Suprotstavljanje pokreta za zaštitu okoliša pokretu za radnička prava decenijima je stara taktika, koja služi interesima onih koji ne brinu ni za jedno ni za drugo. Ona previđa da žrtve rizika po okoliš obično pripadaju istim radničkim zajednicama koje predstavljaju sindikati, i zamagljuje dugu povijest borbi za okoliš i radničkih borbi koje su ključne pobjede izvojevale idući ruku pod ruku. Lorenzo Marsili razgovarao je s istraživačicom Stefaniom Barcom o tome na koji način pokret za klimu i sindikati mogu najbolje djelovati kao saveznici. Ovaj je intervju dio izdanja “A World Alive: Green Politics in Europe and beyond“, originalno objavljenim u Green European Journalu, a prenosimo ga u suradnji s Institutom za političku ekologiju (IPE) iz Zagreba
Trebalo bi biti očevidno da se socijalnim i ekološkim nejednakostima treba baviti jedinstveno. Zbog čega to često nije tako?
Dugo je vremena bilo tako, ali ne uvijek i ne u cijelosti. Današnji globalni pokret za klimu sve jasnije pokazuje da je ta borba borba za globalnu pravdu. U svijetu u kojem se jednako vrednuje ljude i mjesta, industrijske rizike nije moguće prebacivati na radnike i radničke zajednice, na rasno određene i urođeničke narode, ili na ekosisteme.
Radničko pitanje leži u srži ekologijskog protuslovlja i izbjegavati da se bavimo njime može samo omesti najbolja nastojanja pokretā za okoliš. Kako svjedočimo epohalnoj promjeni ekologijske svijesti, ovu činjenicu sve više priznaju na objema stranama. Do prije nekoliko godina prevladavao je odgovor koji govori o “ozelenjavanju” privrede rješenjima na osnovi tržišta i tehnoloških rješenja. 25 godina neuspješnih sastanaka COP i zabrinjavajući znanstveni izvještaji jasno pokazuju da je taj model promašio, a isto važi i za dilemu o poslovima nasuprot okolišu. Tržišta i tehnologije ne rješavaju ekološku krizu, nego iznevjeravaju i radnike i okoliš. Nakon decenija neoliberalne propagande koja je sve – i ljevicu i desnicu – uvjerila da “nema alternative”, ljudi konačno uviđaju da su ono što nam je potrebno upravo alternative.
Možemo li učiti iz prošlih borbi koje su ujedinile radničke zahtjeve i zahtjeve okoliša?
Govoreći globalno, stroži propisi o industrijskim rizicima koje je međunarodni sindikalni pokret uspio nametnuti tokom posljednjeg stoljeća predstavljaju krupna dostignuća. Zlatno doba radničke brige za okoliš bile su 1960-e i 1970-e godine. U Zakonu o radu donesenom 1970. talijanski sindikati su nametnuli izravnu radničku kontrolu faktora rizika u radionici, uključujući fizikalne, kemijske i radioaktivne opasnosti. Sindikati su se zatim borili za to da se pravo na zdravlje proširi na cijelo talijansko stanovništvo. Godine 1978. osnovana je nacionalna zdravstvena služba, koja je bila odgovorna i za praćenje industrijskih rizika. U istom razdoblju, najjači sindikat u SAD, Oil, Chemical and Atomic Workers International Union, lobirao je u Kongresu da usvoji neke od prvih i najvažnijih zakona protiv zagađenja u SAD: Zakon o čistom zraku 1963., Zakon o čistoj vodi 1972. i osnivanje Agencije za zaštitu okoliša 1970. Ta nova javna agencija zadužena je za provedbu prava svih američkih građana na siguran i zdrav okoliš. Međutim, profesionalna prava i prava okoliša često su ostajala “prava na papiru”. Uslijed otpora kako vlada tako i korporacija, primjena propisa je slaba i iziskuje stalnu mobilizaciju dijela sindikata. Nažalost, sindikati se nisu držali svojih obećanja brige za okoliš pa je takva mobilizacija slabila tokom posljednja dva-tri decenija. Došao je trenutak za kritičku autorefleksiju i temeljito preispitivanje njihovih prioriteta.
Kako bismo trebali djelovati da osiguramo veću uključenost radnika i njihovih predstavnika u ekološkoj preobrazbi?
