Iako u suprotnosti s obavezama povećanja postotka recikliranog otpada, hrvatske su vlasti odlučile podržati projekte korištenja otpada kao goriva u procesu proizvodnje cementa. Pri tome je donijeto nekoliko spornih odluka koji štite interese “investitora”, unatoč nepovoljnim utjecajima na okoliš i stanovništvo.
Međunarodna korporacija CEMEX, koja u više od 50 zemalja posjeduje tvornice cementa, betonare te kamenolome za agregate, na hrvatskom je tržištu prisutna od 2005. kada je akvizicijom britanske grupacije RMC preuzela tvrtke “Dalmacijacement” i “Readymix Croatia”. Tri cementare koje su preuzeli u Hrvatskoj, kako piše na CEMEX-ovoj stranici, nalaze se na izuzetno povoljnim lokacijama, i tu su, za razliku od toliko drugih stvari, zaista u pravu: tvornica “Sveti Juraj” nalazi se u Kaštel Sućurcu, a tvornice “Sveti Kajo” i “10. Kolovoz” u Solinu. Naravno, pitanje je za koga i za što je to povoljna lokacija. Teško da je povoljna za lokalno stanovništvo, koje godinama živi u onečišćenom okolišu, no svakako je povoljna za eksploataciju sirovina, te njihovu preradu i transport, kao što je Hrvatska, zemlja bez institucionalnih kompetencija za upravljanje vlastitim razvojem, povoljna lokacija za korporativni kapital.
Kaštelanski zaljev, gdje živi 350 tisuća ljudi, i gdje se, uz već spomenuti Solin i Kaštela, nalaze i obalni gradovi kao što su Split i Trogir, ima dugu povijest okolišnog zagađenja: cementna industrija prisutna je od 1910. godine, polovicom četrdesetih dolazi i kemijska industrija (poznati “Jugovinil”), kasnije željezara i drvni kombinat, a u solinskom naselju Vranjic otvara se i tvornica azbestnih proizvoda “Salonit”. Lokalno se stanovništvo, usporedo s propadanjem industrijske proizvodnje i otpuštanjem radnika, suočava i s kataklizmičnim stanjem u okolišu (radioaktivnom šljakom prekrivenom folijom i glinom te azbestom “deponiranim” na otvorenom).
U kontekstu takvog ekološkog historijata uprava CEMEX-a, sada dio multinacionalne korporacije sa sjedištem u Meksiku, donosi odluku o uključivanju krutog goriva iz otpada u proces proizvodnje cementa. Tako temeljnoj ekonomskoj aktivnosti proizvodnje cementa dodaje i novu, vrlo opasnu djelatnost – suspaljivanje otpada.
Sporno rješenje ministarstva
U ožujku 2012. godine CEMEX je organizirao javno predstavljanje projekta, a ono što je uslijedilo dobar je primjer strukturne patologije koju već neko vrijeme živimo u Hrvatskoj. Svaka korporativna strategija deklarativno uključuje tzv. zainteresiranu javnost u proces donošenja odluka, odnosno, kako bi rekli u CEMEX-u, važna je suradnja s ljudima, zajednicama i gradovima kako bismo izgradili bolji svijet. Kako je ta suradnja s ljudima, zajednicama i gradovima izgledala u stvarnosti?
Kao ignoriranje primjedbi koje su poslale udruge i građani. Tako je primjerice, odbijen zahtjev ekološke udruge Sunce da se u studijama utjecaja na okoliš utvrdi nulto stanje u okolišu s obzirom na dugogodišnju kontaminaciju Kaštelanskog zaljeva teškim metalima. Odbijen je i zahtjev da se javnosti prezentiraju ulazni podaci po kojima su Kaštelani i Kaštelanke za potrebe ove studije (više nego cinično) uvršteni/e među najzdravije osobe u Splitsko-dalmatinskoj županiji.
