Među raznim prijedlozima rješenja izlaska iz krize kao neobično ustrajna ističe se ideja investiranja u zdravstveni turizam. Uskoro će se ideja artikulirati i na najvišoj državnoj razini u obliku Akcijskog plana. Primamljivost leži u obećanju ubijanja dviju muha istovremeno – produženje turističke sezone i povećanje kvalitete zdravstvenih usluga. No, pogledamo li iskustva zemalja koje su provele investicijske poduhvate u tom smjeru ili učinke razvijanja dentalnog turizma u Hrvatskoj, cijela priča gubi na primamljivosti.
Jednu od malobrojnih tema u zdravstvu opisanih u pozitivnom tonu unatrag nekoliko tjedana čine zdravstveni turizam i njegova budućnost u Hrvatskoj. Uz to što je sve zastupljenija tema na konferencijama u regiji, ova bi grana turizma, usko vezana za zdravstveni sektor, do kraja godine trebala dobiti pripadajući Akcijski plan. Planom se namjerava razraditi stavke “Strategije razvoja turizma RH do 2020.” i “Nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012. – 2020.” koje se dotiču zdravstvenog turizma, ali je on ujedno zamišljen kao prvi korak u stvaranju novog brenda: Hrvatske, hit destinacije za liječenje prema standardima medicinske izvrsnosti, uz prepoznatljiv bajkovit krajolik i konkurentne cijene.
Zagovarači intenzivnog razvoja zdravstvenog turizma – među kojima se ističu Zajednica zdravstvenog turizma, Klaster medicinskog turizma i Udruga poslodavaca u zdravstvu (okupljene u Udrugu za razvoj medicinskog turizma) te istaknuti pojedinci aktivni u privatnom dijelu zdravstvenog sustava – naglašavaju kako se radi o grani koja nije pretrpjela značajne gubitke čak ni u jeku financijske krize. Na globalnoj razini ova grana generira 200 milijardi dolara prihoda i ima tendenciju rasta između 15 i 20%.
Prema njihovom mišljenju, pokretanje zdravstvenog turizma značilo bi produljenje turističke sezone na cijelu godinu i povećanje BDP-a. Javno-privatna partnerstva, kroz koja bi se pokrenula ova vrsta turizma, osnažila bi i javni zdravstveni sustav. Ipak, uz navedene argumente, u medijskom prostoru još nije moguće pronaći konkretne planove ili primjere kako u praksi zdravstveni turizam pomaže javni sektor zdravstva. Isto tako, izostaje prikaz stanja zdravstva u zemljama koje su prije dvadesetak godina krenule putem koji se danas lokalno otvara, a koji bi možda pružio drugačiji pogled na ishode brendiranja zdravstvenog turizma.
Posljedice orijentacije na zdravstveni turizam
Primjeri poput Indije, Indonezije i Malezije pokazuju da se pretvaranje medicinskog turizma u jednu od strateških ekonomskih grana prilično lako može oteti kontroli i baciti već oslabjele sustave zdravstva na koljena. U ovim su zemljama nekoliko desetljeća građeni medicinski kapaciteti koji zadovoljavaju standarde Zapada, ne bi li se na taj način privuklo bogate pacijente-goste, time potaknuo ekonomski napredak od kojih bi posredno imali koristi i državni proračuni i lokalno stanovništvo. Kako bi se to postiglo, sklopljena su brojna javno-privatna partnerstva, isplaćeni poticaji i podignuti krediti, ali su na kraju profitirali samo privatni partneri. Bolnice sagrađene na ovaj način doista odgovaraju kriterijima pacijenata iz Europe ili SAD-a, ali cijene njihovih usluga uvelike nadilaze mogućnosti lokalne populacije.
S druge strane, u javnu infrastrukturu se paralelno nije ulagalo jer je medicinski turizam označen kao prioritet, zbog čega je ona sada zapuštena i nije u stanju odgovoriti na zdravstvene probleme pacijenata. Riječima bioetičarke Kristen Smith: “Medicinski turizam prikazuje se kao racionalna strategija ekonomskog razvoja ili izvozna niša za zemlje u razvoju, s određenim pogodnostima te kao način outsourcinga za zemlje Zapada s rastućim listama čekanja i troškovima liječenja. Ipak, izvan tih bolnica izvrsnosti nalaze se populacije suočene s kritičnim zdravstvenim problemima, a društvene, kulturalne i ekonomske nejednakosti rastu u smislu pristupa, cijene i kvalitete zdravstvene njege.”
