Bugarska vlada, unatoč tome što širenje zaraze korona virusom ne jenjava a zdravstveno osoblje emigrira u Zapadnu Europu, najavljuje ukidanje svih restrikcija od 15. lipnja i namjerava urušeno zdravstvo još više otvoriti tržištu. Istovremeno, “socijalne” mjere koje vlada uvodi kao pomoć nezaposlenima pomažu jedino u cementiranju siromaštva.
U Bugarskoj je 8. lipnja bilo 2.510 zaraženih i 164 umrlih od korona virusa. Popuštanje mjera uvedenih za sprečavanje širenja zaraze počelo je već sredinom svibnja, a premijer Bojko Borisov najavio je ukidanje svih restrikcija od 15. lipnja. Jedine mjere koje se neće ukinuti na taj datum su “socijalne mjere”, dodao je premijer. Pod time je mislio na takozvanu 60/40 shemu, pokušaj države da spasi radna mjesta preuzimajući 60% troškova rada za radnike na čekanju. Za tu svrhu vlada je namijenila pola milijarde eura. Međutim, umjesto da spasi pompozno najavljenih 200.000 radnih mjesta, mjera je obuhvatila samo 84.000 ljudi, dok je broj nezaposlenih u svibnju bio dvostruko veći.
Socijalne mjere – za koga?
Za mjeru 60/40 potrošeno je samo 5% ukupnog budžeta, u ukupnom iznosu od 26 milijuna eura. To otvara pitanje bi li bilo učinkovitije da se čitavih pola milijarde eura prebacilo izravno u fondove za nezaposlenost i socijalnu pomoć, umjesto da se polagalo nade u to da će bankrotirani poslodavci proslijediti novac svojim radnicima. Iako je mjera 60/40 osmišljena za pomoć poduzećima, nije je posve netočno nazivati socijalnom mjerom, s obzirom na neometano supostojanje neoliberalizma s javnom podrškom kapitalističkoj klasi u krizi – pravi socijalizam za bogate. Još jedna socijalna mjera je smanjenje poreza za restorane i hotele, ali ne i poreza na osnovna dobra. Istovremeno, jedina pomoć tijekom pandemije za nezaposlene koju je vlada osmislila su beskamatni zajmovi od 750 eura i jednokratni dječji doplatak od 200 eura. Uvjeti za dobivanje pomoći vrlo su restriktivni i stopa odobravanja takvih zajmova je 50%.
Nezaposlenost u kombinaciji s oskudnom državnom pomoći ne ostavlja puno opcija pored emigracije za koju su se mnogi odlučili unatoč zatvaranjima granica: sve su brojniji izvještaji o istočnim Europljanima koji obavljaju “esencijalni” posao tijekom pandemije na poljima šparoga i jagoda u Zapadnoj Europi. No bugarski agrobiznis nastoji nadmašiti svoje zapadnoeuropske kolege u razini eksploatacije radnika koji obavljaju taj težak, opasan i smiješno slabo plaćen posao. Tako je početkom lipnja pokrenuta još jedna mjera koja tjera primatelje socijalne pomoći da rade za privatne poljoprivredne kompanije kao uvjet za dobivanje pomoći. Tako izgleda krizno ažuriranje bugarskog workfare sustava, koji očekuje da ljudi koji primaju državnu pomoć rade “za javno dobro” 14 dana u mjesecu po 4 sata dnevno, primjerice na održavanju cesta. Zakon je sada redefinirao privatne agrokompanije kao polje od vitalnog javnog interesa. To znači da agrobiznis može iskorištavati radnike za 30 eura na mjesec (prosječni iznos socijalne pomoći), što je 5-10 puta niže od minimalne plaće koju bi zaradili da su istu količinu vremena posvetili standardnom radu putem radnog ugovora. Minimalna plaća od 360 eura je 2,5 puta niža od plaće dovoljne za život (living wage) prema izračunu sindikata. U cijelom tom workfare konceptu najluđi detalj je taj da se rad na farmama ne računa u radni staž. Sve u svemu, bugarski sustav socijalne pomoći ne samo da ne pomaže u borbi protiv siromaštva, već ga i cementira.
Kolaps zdravstva
Usred preuranjenog popuštanja restrikcija, premijer je nedavno sugerirao nošenje maske u javnim prostorima “onim plašljivijima među nama”, čime je ustvari poručio da će nošenje maski od tada biti stvar osobne odgovornosti. Nakon što je broj zaraženih od početka svibnja postepeno rastao, dan nakon te objave naglo je skočio na 2.627. Premijerova objava je stigla samo jedan dan nakon što je 77-godišnji liječnik iz Vidina umro od korona virusa. Neobična podudarnost nalazi se u činjenici da je vlada bila najavila prvu rundu popuštanja restrikcija netom nakon prve smrti liječnika u Bugarskoj početkom svibnja. Taj je liječnik osjećao moralnu obvezu da se vrati na posao u svoju ozbiljno podkapacitiranu bolnicu jer osim njega nitko nije mogao liječiti pacijente oboljele od korona virusa. S njegovom smrti, ukupno troje zdravstvenih djelatnika u Bugarskoj umrlo je od korona virusa. Iako to nije velika brojka, njegova smrt značila je doslovni kolaps borbe s virusom u Vidinu. Štoviše, taj događaj uslijedio je nakon prijetnje ostavkama tridesetorice liječnika u lokalnoj bolnici u Vidinu zbog manjka zaštitne opreme i plaća razmjernih riziku.