Ministarstvo zaštite okoliša i prirode nije uzelo u obzir stav Povjerenstva za okoliš Grada Kaštela, koje je odbacilo Studije utjecaja na okoliš za korištenje goriva iz otpada, kao ni stav Gradskog vijeća, koje je četiri puta donijelo odluku da se protivi suspaljivanju otpada u cementarama. Njihovo mišljenje, objašnjava se, nije obavezujuće, obavezujući je jedino Zakon o održivom gospodarenju otpadom.
S obzirom na iskazanu privrženost zakonima očekivalo bi se da će ministarstvo odbiti donijeti rješenje za suspaljivanje otpada zbog nekompatibilnosti s važećom prostorno-planskom dokumentacijom. Ali ne, sad se zakonu pristupa kao otvorenoj narativnoj praksi: iako Prostorni plan Splitsko-dalmatinske županije definira kako se ne može planirati povećanje prostornih potreba i proizvodnog kapaciteta objekata koji imaju nepovoljan utjecaj na okoliš, a nalaze u zaštićenom obalnom području, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode ipak donosi rješenje o prihvatljivosti zahvat-prihvata, privremenog skladištenja i loženja krutog goriva iz otpada u tvornicama cementa “Sveti Juraj” i “Sveti Kajo”.
Neodgovarajuće mjere zaštite
Na proizvodnim industrijskim objektima u obalnom pojasu mogu se, međutim, vršiti zahvati koji su isključivo u funkciji smanjenja nepovoljnih utjecaja na okoliš, pa CEMEX, sasvim očekivano, tvrdi da će novo gorivo (tzv. RDF – Refuse Derived Fuel) smanjiti emisiju CO² i pozitivno utjecati na rješavanje problema gospodarenja otpadom.
No spomenuti RDF se sastoji od usitnjene plastike, gume i ostalog smeća koje se nije recikliralo, već osušilo i usitnilo zbog lakšeg spaljivanja, te kao takav predstavlja i potencijalno vrlo opasan otpad. Zbog toga što ima izrazito promjenjiva energetska svojstva po jedinici mase, procese njegovog izgaranja teže je optimizirati, a to za posljedicu ima dodatno povećanje onečišćujućih tvari u zraku. Kada tome pridodamo i mogućnost spaljivanja željezničkih pragova i starog namještaja, koji su često impregnirani bojama, otrovnim premazima i ljepilima, jasno je da upotrebom novog energenta neće doći do smanjenja, nego do povećanja emisije teških metala, te vrlo opasnih dioksina i furana.
U rješenju Ministarstva, naravno, piše da se djelatnost mora odvijati uz odgovarajuće mjere zaštite, no s obzirom na to da se ne radi o spalionici, nego o suspaljivanju zakonski dostupnog energenta, CEMEX-u će za zaštitu biti dostatan tzv. vrećasti filter za veličinu čestica prašine. Tome još treba dodati da će Nastavni zavod za javno zdravstvo izvješća o kakvoći zraka sastavljati na temelju podataka dobivenih s CEMEX-ovog glavnog servera i to za mjerne postaje u vlasništvu CEMEX-a.
Upotrebom goriva iz otpada neće doći niti do smanjenja emisija CO². Za takav učinak petrol-koks, koji se trenutno koristi kao energent, morao bi se zamijeniti plinom. No, upotreba plina kao energenta za CEMEX nije opcija budući da je cijeli prelazak na tehnologiju prilagođenu korištenju krutih goriva kao energenta napravljen upravo kao zamjena za ekološki daleko prihvatljiviji plin. I sad dolazimo do ključnog pitanja: zašto CEMEX želi koristiti baš gorivo iz otpada kao dodatni energent u proizvodnom procesu?