S obzirom na tu perspektivu valja se vratiti na razvoj zdravstvenog turizma u Hrvatskoj i političku dinamiku koja ga prati. Kao prvo, ne čudi što zagovaranje ovog sektora dominantno dolazi od strane privatnih pružatelja zdravstvenih usluga i političkih tijela u koja su oni uključeni, dok javno ustrojen zdravstveni sustav ostaje isključen iz rasprave. Štoviše, on je unaprijed eliminiran s popisa mogućih suradnika jer, prema oftalmologu i vlasniku specijalne bolnice za oftalmologiju Svjetlost, Nikici Gabriću, “u hrvatska lječilišta u državnom vlasništvu nitko od stranaca ne želi dolaziti. Ta lječilišta, da bi postala konkurentna, moraju prerasti u dionička društva”.
Stavove koji zagovaraju smanjivanje uloge države u organizaciji zdravstvenog sustava i povećanje broja privatnih pružatelja medicinskih usluga zauzimaju i ostali uključeni u Udrugu za razvoj zdravstvenog turizma, a čini se da nisu strani ni u određenim tijelima Sabora. Recimo, saborski Odbor za turizam u svojim se zaključcima od 11. prosinca 2013. prilično eksplicitno zauzeo za predaju infrastrukture zdravstvenog turizma u ruke privatnika, smatrajući to preduvjetom za uspostavljanje nadstandarda u zdravstvenoj zaštiti i odstranjenje nekvalitetne usluge.
Time je kakvoća usluga koje osigurava javni zdravstveni sustav nedvosmisleno podcijenjena, dok se s druge strane privatni ulagači pojavljuju kao jedini sposobni za solidno organiziranje (barem jednog) dijela zdravstva. Osim toga, ne treba zanemariti ni to što EU rado dodijeljuje sredstva iz strukturnih fondova za projekte zdravstvenog turizma, pogotovo ukoliko je u njima prisutan element javno-privatnog partnerstva, dok slično prijateljsko raspoloženje u odnosu na javni zdravstveni sustav izostaje.
Stavovi državnih tijela
Zbrajanjem tih faktora, čini se vjerojatnim da će na području zdravstvenog turizma privatni pružatelji zdravstvenih usluga biti privilegirani naspram javnog sektora, što će se nužno odraziti na njegov rad. Dobru volju spram privatizacije infrastrukture potrebne za pokretanje zdravstvenog turizma iskazao je i predstavnik Ministarstva zdravlja, točnije njegovog Zavoda za zdravstvene usluge u turizmu u prošlotjednom razgovoru na radiju. Tada je rečeno kako će postojećim specijalnim bolnicama koje zadovoljavaju kriterije biti omogućeno da dio svojih kapaciteta stave na tržište ne bi li pokrpale budžete, a novoosnovane specijalne bolnice i lječilišta većinom neće biti u javnom vlasništvu.
Iako takav stav nominalno ostavlja prostora za institucije zdravstvenog turizma u javnom vlasništvu, u praksi će se vjerojatno raditi o stupnjevitom prijelazu na profitno orijentirane specijalne bolnice. Uz to što inozemni primjeri kombinacije javnih i tržišnih kapaciteta u državnim bolnicama pokazuju velike razlike u kakvoći usluga namijenjenih dobrostojećim pacijentima i onih za korisnike državnog zdravstvenog osiguranja, one većinom završavaju potpunom privatizacijom jer veoma brzo dolazi do podilaženja željama privatnih pacijenata, koji osiguravaju velik dio financija ove vrste bolnica.
Zaključci Odbora i izjave interesenata su problematični iz još jednog razloga. Naime, u oba se slučaja prilično indiskretno povezuju razvoj zdravstvenog turizma i nužnost rasprodaje državnih nekretnina: ukoliko se želi privući privatni (strani) kapital, potrebno je osigurati prostor za organizaciju zdravstvenog turizma. Srećom, stoji u zaključcima Odbora, “U Hrvatskoj postoji izuzetno veliki broj nekretnina u državnom vlasništvu koje predstavljaju mrtvi kapital ili su zbog nekorištenja i devastacije u lošemu stanju, a mogle bi kroz razvoj zdravstvenog turizma biti privedene funkciji stvaranja novih vrijednosti”.
Dakle, može se reći da bi ispunjavanje aktualnih snova o zdravstvenom turizmu u Hrvatskoj dovelo do dviju paralelnih struja privatizacije, privatizacije zdravstva i rasprodaje državne imovine, ali je teško vidjeti koju bi to korist one donijele većini stanovnika.