Vidin nije jedino mjesto s akutnim manjkom zdravstvenih djelatnika. Bolnica u Pazardžiku objavila je hitan apel liječnicima za volontiranje na njihovom odjelu za borbu s korona virusom nakon što se polovica osoblja s intenzivne njege zarazila virusom. Liječnici i medicinske sestre čine 20% zaraženih u regiji kojoj pripada Pazardžik. U Haskovu je dvoje anesteziologa srušilo sve rekorde s 33 uzastopna radna dana (dnevne i noćne smjene!) u lokalnoj jedinici intenzivne njege. Njih dvoje bili su jedini dežurni, preuzimajući dužnosti medicinskih sestara i pomoćnih medicinskih sestara. U tih pet tjedana neprekidnog rada samo su nekoliko puta izdaleka vidjeli svoje obitelji. U Slivenu, cijeli gastroenterološki odjel privatne bolnice morao se zatvoriti zbog dezinfekcije nakon što je osmero liječnika i medicinskih sestara zaraženo virusom, iako se na njihovom odjelu nisu liječili pacijenti oboljeli od korona virusa. Od 24 osobe trenutno zaražene korona virusom u Slivenu, njih 10 su liječnici.
Sve u svemu, 11 posto potvrđenih slučajeva zaraze su liječnici, prema Ministarstvu zdravstva. Jedna trećina zdravstvenih radnika u Sofiji zaražena je zbog neadekvatne zaštitne opreme. Bolnice su više puta putem društvenih mreža tražile donacije i pomoć sa zaštitnom opremom, dok je vlada tvrdila da nema nikakvih problema s opremom. Poaching1 zdravstvenog osoblja iz Bugarske u Zapadnu Europu nije obustavljen čak ni tijekom lockdowna. Unatoč sve većem manjku zdravstvenog osoblja, medicinska sestra Maja Ilieva koja je nedavno osnovala prvi sindikat medicinskih sestara, otpuštena je po drugi put ove godine. Ilieva je vodila prosvjede sestara protiv komercijalizacije zdravstva i za bolje radne uvjete. Njezin posljednji poslodavac otvoreno je naveo njezin aktivizam za radnička prava kao razlog zbog kojeg je dobila otkaz, i pozvao se na njezin “konfliktni karakter”.
Umjesto raskida s tržišnim modelom zdravstva, što bi bila razumnija opcija s obzirom na gotovo potpuni slom sustava do kojeg je dovelo 20 godina marketizacije, prijedlozi novih reformi predviđaju još veći upliv tržišta u zdravstvo. Na primjer, umjesto povećanja plaća i drugih smislenih mjera koje bi mogle zadržati zdravstvene radnike u Bugarskoj, novi zakoni će dozvoliti medicinskim sestrama i primaljama da osnuju privatne ordinacije ili se registriraju kao samozaposlene, i “podebljaju” si prihode neovisnim pružanjem svojih usluga na tržištu ili na “tržištu” javnih bolnica.
Klasne razlike
Uz bolnice, tvornice su glavna žarišta zaraze. Krajem travnja, širenje zaraze u tekstilnoj tvornici u Plevenu dospjelo je na naslovnice. Četvrtina radnika odjela za proizvodnju odjeće bila je zaražena virusom, što je dovelo do manjih proboja zaraze u gradu. Tvornica je zatvorena na dva tjedna – prva od izbijanja zaraze koja je to učinila. Vlasnik tvornice predvidljivo je okrivio jednu od radnica za izbijanje zaraze. Lagao je da njezin suprug međunarodni teretni vozač, a radnicu je optužio za neodgovorno ponašanje jer navodno nije tražila liječničku pomoć na vrijeme. Dodao je da je radnica bila “komercijalno orijentirana”, sugerirajući da se bavi prostitucijom, a za njezinu zarazu virusom okrivio je njezin “sumnjivi moral”, a ne nezaštićeni rad u tvornici. U svoju obranu rekao je da je kupio 1000 toplomjera – kao da je svakom radniku potreban zasebni toplomjer, i kao da je to dovoljna zaštita u slučaju asimptomatskih slučajeva. Kći nulte pacijentice napisala je javnu izjavu u kojoj je objasnila da je njezina majka tražila liječničku pomoć na vrijeme, ali je njezin liječnik inicijalno preporučio homeopatiju i otpisao mogućnost korone. Također je napisala da je njezin otac vozač lokalnog autobusa koji nije napuštao zemlju u posljednje vrijeme. Vlasnik tvornice se ispričao radnici i izrazio joj srdačnu dobrodošlicu na posao kad se oporavila.
Ova priča ilustrira ključni problem eksploatacije radnika tijekom pandemije koja ih izlaže riziku od zaraze. U međuvremenu, u žurbi da spasi turističku sezonu bugarska vlada ostavila je radnike na prvoj liniji fronte na vjetrometini virusa. Posljedice svake bolesti su klasno određene, ali trenutna pandemija taj je truizam učinila posebno opipljivim.
- Poaching je izraz za “otimanje” radnika konkurenciji, a u ovom kontekstu odnosi se na privlačenje zdravstvenih radnika iz Bugarske u zemlje Zapadne Europe, op. ur. [↩]