Umjesto recikliranja gorivo za spalionice
Uvođenjem suspaljivanja raznih vrsta otpada kao dodatnog izvora energije u tehnološkim procesima smanjuju se troškovi proizvodnje i ostvaruje ekstraprofit. Međutim, gdje nabaviti otpad koji je moguće suspaljivati? Prema podacima Studije utjecaja na okoliš za zahvat-prihvat, privremeno skladištenje i loženje goriva iz otpada u tvornicama “Sveti Juraj” i “Sveti Kajo” predviđeno je suspaljivanje 142.560 tona goriva iz otpada godišnje. Udruga Sunce navodi kako danas količina komunalnog otpada koja se odloži na području Splitsko-dalmatinske županije iznosi oko 158.000 tona. Od jedne tone miješanog komunalnog otpada moguće je dobiti 230 do 500 kg goriva dobivenog iz otpada, pa je očigledno da će CEMEX-a otpad morati uvoziti. Odredba kojom Zakon o održivom gospodarenju otpadom zabranjuje uvoz miješanog komunalnog otpada radi korištenja u energetske svrhe zaobiđena je tako što RDF nije klasificiran kao otpad.
S druge strane, ukoliko CEMEX odluči gorivo iz otpada nabavljati u Hrvatskoj, RDF će biti proizvod rada centra za gospodarenje otpadom. Tako plan gradnje velikog centra za gospodarenje otpadom za Splitsko-dalmatinsku županiju u Lećevici (na krškom području i s opasnošću od onečišćenja pitke vode) zapravo znači gradnju velikog sabirališta smeća gdje će se pomoću MBO metode (mehaničko-biološke obrade) proizvoditi gorivo za suspaljivanje u cementarama. Sve to sugerira kako Hrvatska planira svoj sustav gospodarenja otpadom bazirati na gradnji velikih regionalnih centara za gospodarenje otpadom i tako servisirati postojeće cementare. Odnosno da će se graditi nove spalionice umjesto da se pristupi stvaranju cjelovitog sustava gospodarenja otpadom koji obuhvaća infrastrukturu i edukaciju za prevenciju nastanka otpada, odvojeno prikupljanje, ponovnu uporabu i maksimalno recikliranje.
No orijentacija na korištenje otpada kao goriva u proizvodnji vuče za sobom i nove probleme. Naime, čak ukoliko državi i nije pretjerano stalo do očuvanja okoliša i dobrobiti njenih građana i građanki (a kamoli drugih živih bića), dodatni problem predstavlja činjenica da nas čeka plaćanje visokih penala Europskoj uniji budući da smo se obavezali da ćemo do 2020. odvojeno prikupljati čak 50% komunalnog otpada, a to u prijevodu znači drastično smanjiti količinu ostatnog otpada kojim trenutno planiramo dugoročno “hraniti” spalionice i cementare.
Privatni i javni interes
Dobro je podsjetiti se da je gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić, neposredno prije svog uhićenja intenzivno radio na ostvarenju preduvjeta za izgradnji Centra za gospodarenje otpadom i spalionice u Resniku, a nakon uhićenja upravo se tema vezana uz gospodarenjem otpada pojavila kao jedno od potencijalnih predmeta optužnice. Gospodarenje otpadom postalo je lukrativan poligon za različite lobije koji poslovično ne vode brigu o zaštiti okoliša i zdravlju ljudi. Povezivanje javnog interesa i zaštite okoliša postalo je pitanjem od velikog značenja za smanjenje korupcije: dok se ta veza ne ustali, crpit će se prirodni resursi i resursi javnih institucija za servisiranje interesa kapitala.
Pozitivan iskorak u tome smjeru svakako je tužba koju su udruga Sunce, Grad Kaštela i Splitsko-dalmatinska županija podnijeli protiv Ministarstva zaštite okoliša i prirode na Upravnom sudu u Splitu zbog sporne procjene utjecaja na okoliš i izdanog rješenja o dozvoli suspaljivanja goriva iz otpada u CEMEX-u. No ostaje tek za vidjeti da li je u međuvremenu donesena odluka Upravnog suda o suspendiranju primjene rješenja do kraja sudskog spora tek slijepi rukavac ili će sustav doista biti prisiljen reagirati i zaštiti javni interes.