Ipak, kako analiza ne bi ostala na čisto spekulativnoj razini, kao primjer realnih učinaka zdravstvenog turizma može se uzeti pojava dentalnog turizma u Zagrebu, Istri i na Kvarneru. Prema podacima statističkog ljetopisa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2013. godinu, na području RH bilo je aktivno 1739 timova dentalne medicine, a skrbili su za nešto više od 4 milijuna korisnika. Uz njih, iste je godine registrirano i 731 tim bez ugovora s HZZO-om, od kojih je više od pola raspoređeno u Zagrebu (154 timova), Primorsko-goranskoj županiji (127 timova) i Istri (120 timova). Dio tih ambulanti otvoren je kako bi se privukli talijanski pacijenti, koji dolaskom na stomatološke preglede u Hrvatsku mogu uštedjeti i do 70%.1
Lokalnim privatnim ordinacijama to omogućava dobru zaradu i mogućnost ulaganja u infrastrukturu, što nije opcija za stomatologe u javnom sektoru, čiji budžet ovisi o učestalim rebalansima i rezovima. Pridoda li se tome velik broj pacijenata u javnom dijelu zdravstvene zaštite, ne iznenađuje što sve veći broj stomatologa prelazi u privatni sektor i tako zatvara krug preopterećenog javnog sustava zdravstva, preskupog privatnog sustava zdravstva i sve većeg zaduživanja pacijenata.
Lokalna iskustva dentalnog turizma
Iskustva iz stomatologije mogu poslužiti kao ogledni primjer sekundarnih posljedica prelaska na većinom privatne pružatelje usluga pod izlikom pružanja usluga u zdravstvenom turizmu, čime se ujedno planiralo osigurati i bolju kvalitetu zaštite korisnicima javnog zdravstvenog sustava. Umjesto predviđenog općeg boljitka, sve veći udio privatne stomatološke zaštite i rast cijena stomatoloških usluga doveli su samo do rasta broja ordinacija bez ugovora sa HZZO-om (731 tim 2013. naspram 683 tima 2012.), a s obzirom na primjere iz susjedstva vrijedi se zapitati je li do povećanja broja ugrađenih plombi (U 2013. zabilježen je porast od 6,37% u odnosu na 2012. godinu) došlo zbog sve izraženije skepse pacijenata spram preventivnih stomatoloških pregleda – za koju su odgovorne i visoke cijene zubarskih usluga.
Recimo, slabiji odaziv na stomatološke preglede u Italiji bilježi se od 2001. kada je država smanjila subvencije za stomatološke usluge. To je, među ostalim, dovelo do porasta postupaka u kurativi jer neki problemi nisu spriječeni unaprijed, a uz to se radilo i o skupljoj varijanti, kako za pacijente, tako i za državne subvencije koje su morale pokriti složenije i opasnije procedure.
Podaci Istata za 2013. nastavljaju ukazivati na činjenicu da troškovi za stomatološku zaštitu predstavljaju najveći dio izdvajanja za zdravstvo iz obiteljske košarice, što predstavlja još jedan argument u korist kritike privatnog zdravstva. Naime, jedna od omiljenih teza zagovarača privatnog zdravstva jest da naplaćivanje usluga služi kao filter: oni kojima u biti nije potrebna njega ne odlaze kod liječnika jer im se ne isplati, dok oni koji su zaista bolesni moraju manje čekati i dobiju punu pažnju medicinskih radnika. Međutim, ta se teza uvijek iznova pokazuje pogrešnom jer pacijenti ne odabiru odlazak stomatologu prema tome jesu li bolesni ili ne, već mogu li platiti ili ne – čak i u slučajevima kad im je skrb zaista potrebna.
Osim što se očito radi o veoma opasnoj praksi, ona je dugoročno ujedno i skuplja, jer je velik dio pacijenata pomoć za probleme koji su mogli biti riješeni preventivno mora adresirati na razini hitne pomoći ili viših razina zdravstvenog sustava.
Zbrojimo li sve navedeno, dolazimo do pitanja koliko je opravdano prihvatiti zdravstveni turizam kao slamku spasa kakvom ga se predstavlja. Odnosno, sjetimo li se da on podrazumijeva privatizaciju zdravstvenog sektora, prodaju državne imovine i otežan pristup zdravstvenoj njezi, možda se shodnim učini drugačiji pristup: državno ulaganje u javno zdravstvo, ne bi li se dugoročno stvorio održiv sustav koji može skrbiti za sve one kojima je to potrebno i kada im je potrebno – uključujući turiste.
- Cijena plombe u Italiji kreće se oko 50€, dok je početna cijena u RH 30€; vađenje zuba u prvoj je državi cca. 90€, a u drugoj otpilike 25€. [↩]