trebalo srušiti središnji gradski bulevar, zgradu vlade, nekoliko ministarstava, gradsko poglavarstvo, Politehničko sveučilište i Umjetničku akademiju. Sve te zgrade su završene u periodu fašističke okupacije. Perfidni aspekt argumentacije se najjasnije očituje ako znamo da je ova vlada učinila više za rehabilitaciju fašista i kolaboratora od svih vlada koje su joj prethodile.
Međutim, ono što se dogodilo s Nacionalnim teatrom simptom je šireg procesa akumulacije kroz izvlaštenje i gentrifikaciju koji se odvija u Tirani kroz proteklo desetljeće. Građevinski i nekretninski biznis su dva najjača ekonomska sektora albanske periferne kapitalističke ekonomije. S obzirom na to da nema kapaciteta da se natječe sa stranim kapitalom u industrijskim granama i da ne preferira podređenu rolu podugovarača za strani tekstilni kapital, albanska lumpenburžoazija se specijalizirala za špekulacije nekretninama, izgradnju trgovačkih centara, novih rezidencijalnih blokova i slično. Neki od predstavnika te buržoazije, s kriminalnom prošlošću ili vezama s organiziranim kriminalom, služe kao kanali za investiranje i pranje novca koji dolazi od međunarodne trgovine drogom. Oni tu ulogu mogu igrati jedino u tijesnoj vezi s političkom birokracijom, pogotovo u Tirani i u obalnim gradovima poput Drača.
Kako bi gradili u ekstremno brzom i agresivnom maniru moraju preuzeti svaki javni prostor ili povijesnu zgradu koji im se nađu na putu. Deseci visokih zgrada se upravo ovih dana grade u Tirani bez obzira na ekonomsku krizu i pad potražnje. Kvartovima se oduzimaju parkovi, a na mjestima povijesnih vila se grade neboderi. Obične ljude se protjerava iz centra grada gdje cijene kvadrata i najma lete u nebo unatoč općem procesu osiromašenja. U situaciji u kojima su im oduzeti parkovi i drugi ne-komodificirani prostori za druženje, obični ljudi su prepušteni bezbrojnim kafićima i šoping centrima.
Manjkavi oblici otpora
Okrenimo se problematičnoj strukturi otpora rušenju zgrade Nacionalnog teatra. U prvim danima prosvjeda najaktivniji su bili glumci samog kazališta koji su predvodili građane u iskazivanju nezadovoljstva. Većina njih su bili poznate i poštovane javne ličnosti što je prosvjedu davalo snagu i prostor za izražavanje šireg spektra nezadovoljstva. No, uskoro je vlada kroz procese kooptacije, korupcije i zastrašivanja uspjela pridobiti većinu glumaca koji su prosvjedovali. Naknadno su glumci počeli zagovarati izgradnju “novog i modernog kazališta”. Ostatak aktivnih prosvjednika – mahom srednjoklasnih aktivista iz Tirane – osjetivši da ne može povećati podršku prosvjedima, pozvao je u pomoć opozicijsku Demokratsku stranku. Njihov vođa je došao na prosvjed i samim tim otuđio one prosvjednike koje stranku i njega smatraju korumpiranim dijelovima establišmenta. Faustovski pakt organizatora prosvjeda s Demokratskom strankom sastojao se u trampi: stranka će periodično organizirati nekoliko stotina ljudi na prosvjedima, a sami prosvjedi će zauzvrat re-legitimirati samu stranku. Ova je taktika pomogla premijeru Ediju Rami da lako transformira politički narativ oko kazališta u stranački obračun. Obični građani su vrlo brzo počeli prihvaćati taj narativ: ako želite stari Nacionalni teatar pristalice ste Demokratske stranke, a ako želite novi i moderni na strani ste socijalista.
S druge strane, organizatori prosvjeda nisu uopće razmišljali o širenju perspektive i pokušaju mobilizacije podređenih klasa. U kontekstu u kojem se obični ljudi i radnici bore za preživljavanje, poziv na obranu Nacionalnog teatra zvuči kao luksuz. S obzirom na to da ne uspijevaju razumjeti proces akumulacije kroz izvlaštenje sve što im preostaje jest da Ramu proglase korumpiranim diktatorom koji prezire kulturu. Nesposobni da privuku obične ljude i pod utjecajem Demokratske stranke, politički su degenerirali. Na primjer, glavna optužba protiv neoliberalne vlade Edija Rame i gradonačelnika Tirane Eriona Veliaja bila je da nastoje oživjeti komunizam.
Politički kompromitirani i nemoćni da prošire društveni pokret, prosvjednici su se počeli rasipati i dijeliti. Stoga kad je vlada krenula sa završnim udarcem na teatar nije bilo dovoljno ljudi da ga brani, makar se naknadno spontano skupilo nekoliko stotina ljudi.
Nekoliko dana kasnije Demokratska stranka je ušla u pregovore sa socijalistima oko reforme izbornog zakona uoči izbora naredne godine. U nastojanju da se izbjegne demokratizacija izbornog procesa, Demokratska stranka je hladno prekršila obećanja dana dijelu organizatora prosvjednika kojima je obećala koaliciju za izmjene izbornog zakona u smjeru demokratizacije. Dakle, Albaniji sljedeće godine predstoje izbori pod hegemonijalnom kontrolom starih stranaka, a takozvano civilno društvo (srednjoklasni aktivisti) izgleda slabije i neorganiziranije nego ikad.