O tom pitanju raspravljaju mnogi sindikati i međunarodne konfederacije. Početkom 2000-ih izložena je “pravedna tranzicija”, strategija sindikalnog pokreta za klimatsku krizu. Ta je ideja lijepa u svojoj jednostavnosti: trošak post-ugljične tranzicije ne smiju platiti radnici. To je također u skladu s načelima ekološke pravde kojih se drži pokret za klimu, tako da se na terenu na mnogim mjestima već zbiva konvergencija. Međutim, ne svugdje. Nitko nije čuo za pravednu tranziciju u Tarantu, ili čak u većini Italije. U odnosu na tvornicu ILVA u Tarantu, sindikati na lokalnoj i nacionalnoj razini uglavnom su prihvatili kompromis rada nasuprot okolišu.1 Rezultati su zapanjujući broj nesreća, profesionalne bolesti i katastrofa javnog zdravlja u zajednici, a sve su to dokumentirale najviše zdravstvene vlasti tog okruga. Nažalost, radnička briga o okolišu iznevjerila je i Taranto i mnoge druge radničke zajednice. I ne samo to; iznevjerila je i opći javni interes u korist razvoja po modelu koji žrtvuje zdravlje okoliša i javno zdravlje radi industrijske proizvodnje i rasta BDP-a.
Dakako, šira politička ekonomija je važna. Vladajuće elite Italije nisu baš spremne regulirati industriju, pa čak ni donijeti plan za industriju. Ali nikad nećemo napredovati ako sindikati ne priznaju svoje suučesništvo. Prihvatili su toksični narativ koji industrijsku proizvodnju smatra jedinim, najvažnijim pokretačem društvene dobrobiti. Samo ako se nova generacija sindikalnih predstavnika osjeti ohrabrenom i potaknutom da prihvati taj epohalni izazov – ekološku pravdu – i pretvori ga u svoju borbu, borbu koja je potpuno povezana s dobrobiti radnika i radničke klase, mogu vidjeti mogućnost zbiljske promjene.
Trpimo efekte biopolitike koja je proizvela ideju homo economicusa i kolektivno suučesništvo u rastu putem hiper-potrošnje. Kako možemo slomiti taj mehanizam?
Krucijalno je smjestiti prava radnika u središte zalaganja za okoliš. Kad se ne bi moglo sistematski kršiti prava radnika – od sigurnosti do nadnica za život – ne bi postojala jeftina roba. U globaliziranoj ekonomiji to može djelovati samo ako se primijeni u globalnim razmjerima. Međutim, transnacionalne korporacije i Svjetska trgovinska organizacija nisu svemoćne, a istinski internacionalizam i solidarnost radnika mogu mnogo postići, kao što pokazuje povijest uspješnih strategija i kampanja. Prije neoliberalnog protuudara rad je bio moćan globalni ekonomski akter, a ovo je povijesni trenutak u kojem on može ponovo zadobiti tu ulogu. Svijet nije podijeljen na radnike i zaštitnike okoliša, kako se to nekoć zdravorazumski smatralo. No današnji globalni pokret za klimu kazuje nam da svijet nije podijeljen ni između kapitala i rada u starom smislu. Najamni radnici samo su dio svjetskog proletarijata, a unutar njega najamni je rad samo malen dio. Promatrati klimatsku krizu u klasnim odrednicama znači promijeniti okvir klasnog sukoba u smislu kapitala nasuprot životu. Radnički pokreti mogu biti na pravoj strani povijesti, kako tvrdi funkcionarka Međunarodne konfederacije sindikata Anabella Rosenberg, ali samo ako se oslobode kapitalističkog realizma – shvaćanja da ne postoji alternativa – i započnu djelovati u skladu s globalnom ekologijskom klasnom sviješću.
Preveo Srđan Dvornik
- Tvornica ILVA najveća je europska čeličana. U njoj, ili kao dio njenog opskrbnog lanca, radi 20.000 ljudi. Smještena je blizu centra Taranta, a njene toksične emisije uzrokuju visoke stope karcinoma i respiratornih oboljenja na tom području. Godine 2019. indijski gigant proizvodnje čelika ArcelorMittal, sa sjedištem u Luxembourgu, objavio je da se povlači zbog visokih troškova sanacije nužnih za poboljšanje ekoloških standarda. Talijanska država razmatra iskup. [↩]