Američki Watch-dogovi izvještavaju posljednjih dana o stotinama slučajeva kršenja slobode govora i medija. Prema platformi Press Freedom Tracker koja bilježi sve napade na novinare u SAD-u, u posljednjih tjedan dana mediji su napadnuti čak 211 puta. Dok je barem polovica medijskih radnika stradala ne ciljano, odnosno od policijskih metaka ispaljenih u prosvjednike, prekršaji nad drugom polovicom predstavljaju ozbiljne prijetnje slobodi medija u SAD-u jer su se dogodili nakon što su se oštećenici identificirali kao medijski radnici. I tumače se kao ciljani napadi na novinare.
Najpoznatiji slučaj koji je odmah obišao svijet bilo je uhićenje cijele ekipe CNN-a tokom javljanja uživo sa prosvjeda. CNN-ovi novinari pušteni su sat vremena kasnije, no Press Freedom Tracker bilježi i zadržavanje novinara tokom noći ili duže. Na popisu uhapšenih ili ozlijeđenih medijskih radnika nalaze se brojne srednjostrujaške medijske kuće iz SAD-a. Osim najpoznatijeg CNN-a, tu su i novinari Foxa, MSNBC-a, Reutersa, BBC-a, VICE-a, Radio Canada, fotografi AFP-a, i brojnih drugih kuća. Iscrpan popis dostupan je ovdje.
Čak 101 napad na novinare dogodio se ispred Bijele kuće, kada je federalna policija napala grupu prosvjednika i novinara suzavcem, kako bi osigurala predsjedniku neometanu rutu hoda do kapelice Sv. Johna (Svetog Ivana) ispred koje je pozirao s Biblijom u ruci. Dosad je zabilježeno 192 slučaja kršenja slobode medija. Uhićeno je više od 31 medijskih radnika, dogodio se 131 napad na novinare – od čega je 108 bilo od strane policije, a 23 napada počinili su drugi akteri. Zabilježeno je i 30 napada na opremu ili redakcije. Od 45 fizički napadnutih medijskih radnika, njih 30 je za ozljede optužilo policiju. Čak 30 novinara prijavili su da su pogođeni dimnim bombama, njih 17 je nasprejano suzavcem, a 46 je pogođeno projektilom – uglavnom gumenim mecima.
Građanske, ali ne i klasne slobode
Osim slobode medija, Prvi amandman Američkog Ustava garantira građanima slobodu kretanja i izražavanja, što je sada ograničeno, nakon što je izražavanje klasnih i antirasnih “sentimenata” rezultiralo raspodjelom 1600 vojnika na ulicama SAD-a.
I bez vojnika, Amerikancima je posljednjih godina prisjelo korporativno upravljanje državom. Premda se to nedvojbeno vidi u porastu broja mladih osoba koji se identificiraju kao socijalisti, i zaista, čini se sve više misle kao socijalisti, nema ničega u promjeni političkog sustava u SAD-u što bi odrazilo promjenu biračkog sentimenta. Dapače, Demokrati se i dalje toliko boje “Crvene prijetnje”, da je sada umjesto u Rusima čitaju u vlastitim građanima, posebno onima deprivilegiranima. U skladu s prijetnjama radničke klase političkoj hegemoniji (utemeljenoj na ideologiji privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju), Demokrati će, kako bi zaštitili svoje bogatstvo, radije prepustiti još jedan mandat Republikancima, nego gledati socijalista Bernija Sandersa na čelu SAD-a.
Činjenicu da se klasna i rasna društvena kategorija u SAD-u ne podudaraju, potrudio se svima jasno dati do znanja bivši američki predsjednik Barrack Obama koji je umjesto kandidata s najvećim šansama za pobjedu (Bernie Sanders), podržao Joea Bidena, svog bivšeg potpredsjednika s dugim nizom optužbi za šovinistički tretman žena. Biden realno nije ozbiljan kandidat, što i nije neka tajna. S druge strane, potpora Donaldu Trumpu u SAD-u je velika i dovoljna za još jednu izbornu pobjedu. No, Republikanci nikad to ne bi uspjeli izvesti sami, bez neuspjelih sabotaža Demokrata (“Impeachment” i odabir krivog predsjedničkog kandidata). Hoće li razmjeri zdravstvene katastrofe koja mjesecima već pogađa SAD – možda gore nego bilo koju drugu zemlju na svijetu – imati negativan utjecaj na američke izbore?
Ili će Republikanci i Demokrati zajedno prikazati američku javnost kao kriminalce? Njih, obične građane koje se posljednjih stotinu godina uvjerava da žive u raju na zemlji. U raju u kojem ne postoji univerzalno zdravstveno osiguranje, ni bilo kakva druga socijalna zaštita, poput onih kakve postoje čak i u najsiromašnijim bivšim komunističkim zemljama. U raju u kojem je za bogate “samo nebo granica”, dok je demokratska baza neobrazovana, grca u dugovima, živi u getoiziranim šatorskim megalopolisima prema kojima su i venezuelanske favele sada srednja klasa u odnosu na američku radničku. Pitanje je stoga, hoće li USAID, Freedom House i druge Balkanu dobro poznate organizacije, s istim kriterijima sada promatrati i domaći teren? Koliko će bodova SAD sada pasti na ljestvici medijskih sloboda? Hoće li biti bliže Turskoj, Mađarskoj, Kini ili Sjevernoj Koreji? S kim će se iduće godine uspoređivati? Jer, i kad je na Balkanu bilo najgore, barem smo imali besplatno zdravstvo i školstvo.