Prosvjedi protiv policijske brutalnosti i rasizma i dalje okupljaju mase ljudi širom Sjedinjenih Američkih Država. Masovnost, ustrajnost i disperziranost prosvjeda po svim američkim gradovima sama po sebi osporava tezu o navodnim “vanjskim agitatorima” kojoj su skloni i Trumpovi sljedbenici i “razboriti” liberali. Naime, ako se prosvjedi odvijaju svugdje odakle onda dolaze vanjski agitatori? Iako vanjskih agitatora očito nema, prethodni dani su pokazali da vanjske podrške itekako ima.
Diljem Europe održani su prosvjedi podrške koji se nisu referirali isključivo na američku situaciju već su probleme nastojali locirati i u vlastitom dvorištu. A u tom su se dvorištu uglavnom orijentirali na kolonijalnu prošlost svojih zemalja. Premda se kolonijalizam uglavnom smatra prošlom, “nadiđenom” fazom “civilizacijske” putanje, njegovi tragovi su itekako prisutni. I to ne samo u smislu ekonomske kontrole nad resursima u bivšim kolonijama već i u zadržanoj predodžbi veličanstvene povijesti koju zatječemo na ulicama i trgovima europskih metropola. Prosvjednici su svoj bijes usmjerili upravo na javnu plastiku koja kolonijalne gospodare, trgovce robljem i rasističke ideologe tretira kao nacionalne heroje i nezaobilazne faktore “veličanstvene” nacionalne povijesti.
Donekle inspirirani načinom na koji se američki prosvjednici odnose prema spomenicima i kipovima ključnim akterima porobljavanja milijuna Afrikanaca, europski su se prosvjednici protiv rasizma također okrenuli obračunu s neprikladnim predodžbama vlastite prošlosti. Tako su, na primjer, prosvjednici u Bruxellesu “oskvrnili” spomenik kralju Leopoldu II., izravno odgovornom za pljačku i genocid u Kongu. A vjerojatno najefektniji obračun se dogodio u Bristolu. Tamo su prosvjednici u koordiniranoj akciji prvo skinuli spomenik Edwardu Colstonu s postolja te ga zatim bacili u more. Inače, Colston je bio trgovac robljem. Prilikom tog poduzetničkog pothvata 19.000 ljudi je skončalo svoje živote u oceanu prilikom prebacivanja iz Bristola na Karibe.
Kao i u slučaju paljenja policijskih postaja ili pljačkanja dućana, opet se javila cijela armija dežurnih moralista koja “podržava zahtjeve, ali ne i metodu”. Većina tih “trezvenih” prigovora prosvjednicima, bilo u SAD-u bilo u Europi, ozbiljno koketira s optužbama za kulturocid i zagovara poštivanje zakona i reda. Ono što im pritom potpuno promiče jest činjenica da su ta kultura, zakon i red koji brane izgrađeni na kostima i krvi robova, predaka onih koji se danas bore za društvenu pravdu. Ili u poznatoj formulaciji Waltera Benjamina: nema dokumenta kulture koji istovremeno nije dokument barbarstva. Dok se ta navodno univerzalna putanja civilizacijskog napretka ne ogoli u svom rasističkom zločinu, neće ni danas ni sutra biti rasne ni društvene pravde. Makar i pod cijenu razbijanja nacionalnih mitologija i brisanja kulturne povijesti.
Za novu kulturu ionako samo treba sprej i politička poruka na spomenicima kolonijalne prošlosti.